ZAGREB - Dovoljno je poznavati barem mali dio opusa povjesničarke umjetnosti Snješke Knežević, i odmah vam je jasno da vas i u njezinoj novoj knjizi “Zagreb - Grad, Memorija, Art” u izdanju Meandar Media očekuje vrstan pripovjedački stil, poznavanje svakog povijesnog djelića glavnoga grada, ali i beskompromisan stav.
A teme koje su zastupljene u njezinim odabranim tekstovima u knjizi pokrivaju široko područje: od “mita” o Lenucijevoj potkovi, preko prenamjene Gredelja i općenito regeneracije industrijske baštine, pa sve do fotografija Marija Kučere snimljenih u Botaničkom vrtu i scenografije za plesni teatar Nenada Fabijanića.
Plan iz 1938.
Razgovor sa Snješkom Knežević počeli smo vrućom temom Zagreba, a to je Gredelj. Temom koju je, kaže ova povjesničarka umjetnosti, potrebno ponovno otvoriti, odnosno inzistirati na njoj. Da ne bude prekasno.
- To područje mora dobiti funkciju premosnice između povijesnog središta u Donjem gradu i novog u Trnju. Generalnom regulacijskom osnovom iz 1936./38. u Trnju se predviđao novi, metropolski centar. Plan nije realiziran zbog izbijanja rata, ali su se neke ideje održale u poslijeratnim studijama.
Stambeno samo rubno
Trnjem su se bavile sve generacije arhitekata i urbanista. No u samom su Trnju realizirani tek fragmenti, a središte još nastaje. Na području Gredelja očekuje se koncentracija javnih površina kojih u Trnju nema, također centralnih javnih sadržaja, dok je stambena gradnja moguća tek rubno. Velike hale zaštićene su kao kulturno dobro, a mogle bi nositi niz novih sadržaja. Nešto se, dakako, može komercijalizirati, to po sebi nije negativno, ali prednost moraju imati javni sadržaji.
• Koji to sadržaji nedostaju? Što predlažete?
- Pokojni arhitekt Mladen Bošnjak, koji je s grupom istomišljenika pokrenuo pitanje reurbanizacije Gredelja, zamišljao je tu trgove i parkove, a u halama muzej željeznice. Potonja ideja opće je prihvaćena. Hale treba štititi zbog arhitektonske vrijednosti, ali i zbog originalne opreme kakve gotovo nigdje više nema. Atrakcija su restaurirane stare lokomotive, za što je zaslužna ravnateljica muzeja Helena Bunijevac .
Tu bi mjesto mogli naći i muzej sporta i vojni muzej, koji čuvaju izuzetno zanimljive artefakte, primjerice prve sportske avione, povijesno oružje, kakvo zasad možemo gledati u Beču. Danas su takvi tehnički muzeji u svijetu prepuni zainteresirane publike Tu bi se moglo graditi i novo kazalište jer u starom nema mjesta za tri velika ansambla.
Slušala sam predsjednika Zagrebačkog holdinga Ivu Čovića koji je u dugom TV nastupu među ostalim rekao i da Gredelj treba komercijalizirati, odnosno da se želi povratiti svota za koju je kupljen. Dakako, spomenuo je da je to područje važno za urbanistički razvoj... ali vrlo neuvjerljivo. Javnosti zasad, osim naznaka, nije poznato što će biti s tim nadasve važnim prostorom. Zabluda je da kultura ne nosi profit.
Za strani kapital
Najveći dio europskih povijesnih gradova živi od baštine, ulaže u kulturni turizam i regeneraciju starih industrijskih zona koje su zanimljive i međunarodnom kapitalu. Potencijal Gredelja treba propitati dobro pripremljenim natječajem, najbolje međunarodnim s nepristranim žirijem. Potrebna je velika odgovornost i iskustvo da se to golemo područje ispravno definira.
• Možemo li to očekivati od Grada, nakon niza nepravilnosti u urbanističkom planiranju?
- Prošlih dvadeset tegobnih godina svašta smo doživjeli, ali još postoje ljudi s idealima, i u gradskoj upravi i među stvaraocima.
• Što mislite o Cvjetnom prolazu?
- Svoj stav o tome izražavala sam na sve načine i podržavala aktiviste. No, u odnosu na Gredelj Cvjetni je doista detalj. Tu je osnovni problem hipertrofirani program, zloporaba pješačke zone i iznuđena, kvazilegalna procedura. Što se tiče građevine i toga da li se i kako se uključila, svaka je zgrada tog trga interpolacija i svaka je na mjestu nečega što je prije bilo. Za suživot je potrebna izvrsnost. Na novoj je fasadi nema. Smatram je bezidejnom i lošom. Ne vjerujem da je to arhitektura Borisa Podrecce, to je neki hibrid.
