Svaki novi roman Gorana Vojnovića izaziva omanji “potres” na kompletnoj regionalnoj književnoj sceni. Odavno su kvaliteta, važnost i recepcija njegovih romana nadišle granice matične, slovenske književnosti i danas o Vojnoviću doista možemo govoriti kao jednom od rijetkih pisaca koji “pokriva” čitavu regiju, a i šire. Razlog je tome, dakako, u temama kojima se bavi, jeziku kojim se služi, izmještenosti fabule u prostore nekadašnje zajedničke države, ali i preokupacija svih njegovih romana: pitanju identiteta, njegove izgradnje, sklapanja od različitih krhotina, bjegova i pomirenja, na primjeru mladog čovjeka koji se sa svime onime što nosi kao obiteljsko i socijalno naslijeđe tek treba naučiti živjeti.
Vojnović je zapravo posve u trendu prevladavajuće tematike recentnog europskog proznog trenutka, no sigurno je da ne bilo toliko nagrada, iščekivanja prijevoda na druge jezike koji se objavljuju gotovo paralelno s originalom, da on nije prije svega sjajan piripovjedač. Upravo potonje potvrđuje njegov novi roman “Smokva”, svakako najkompleksniji i najzreliji do sada, što je doista lijep kompliment za nekoga tko je rođen 1980. “Čefuri, raus!” bili su važni ne samo zato što su ušli pod kožu sociološkoj skupini doseljenika u Sloveniju i njihovoj marginaliziranoj poziciji, nego jer su postali metafora manjine općenito, date upravo iz pozicije slabog, marginaliziranog subjekta. “Jugoslavija, moja domovina”, s pričom o mladiću koji se pokušava suočiti s time da je njegov otac ratni zločinac, donosi i naglašeniji, politički kontekst romana, a on je raspad nekadašnje zajedničke države, rat i njihovi “repovi” koji se vuku za pojedincima, predstavnicima generacije koja osjeća kobne posljedice nečega što nije sama izabrala.
“Smokva” je u tome smislu znatno intimniji roman, fokusiran na sudbinu tri generacije jedne obitelji, premda je njegov okvir, pozornica na kojoj se te sudbine odvijaju, bitno obilježen nekadašnjim zajedničkim prostorom i njegovim raspadom. Kod Vojnovića je naime, jedna stvar konstantno prisutna, a to je teza kako svaka pojedinačna sudbina na ovaj ili onaj način odražava povijesne događaje u kojima se odvija.
Priča započinje 1955., kada Aleksandar Đorđević, na valu poslijeratnog naseljavanja Istre, započinje novi život u Bujama i Momjanu. Njegov unuk, Ljubljančanin, tridestogodišnjak Jadran, nakon djedove smrti i suočavanja s odlaskom supruge Anje, upušta se u usustavljivanje vlastite obiteljske priče, kako bi dokučio je li ponavljanje određenih modela ponašanja sudbina od koje se pojedinac ne može othrvati. S odličnom idejom zamagljivanja onoga što je doista istina, a što subjektivna percepcija događaja iz prošlosti, odnosno fikcija (što je izvedeno vrlo čestim promjenama pripovjedne perspektive i zbunjivanjem čitatelja), pripovjedač koji konstantno varira između pouzdanosti i nepouzdanosti, fokusirat će se na tri glavne priče od kojih će rukavcima krenuti i puno dalje, u analizu jednog vremena i prostora, uplitanje sudbina drugih, ali prije svega pokušaja da shvati samoga sebe, kao i neke vječne preokupacije - ljubav i slobodu.
Baka Jana i djed Aleksandar, majka Vesna i otac Safet te Jadran i njegova Anja, u raznim vremenima i okolnostima, imali su svoju ljubav, no u jednom trenutku i bijeg od nje. Djedov iznenadni odlazak u Egipat, očev tajanstveni bijeg u Bosnu i Anjino napuštanje doma, je li to pokušaj da se dosegne vlastita sloboda ili pokušaj da se zaštiti onoga drugog kojeg se voli? Je li ljubav doista nesloboda, je li svaki odnos kompromis, zrelost neminovno povezana s izdajom ideala, a obiteljska prošlost doista Jadranova sadašnjost. Svime se time Vojnović bavi u romanu koji je i obiteljska kronika i ljubavni roman, ali i vrlo suptilna analiza svih onih selidbi, bjegova, nacionalnih i socijalnih razlika i potisnutih identiteta koji prate sudbine mnogih obitelji na ovim prostorima.
“Smokva” je, čak i onda kad si dozvoli sentimentalizam ili odmak u publicistički diksurs, velik i nježan roman o ne tako nježnim vremenima i događajima. Njegov je vrhunac, ili barem jedan od njih, u fascinantno zrelom i dirljivom opisu ljubavi i iskupljenja pripovjedačevog djeda i bake u trenutku kad njoj demencija oduzima sjećanje i identitet. Njegovo je uporište u stablu smokve u djedovu vrtu koje čuva obiteljske priče koje svakako vrijedi sastaviti, kako bi se pronašlo opravdanje za vlastite postupke i strahove. Njegov je ritam, ritam prolaska vremena, a njegova vjera da je uvijek sve iz ljubavi, osim ljubavi same. Bilo bi čudo da “Smokva” ne ponovi ili nadmaši uspjeh svojih prethodnika.
