ZBIRKA VJERANA ZUPPE

Testament generacije i obračun sa sobom

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 18.04.2018. u 21:30

Zagreb, 281113.
Tratinska ulica.
Vjeran Zuppa, hrvatski dramaturg, teoreticar knjizevnosti, pjesnik, kazalisni teoreticar i kriticar.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / HANZA MEDIA

Kad je izašla zbirka stihova “Prijatelj Silvestar” (1976.), pisac i kritičar Bruno Popović (1928. - 2012.) nazvao ju je velikim testamentom razlogovske generacije. Nova zbirka tekstova u stihu Vjerana Zuppe - točnije nego: stihova - mogla bi se nazvati testamentom Zuppine generacije, ne samo časopisne, ni pjesničke.

Kristijan Silvestar danas je lik s kojim se pjesničko ja sastaje i raspravlja. Ima “moje lice”, ali svoj stav. I odudara od razdoblja u kojem imamo razna lica i tuđe stavove. U kraju u kome sniježi od zemlje prema nebu, Silvestar je filozofski raspoložen, a ima nešto od huncuta Jacquesa fatalista, naslovnog junaka Diderotova romana (1796.) i dramatizacije Milana Kundere (1971.). Kod Zuppe je neizvjesno tko je od njih dvojice - gospodar, kako glasi puni naslov spomenutih djela (Jacques le fataliste et son maître).

Ne treba ni časka dvojiti da je Zuppa izučeni majstor stiha, kome je posvetio dvije knjige eseja: “Isprika za pjesmu” (1966.) i “Lirika i navika” (1970.). U drugoj je esej o Josipu Severu čija je dva stiha: “Šah je spaljen/ Idu figure” uzeo za epigraf “Kristijanu Silvestru”. Od mnogih Zuppinih bavljenja, treba ipak napomenuti da je, isto tako dramatičar, da spomenem samo “Floria Tosca ili smrt engleske kraljice” (1979.).

Zato su njegovi stihovi i dijalozi s gospodinom Silvestrom, doista i još “s kraja književnih vrsta, gdje jezik obrće vlastitu nutrinu”. Oni su obračun jednog naraštaja ali, isto tako, obračun sa samim sobom. Za Vjerana Zuppu svaka riječ ima težinu, pa samo jedna, primjerice “pokle” asocira na Nazora, na galiote i ropstvo duša. Ali tamo, u pjesmi “O jeziku rode da ti pojem...”, tako reći u pjesmi u prozi, gdje školarac očekuje Petra Preradovića, naći će Annie Le Brun: “Vjera u jezik traje tako dugo dok se na kraju ne izgubi”.

Silvestar se pak pita: “Zbog čega je baš sve što je racionalno ili iole racionalno izloženo na milost i nemilost onoga što jezik povjerava jedino sebi?” I zajedno s pjesnikom radi na produbljivanju pitanja bez odgovora.

U zagonetnosti jezika “logički” oksimoron je skladno sredstvo, pa tako u pjesmi “Silazak uzbrdo”, koju je pjesnik posvetio Beti i Joelu. Proboj prema osobnom Zuppa si je dopustio i u pjesmama posvećenim ocu, pjesniku Tomislavu Zuppi, i pjesniku Albertu Goldsteinu. Pjesma “Onako: korak po korak” jest svojevrsno pismo ocu: “I mrak me još vara,/ ali ne više od toga, čale moj”.

Neki će se dosjetiti da je Zuppa otac napisao pjesmu “Pismo ćali”, koju je davne 1967. otpjevao Vice Vukov na Splitskom festivalu. Vjeran piše Tomislavu: “I ja, već dugo vremena,/ onako korak po korak,/ proširujem domovinu izgubljenih”. U pjesmi pak “Naša obitelj” konstatira: “Istina je da je otac bilo koji razgovor završavao/ rečenicom ‘Sve ima svoje granice!’”

Kako god bilo, Vjeran Zuppa sklopio je u ovoj zbirci “mirovni” pakt s ocem i obitelji. Tzv. visoka i popularna, da ne velim pučka kultura, mirno su sjele za isti stol i praznovale jezik. Možda i zato pisac posvećuje brojne pjesme bajkama i literaturi djetinjstva. U “Životu i smrti Lovca Luke” Crvenkapica postaje vještica, “a Snjeguljica je Crna kraljica”. Silvestar je preskočio braću Grimm u pjesmi “Silvestrov rukopis o Alici u zemlji čudesa”: “Alice nikada nije napustila Lewisa Carrolla./ (Kod sređenih pisaca to je sasvim drugačije)”.

Dakako, treba računati na teoriju dosjetke i prisjetiti se da je Alice možda napustila Charlesa Dodgsona, što je pravo Carrollovo ime. Cervantesov Staklenko pak ne pripada djetinjem “kanonu”, kao spomenuti ili Sinbad moreplovac i Petar Pan, pa su zato Silvestar i pjesnik izletjeli iz usta nekog Opsjenara, na sajmeni dan.

Jedva je moguće pobrojati pisce koje je autor postavio za kontekst ovih dijaloga i pustolovina s gospodinom Silvestrom. Poslije Severa, tu je pjesnik Ambroise Paul Toussaint Jules Valéry i njegova proza “Monsieur Teste”, pa i “zloglasna” rečenica: “Markiza je izašla točno u pet sati”. Spomenut ću samo još Stéphanea Mallarméa, čiju su “Jesenju tužaljku” Silvestar i pjesnik Zuppa sretno uklopili u pjesmu “Depuis que Maria...”: “Otkada me Marija napustila”.

Teško je zaklopiti Zuppinu knjigu, a ne spomenuti “Edipovu sobu - Silvestrovu zabilješku u povodu njegova boravka u Dubrovniku krajem XX. stoljeća”. Već zbog njegova teatrološkog opusa, zbog Itd-a i svega što sam zanemario. Eshil je tako privlačan kao i sjen Ljube Tadića u ulozi Edipa na DLJI: “Ovo je Grad u kojemu,/ a o tome postoje čvrsti dokazi,/ sjene padaju u zagrljaj sjenama”.

Izdvajamo