• Znači, nešto kao slučaj Thomasa Maynea koji se odrekao autorstva Hypo banke?
- Možda. Taj Hypo Tower je nešto najstrašnije što se dogodilo Zagrebu, izaziva nelagodu, gotovo da zastrašuje.
• Jeste li bili unutra, u Cvjetnom prolazu?
- Jesam, prije nekoliko dana. Interijer nije simpatičan, ne može se usporediti s Kaptol centrom, koji je najbolji, izuzetno inteligentno uvučen u postojeće strukture, pun svjetla i ugođaja. Prema Cvjetnom Kaptol centar je katedrala. Cvjetni djeluje kao malo bolji kolodvor.
• Ako se sa šoping-centara vratimo na Gredelj i industrijsku baštinu, moglo bi se reći da Zagreb ne zna što bi s njom.
- U svijetu postoji mnoštvo uspješnih primjera regeneracije tvornica ili luka. Kilometarski potezi bivših industrija u oblasti Ruhr sadrže tematske parkove s bivšim postrojenjima, kao arheološkim artefaktima. Primjeri regeneracije luka su iHafenCity u Hamburgu i FjordCity u Oslu.
Riječki waterfront
• Možemo li naučiti nešto od njih?
- Očito ne ide. Nemamo ni jedan recentni primjer obnove, industrijska baština nije uključena u strateške planove, gotovo da nema studija o njoj. Zagreb nije u tome jedini u Hrvatskoj. Industrijskom sam se baštinom počela baviti kad sam bila pozvana na međunarodnu konferenciju udruge Pro torpedo u Rijeci.
Jedan od njihovih ciljeva je revitalizacija waterfronta, lučkog i industrijskog pojasa. Svojim waterfrontom bave se gotovo svi europski gradovi na vodama. Njihove su obale imale važnu ulogu u epohi industrijalizacije, a danas u formiranju postindustrijskog urbaniteta.
I na području riječkog waterfrona bi mogao nastali novi grad, spona s morem i povijesnim središtima koje je i urbanistički i arhitektonski izvrsno. Postoji i dobar primjer, a to je restauracija barokne tvornice palače šećera, iza čega stoji Grad Rijeka.
• U Zagrebu je upravo bivša jašionica konjaničke vojarne, o kojoj također pišete u svojoj knjizi, preuređena u privatni muzej. za suvremenu umjetnost Filip Trade...
- Da, jašionica je jedina ostala od vojnog sklopa koji je graničio s velikim industrijskim arealom. Sve je srušeno, a jašionica je ostala zato što ima svojstvo kulturnog dobra i štiti se. Od početka se govorilo o javnoj namjeni i drago mi je da je primila zbirku umjetnosti. To je golem prostor s velikim potencijalom, tu ne treba mnogo intervenirati, samo sanirati i urediti. Pozitivni je primjer i adaptacija bivše tvornice duhana za Hrvatski povijesni muzej.
• Nedavno je provedeno i istraživanje o tome što čini ili što bi trebalo činiti suvremeni identitet Zagreba. Što mislite o tome?
- Imamo veliku povijesnu jezgru, koju neupitno svi doživljavaju kao identitet grada. Također Zagreb obilježavaju urbani parkovi i parkovi-šume. Što se tiče nove arhitekture, ne čini mi se da zadovoljava više kriterije.
Dakle, ostaje baština, a ona je u lošem stanju. Nema strateških projekata obnove. Osnovana je radna grupa na čelu s arhitektom Marijanom Hržićem, koja razmatra mogućnosti poboljšanja i uređenja javnih površina, trgova i šetališta Gornjega grada, i dobila je podršku gradske uprave.
Ne ide se u Radničku
• Kad će ljudi ići gledati suvremenu arhitekturu?
- Kad bude bolja. Neće ići u Radničku da vide nešto što postoji svuda. U šoping-centre, koji čak i nisu loši, ljudi idu ionako.
• U posljednje vrijeme dosta se govori o produljenju istočne osi Zelene potkove, dakle Zrinjevcu, prema Novom Zagrebu?
- Lenuciju, kojem se pripisuje tzv. potkova, tako što nije padalo na pamet. Slijed perivojnih trgova zamišljen je kao monumentalni okvir središta Donjega grada. Ideja Velike osovine potječe iz modernističke generalne osnove iz 1936./38. godine, ona je prihvaćena i dijelom realizirana.
No do pune izvedbe treba vremena, talenta i - kao uvijek - mnogo novca.