Ivana Brlić-Mažuranić (1874 - 1938) mogla je napisati samo jednu knjigu, “Šegrta Hlapića”, na stranu “Priče iz davnine”, da bi u jednoj maloj literaturi ostala trajni biser i smisao. A stvar je sredine hoće li stvoriti od nje festival bajki i basni, ili pak festival mudrosti.
Tek s izdavanjem njenih Sabranih djela u pet svezaka (2010 - 2014), u izdanju Ogranka Matice hrvatske Slavonski Brod, a pod uredništvom Vinka Brešića, postala je predočiva veličina i mudrost ove žene iz slavne porodice Mažuranića. No, jesu li joj toliki slavni muževi - djed Ivan, otac Vladimir, muž Vatroslav Brlić i dr. - pomogli ili odmogli, teško je reći.
Genijalna autorica
S izlaskom knjige “Moji zapisci”, što u okviru navedenih Sabranih djela figuriraju kao prva knjiga Ostavštine, Ivana Brlić-Mažuranić zadobiva status koji joj oduvijek pripada, a koji je javnost sretno i zahvalno zanemarila. Uostalom, kako bi žena koja je rodila najmanje desetoro djece mogla biti velika umjetnica, reći će ženomrsci. I kako je mogla napraviti nešto dobro, kad je prvu dionicu života posvetila odgajanju djece. U tu je svrhu, uviđajući književnu pustoš, započela pisati.
“Moji zapisci”, s podnaslovom: “dnevnici, memoari, molitve, putni i drugi zapisi”, iznose na svjetlo dana ljepotu i mudrost čuvane desetljećima u raznim bilježnicama i notesima autorice, iz arhiva obitelji Brlić-Mažuranić. Oni svjedoče genijalnu autoricu, unatoč mukama koje će svaki suvremeni lijenčina imati s nemogućim grafijama, pravopisima i standardima hrvatskog jezika. Napokon, već rukopise djeda, bana Ivana, i njegove unuke Ivane teško je uspoređivati.
Odsada će se morati uvažiti i ova knjiga Brlić-Mažuranićke kako bi se predstavila svakodnevica Zagreba i Hrvatske na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. U ovim “Zapiscima” njeni su “Prvi”, zatim “Dnevnički” (od 15 godine života do 40-te), pa “Literarni i dnevnički” (od 1891 - 1936) i “Vinogradarski” zapisi. Čitajući o prvim ljubavima jedne davne djevojčice, može se upoznavati Zagreb u kome se išlo na ples u Streljanu (na mjestu kina Tuškanac) i u dvoranu Kola. U tom gradu gornjogradske djevojke spuštale su se u Ilicu kako bi se prošetale i ugledale stanovitog “Zlatka”, Ivaninog miljenika.
U zapisima o vinogradu Brlićevac, u blizini Slavonskog Broda, a koji je pripadao obitelji njenog supruga dr. Vatroslava Brlića, može se čitati hrvatska kulturna i građanska povijest. Jesu li ondašnje djevojke, a to su sada već kćeri dojučerašnje djevojčice Ivane, putovale u Sloveniju, Trst ili u Bakar za vrijeme ljetnih ferija. Ili pak u Novi Vinodolski svojih predaka. Poznavanje sorti vina i briga za ishod berbe bili su autorici jednako tako važni kao i citati iz mudrih knjiga.
Posebnu ulogu u ovom izdanju imaju srazmjerno dobro reproducirane fotografije, koje prikazuju središnje članove autoričine obitelji, kao i središnja mjesta njenoga života, kako u rodnom Zagrebu, tako u prisvojenom Slavonskom Brodu.
Pod naslovom “Hrvatska Pešta” Ivana Brlić-Mažuranić piše o “obstrukciji delegata hrvatskog sabora u madjarskom parlamentu, prigodom rasprave o željezničarskoj pragmatici”, iz prosinca 1907. Vodeće hrvatske zastupnike opisuje od hotela Continental do Parlamenta: “Ovo je valjda jedna od najskladnijih, najimpozantnijih i najljepših građevina našeg doba. Mnogo tome pridonosi prekrasan položaj zgrade, koja leži jednim pročeljem na Dunav”.
U književnom zrcalu
Osim “diplomata” Supila i drugih političara, Brlić-Mažuranić zamijetila je s galerije “romanciera” i zastupnika Gjalskog, kao i još jednu figuru: “Mala, spretna i brza pojava naše žurnalistkinje (Zagorka) mota se među njima; svuda je, svakom ima da nješto saobći, ovoga da ukori, onog da upozori. Ona unosi još više života i upotpunjuje bojnu sliku ovog i onako najživljeg couloir-a”. Tako su se dvije možda najveće spisateljice moderne hrvatske književnosti susrele u međusobnom književnom zrcalu. A ništa manje nisu zanimljivi opažaji autorice o Oplencu Karađorđevića u Srbiji ili o Genevi. Jednom riječi, međašnja knjiga.