ISKRENA ISPOVIJEST

TEŠKO DJETINJSTVO MLADOG PISCA KOJEG CIJENI HASANBEGOVIĆ 'Otac me ostavio, majka me se odrekla, spasili su me ljudi iz Poreča...'

Kad je dobio poziv iz Ministarstva kulture da Hrvatsku predstavlja na najvećem sajmu knjiga na svijetu koji se ovaj tjedan održava u Frankfurtu, mladi je pisac iz Poreča Zoran Antičević u prvi trenutak pomislio da se netko odlučio s njime dobro našaliti. No kad je shvatio da nije šala, osjećao se, kaže, kao da je dobio na lotu. Odabir putnika za Frankfurt jedna je od posljednjih odluka bivšeg ministra kulture, kontroverznog Zlatka Hasanbegovića, koji je ove godine tamo poslao mahom mlade pisce - Zorana Antičevića, Ružicu Aščić, Katju Grcić, Ivana Jozića, Valenta Pavlića, Ivu Tkalec i Bornu Vujčića - što je zasmetalo nekima koji smatraju da se na popisu moglo naći i barem neko iskusnije ime. A upravo se Antičević posebno našao na meti kritika, uz argumente da je blizak desnici te kako su njegovi politički i svjetonazorski stavovi, a ne skroman književni opus, glavni razlog što mu je Hasanbegović dao priliku.

 “U potpunosti sam apolitična osoba. Ne izlazim ni na izbore. A ministra osobno ne poznajem, niti sam ga ikada imao prilike vidjeti uživo”, tvrdi Antičević, koji je razgovor za Nedjeljni Jutarnji uspio ugurati u svoj frankfurtski raspored, prepun raznih događanja na kojima sudjeluje.

Emocije

“Ispunjen sam emocijama. U Frankfurtu je održana promocija mojeg romana “Evanđelje tame” i publika ga je prihvatila s oduševljenjem. Ovdje vlada ljepota multikulturalnosti, svih naroda, poput buketa cvijeća različitih boja. Upoznao sam mnoge inozemne izdavače i pisce, dani su vrlo dinamični. Jedva da stignemo kvalitetno i jesti. Družim se s ostalih šest hrvatskih kolega i kolegama iz susjednih zemalja”, govori Antičević koji se rodio 1990. godine u Bihaću.

Antičević u Franfkurtu s Ružicom Aščić, Katjom Grcić, Ivanom Jozićem, Valentom Pavlićem, Ivom Tkalec i Bornom Vujčićem

 

Djetinjstvo provodi u Poreču, gdje završava osnovnu i srednju školu, a trenutačno u Rijeci studira poduzetništvo.

Kao srednjoškolac 2008. izdao je zbirku poezije “Ljubav iz davnine”, a dvije godine kasnije izlazu mu druga zbirka “Dolina stvaranja”, nakon čega je 2014.  predstavio roman “Evanđelje tame”. Autor je scenarija dvaju kratkometražnih filmova, na  portalima objavljuje kolumne, a sudionik je i suorganizator nekoliko humanitarnih akcija i aktivni član Matice hrvatske.

“Neki se sigurno pitaju koliko je dobro što ove godine Hrvatsku u Frankfurtu predstavljaju mladi pisci. S jedne strane, to je dobro. No, naravno da postoje stariji kolege koji su iskusniji. Ipak, vjerujem kako je njima drago kada vide mlade u usponu. Prema mojem mišljenju, mi smo svi jedno i trebamo si pomagati i međusobno se poticati. Svake su godine strašne kritike na odabir tzv. književne reprezentacije za Frankfurt. U to se miješaju stvari kojima nije mjesto u umjetnosti. Što se mene tiče, Hrvatska je rudnik ljepote koju je nemoguće predstaviti u cijelosti u jednoj godini. Tko god bio odabir neke godine, poštujem to i divim im se. Srce me boli kada vidim kako se dijelimo i napadamo jedni druge. Ne želim biti dio toga. Ja sam samo dobio poziv i prihvatio ga poput ostalih šestero kolega. I žao mi je da se mediji tako malo bave njima, a sjajni su pisci, pjesnici i pripovjedači. Trebala bi biti veća zainteresiranost za takve vrijednosti. Hrvatska se svake godine predstavlja u nekom segmentu. Ove godine je odabir bio takav. Sljedeće će možda biti ženska književnost ili pisci ljubavnih romana, što će također, nažalost, opet naići na mračne komentare”, ističe Antičević, kojem nije drago što ga se stavlja u kontekst desničarenja, a posebno antisemitizma. Njegov roman, dodaje, nosi poruku - ujedinite se svi narodi, razmišljajmo kao ljudska vrsta.

“U mojem romanu upravo Semit spašava živote trojice Europljana pa me zaista boli kada me se stavlja u kontekst s nekakvim antisemitizmom, kad se moj roman bori protiv svakog oblika rasizma i rase naziva ljepotom Božjeg stvaralaštva. Prijatelj sam s pripadnicima raznih stranaka - SDP-a, HDZ-a, MOST-a, IDS-a, Živog zida... No ne pripadam nijednoj od njih, niti ću im dati svoj glas. Volim ljudska bića, a politiku ne podnosim”, tvrdi Zoran Antičević i otkriva kako je u desno orijentiranim portalima objavio svega dvije kolumne. Pet ili šest ih je objavio na ljevičarskim portalima, a desetak u medijima bliskima Živom zidu. Daleko su najviše, kaže, o njemu pisali istarski mediji, a njegove su tekstove više prenosili portali koji naginju ljevici nego desnici.

