ÉRIC ZEMMOUR

TKO JE RADIKALNI FRANCUSKI KONZERVATIVAC ČIJE KNJIGE POSTAJU BESTSELERI? Protivnik imigracije i sam je Židov, a ljudska prava smatra smrću Francuske

French writer and political journalist, Eric Zemmour attends the Nice Book Festival 2015 at the Opera in Nice, Southern France, on June 05, 2015. FRANCE - 05/06/2015/BEBERT_0506B_014/Credit:BEBERT BRUNO/SIPA/1506080205, Image: 248084923, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, TEMP Sipa Press
Profimedia, TEMP Sipa Press

Vaše ime je uvreda Francuskoj - rekao je Éric Zemmour mladoj crnkinji pred publikom. Francuski intelektualac i zvijezda desnice gostovao je u talk-showu i pričao o jednoj od svojih omiljenih tema - koliko je ime bitan dio toga koliko je netko Francuz. Mlada novinarka rođena u Francuskoj, koja se smatrala Francuskinjom, zvala se Hapsatou Sy. “Vaša majka trebala vam je dati francusko ime, na primjer Corinne, kako bi svima pokazala da je vaša obitelj predana asimilaciji.”

Incident s imenom postao je jedna od većih medijskih tema prošli mjesec u Francuskoj. Lijevi intelektualci stali su u obranu Sy, a desni su skočili u obranu slobode govora. Sama Sy, koja vuče korijene iz francuske kolonije Senegala, izjavila je kako razmišlja o napuštanju showa i podizanju prijave za govor mržnje.

Neki novinari Le Figara - umjereno desnog dnevnika u kojem Zemmour piše kolumne - poslali su mu pismo u kojem ga mole da ne šteti ugledu njihovih novina, dok su drugi jadikovali što je rasprava postala sudski predmet. “Danas su svi definirani svojim podrijetlom, etnicitetom, osobnim identitetom”, rekao je jedan. “No, mi ne smijemo reći ništa što na bilo koji način prepoznaje tu činjenicu.”

Zemmour je relativno nepoznat izvan granica Francuske, no rijetko tko u Francuskoj ne zna za njega. Objavljuje knjige koje postaju bestseleri, piše kolumne u čitanim dnevnim novinama, gostuje na radiju i televiziji, česta je tema razgovora.

“Francusko samoubojstvo”

Njegove teze su provokativne i kontroverzne, no polagano nalaze uporište u javnosti. Desnica u Francuskoj možda nije politički jaka, ali zbog Zemmoura i osoba poput njega polagano pobjeđuje u “ratu ideja”.

Samo u proteklih pet godina objavio je tri knjige, od kojih su dvije postale bestseleri. Njegovo “Francusko samoubojstvo”, objavljeno 2014., optužuje “meku revoluciju” 1968. - kada su deseci tisuća studenata prosvjedovali na ulicama Pariza i zahtijevali promjenu društvenog poretka - za modernu propast francuskog društva.

Prema Zemmourovu mišljenju, uslijedili su kulturalni raspad i “puzajuća feminizacija” društva - uzdizanje konsenzusa iznad autoriteta, mira iznad rata i pojedinca iznad obitelji. U “Samoubojstvu” emancipirane žene su žrtve potrošačke kulture, koje zapravo žele i trebaju dominaciju muškaraca, bez obzira na to što tvrde. Moderni muškarac, tvrdi Zemmour, i sam je postao feminiziran, pretvoren iz proizvođača u potrošača.

“Francusko samoubojstvo” prodano je u pola milijuna primjeraka, u jednom trenutku prodavalo se više od 6000 primjeraka dnevno. Najkontroverzniji dio knjige, barem prema medijskim raspravama u to vrijeme, bio je segment u kojem se Zemmour upušta u povijesni revizionizam.

Vichyjev režim, koji je instalirala nacistička Njemačka tijekom Drugoga svjetskog rata, nije odgovoran za zločine koji su se događali u Francuskoj, tvrdi Zemmour. Vichy je, zapravo, spasio francuske Židove i njemu treba zahvaliti što ih je 75 posto posto preživjelo. Zemmourove su tvrdnje zgrozile povjesničare, od kojih velika većina ne vjeruje da je Vichy imao ikakve veze s preživljavanjem francuskih Židova.

Éric Zemmour, danas jedan od najglasnijih protivnika imigracije, i sam je Židov i dijete imigranata. Njegova je obitelj izbjegla u Francusku u vrijeme rata u Alžiru. Za sebe naglašava da je “francuski” Židov. Njegov je otac, bolničar, često bio odsutan tijekom njegova djetinjstva, a Zemmour je odrastao s majkom, kućanicom, i bakom. Jednom je prilikom izjavio da su ga “odgojile žene, koje su ga naučile kako biti muškarac”.

Idealna imigracija

Našao se na meti kritika, pa i na sudu nakon što je u intervjuu 2010. izjavio kako “poslodavci imaju pravo odbiti Arape ili crnce”. Tužila ga je Međunarodna liga protiv rasizma i antisemitizma (LICRA), kao i nekoliko francuskih udruga, a u konačnici je osuđen na novčanu kaznu.

U istom je kontroverznom intervjuu, u kojem je promovirao svoju knjigu “Francuska melankolija”, izjavio kako policija “profilira imigrante jer su većina krijumčara ljudima crnci i Arapi”, no za tu izjavu nije kažnjen. Sud ju je proglasio “šokantnom, no ne i klevetničkom”.

