Moglo bi se tek uvjetno reći da je “Hram u stijeni” knjiga pjesama u prozi. Premda, nije baš običaj da se u njima govori o Svjetskom nogometnom prvenstvu, održanom u Brazilu 2014.
Ali, to zapravo jest srž Štambukove poetike. Običnost, pa makar žurnalistička, svakodnevica uz koju se kristalizira staložen i postojani unutrašnji svijet. I nogometni golovi, naposljetku, dolaze iz jedne unutrašnje mirnoće koja podrazumijeva ljudske kretnje i glasove.
Bračanin Štambuk, specijalist medicine i svjetski putnik, samo dijelom zahvaljujući poziciji hrvatskog veleposlanika s lakoćom pronalazi svoj dom od Manausa do Velikog Tabora, od Maleševih stihova do haikua Devidea. U jednom će se sastavku (15.) sjetiti Wernera Herzoga i njegova Fitzcarralda, te nezaboravne arije Carusa iz “Teatro Amazonas”, u susjednom (16.) već zacoprana slama “pretvorila (se) u stršljenove koji protjeraše Turke, zahvaljujući crnoj magiji i moći uvrnutoj Veronike Desinićke”.
(I već spomenuti nogomet Štambuk razmatra, kao i sve drugo, kroz vlastiti okular, pomoću svetog, zaštićenog drva “pau-brasil”, “imenovatelja nove domovine”. Isto tako, piše o “padu zračne vlažnosti uoči utakmice Hrvatska - Kamerun”.)
“Hram” ostavlja trag kao “tjeskoba potopljenih i zagrljenih izbjeglica kraj Lampeduse”. A pisac je poslije 50 knjiga poezije, eseja, florilegija i prijevoda, objavio ovu “graničnu” koja me podsjeća na Alainove eseje “O sreći” i drugim temama.