Ustavni sudac

“Ne znam kakve to veze ja imam s politikom. U dobrom sam odnosu sa svim ljudima, kojoj god stranci pripadali. Bog mi je podario um i široki svjetonazor. Zar da ga suzim banalnim orijentacijama poput lijevo-desno, trivijalnim ljudskim ideologijama koje služe eliti? Robovanje ideologiji sužava percepciju. Smeta me što me se povezuje s bilo kakvom politikom. Mene, čiji se roman bori protiv takvih podjela ljudi, koji prikazuje svjetsku ‘elitu’ koja upravo pomoću takvih podjela vlada Zemljom i sije ratove po njoj. Od određenih medija sam u povodu nastupa u Frankfurtu dobio upravo one epitete protiv kojih se moj roman bori i koje osobno prezirem. Politici nije mjesto u književnosti”, ističe Antičević, na čijoj je zagrebačkoj promociji romana “Evanđelje tame” govorio čelnik Živog zida Ivan Vilibor Sinčić.

“Govorili su Ivan Vilibor Sinčić, ustavni sudac Aldo Radolović, akademik Stjepan Damjanović i moj urednik Daniel Mikulaco. Moje je djelo objedinilo politički nepovezive ljude. Zašto? Jer su prije svega ljudi, i na to sam ponosan. Ivana Vilibora Sinčića smatram prijateljem. On je predstavljao roman kroz prizmu borbe pojedinca protiv kanibalističkog sustava, o čemu moje djelo govori. Podržavam sprječavanje deložacija ljudi, nekoliko sam puta i osobno sudjelovao u tome. Da, to je ljubav prema čovjeku. Braniti njegov dom od onih kojima nikad nije dosta. No, to je aktivizam. Spreman sam sudjelovati u bilo kojem činjenju dobra. No, ostajem apolitičan”, kaže mladi pisac dodajući kako je vrlo sretan zbog dobrih reakcija publike i kritike na njegov roman.

“Ponosan sam i ne znam čime sam sve to zaslužio. Pojam uspjeha je relativan. Ovim sam romanom postigao više od onoga o čemu sam sanjao. Kad se to ostvarilo, shvatio sam kako su ovakvi uspjesi samo ovosvjetska iluzija. Nitko ih sa sobom ne nosi na drugi svijet. Veći je uspjeh pomoći starici da pređe cestu nego izdati milijun romana. Trenutno mi je najveći izazov preboljeti bivšu djevojku, zaljubiti se, osnovati obitelj i imati petero djece”, otkriva Antičević, koji u posljednje vrijeme o svojoj bivšoj piše ljubavna pisma, kao i kratke pričice i poeziju. Sve su to, kaže, pripreme za novi roman o kojem za sada ne želi više otkrivati. Tvrdi da za svoj književni rad nikada nije ni tražio stipendiju Ministarstva kulture. Za drugu i treću knjigu dobio je pokroviteljstvo grada Poreča i Istarske županije. Financijski mu pomažu roditelji, a kao student radi razne sezonske poslove.

“Bavim se sportom, istraživanjima pomalo svega, čitam, izlazim, volim filmove i videoigrice, dobro društvo... Nedostaje mi još samo ona prava. Do kraja studija imam još šest ispita. Lako za karijeru! U posljednje sam vrijeme prepun poslovnih ponuda. Mene najviše zanima očinska karijera. Želim jednoga dana biti dobar otac, i ne treba mi nikakav drugi materijalni luksuz”, govori književnik čije djetinjstvo nije baš bilo uobičajeno. Biološki otac ga nikada nije priznao, majka ga se odrekla ubrzo nakon rođenja te je prvih sedam mjeseci kao Adnan proveo u domu za nezbrinutu djecu u Zenici, dok ga nisu posvojili Rina i Zdravko Antičević iz Poreča, koji su mu dali ime Zoran. Od njih je u dobi od pet godina saznao da je posvojen te je kao tinejdžer otišao u BiH pronaći svoje biološke roditelje. Koliko ga je sve to odredilo kao osobu?

Dar i karma

“To je dar i kazna. Rana koja je postala moj saveznik u literarnom stvaralaštvu. Ipak, prerastao sam to. Volim roditelje koji su me posvojili najviše na svijetu. Iako mi je samo 26 godina, to mi i je jedan od poticaja da osnujem obitelj i kuću ispunim dječicom. Poticaj da volim ljude, da ne činim drugome ono sto su učinili meni. Volim tu svoju sudbinu, posebna je. Ona je borba. Borbom se uspijeva”, ističe Antičević, koji je u svojoj knjizi “Dolina stvaranja” opisao susret s biološkim roditeljima, s kojima nakon toga nije ostao u kontaktu, iako im, kaže, sve oprašta i ne bi mu bio problem s njima popiti kavu.

“Želim im svako dobro, neka ih Bog uputi i pomogne im. No moram priznati, više patim za bivšom djevojkom nego za njima. Preporučujem usvojenoj djeci da čuvaju srce i održavaju ga u istini kako bi ga mogli slušati. Poručujem im da svoju ranu gledaju kao svog saveznika u borbi na životnom putu, i da ona ne postaje kazna u smislu skretanja u devijantna ponašanja, alkoholizam i drogu”, savjetuje Antičević koji se bavi i kick boxingom.

“Ultimate-fight je očinski dio mene, a književnost onaj nježni, majčinski. Ovaj svijet je i ring i borba i knjiga. Ring u kojem se borimo i knjiga koju netko piše ili je već zapisana. Oboje su oblici borbe sa životom i imaju mnogo sličnosti”, zaključuje Zoran Antičević.

Izdvajamo