Zemmour vjeruje u teoriju zavjere o “velikoj zamjeni”, desničarskog pisca Renauda Camusa, prema kojoj islamska “masovna” imigracija polagano “zamjenjuje” stanovnike s dubokim korijenima, u Francuskoj i ostatku Europe.

“Imigranti više ne žele prihvatiti francusku kulturu ili identitet”, tvrdi Zemmour, a za to krivi i škole. “Smatraju da podrijetlo uvijek dolazi na prvo mjesto, čak i ako tvrde da su Francuzi, žive na francuskom teritoriju i imaju ista prava kao i Francuzi koji su tamo živjeli tisućama godina. Ako želite živjeti u Francuskoj i biti Francuzi, onda morate postati Francuzi”.

Svoju obitelj smatra oglednim primjerom idealne imigracije. Njegovi su roditelji svojoj djeci dali francuska imena. Mogao je slobodno ići u židovsku školu i proučavati Toru, no kada bi izašao iz škole, skinuo bi kapu i prigrlio francuski sekularizam, kao i kršćanske korijene francuske kulture. “Zašto imigranti to i danas ne rade”, pita se Zemmour misleći na muslimane, iako istraživanja pokazuju kako je čak 72 posto deklariranih muslimana u Francuskoj potpuno integrirano, predano sekularizmu, i ne prakticiraju svoju religiju.

Povijesni revizionizam jedan je od Zemmourovih omiljenih hobija pa u svojim knjigama poput “Samoubojstva” redovito propituje i donosi teze u kojima tvrdi kada je točno počeo pad Francuske. Priznaje kako nije stručni povjesničar, no isto tako ima svoju teoriju o povijesti: “Svi povjesničari su revizionisti”.

Za razliku od Francuza koji žude za De Gaulleom i zlatnim vremenima 60-ih godina prošlog stoljeća, Zemmour žali za još ranijim epohama, lamentira kraj bonapartizma i tvrdi kako je poraz u bitki kod Waterlooa označio početak propadanja.

Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, tvrdi Zemmour, nije bila deklaracija univerzalne istine, nego politički alat koji su revolucionari u Francuskoj koristili prema potrebi, kako bi ojačali svoju dominaciju.

“Kada imate najveću populaciju u Europi i divovsku Napoleonovu armiju, prava čovjeka i građanina su veličanstvena, možete ih nametnuti svima”, izjavio je Zemmour iste večeri kada je napao Sy. “Ali kada ste jedan posto svjetske populacije, i kada pred vratima imamo 1,5 milijardi Afrikanaca koji, u ime prava čovjeka, žele doći u Francusku, onda su prava čovjeka smrt Francuske”, ustvrdio je i zaradio aplauz publike.

Njegovi kritičari, stručnjaci u svojim područjima, ne mogu nadglasati Zemmoura. Njegova je popularnost zabrinjavajući znak da publika koja čita nije zainteresirana za istinu, vjeruje Laurent Joly koji je nedavno objavio najnoviju studiju o antisemitizmu u vrijeme Vichyjeva režima.

“Sve se više položaj povjesničara dovodi u pitanje, a ono što javnost smatra autoritetom su Zemmouri, iza kojih stoje sve veće nepoznavanje povijesti, intelektualna regresija i kriza vrijednosti”, ustvrdio je Joly za Washington Post.

Netočno, ali lako razumljivo

I dok brani Vichyjevu Francusku i umanjuje njezin antisemitizam, Zemmour za suvremeni antisemitizam krivi Arape. “Jednostavno je, ako se usudim to izgovoriti”, rekao je za Post. “Antisemitizam je uskrsnuo u Francuskoj s dolaskom populacija iz muslimanskih teritorija gdje je antisemitizam dio kulture.”

Nakon što je shvatio što je izrekao, tražio je od novinara da mu pošalje tekst na odobrenje, što je u Francuskoj česta praksa no u SAD-u i Engleskoj se smatra neprihvatljivim. Kada mu je novinar odbio zahtjev, naljutio se. Već je jednu tužbu izgubio, a nova bi mogla proći i gore s obzirom na stroge zakone o govoru mržnje u Francuskoj. “Ako ću zbog ovoga završiti u zatvoru, možete mi donijeti naranče”, rekao je na kraju intervjua.

Usprkos - ili baš zahvaljujući - svojim ispadima, Zemmour je sveprisutna figura u Francuskoj. U medijima često organiziraju debate između njega i ozbiljnih povjesničara, no koliko god oni ukazivali na pogreške u njegovim interpretacijama, Zemmour ih nadvlada jednostavnim “hashtagovima” - izjavama koje su kontroverzne, nečuvene i lake za razumjeti, baš onakve kakve odgovaraju njegovoj publici.

Pokušali smo i sami doći do Zemmoura, danima smo slali mailove i zvali. Nadali smo se da će s nama barem htjeti raspraviti o svojoj viziji Europe i ulozi Francuske kao jedne od vodećih država, ili o izbjegličkoj krizi, ili barem da će nam ponuditi nekoliko riječi o krizi vrijednosti. Iako smo mu se obratili na engleskom jeziku i detaljno objasnili što nas zanima, kao odgovor nam je ponudio dvije rečenice na francuskom, dovoljno jednostavne da smo ih razumjeli i bez prijevoda: “Je n’ai pas le temps. Désolé.” “Nemam vremena. Oprostite.”


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo