Jednom davno, dok sam uređivao rubriku Svijet u Jutarnjem, novinari su mi poklonili knjigu Toma Wolfea “Hooking Up“ (2001). Možda: “Uhvatiti se na lijepak” ili “Pecanje”?
Knjiga je sklopljena od reportaža, publicističkih eseja, ali i od jednog pripovjedačkog teksta, novele “Zasjeda kod Fort Bragga”. Mnogo različitoga na 300 stranica. U svemu, mnogo “novog žurnalizma”, koji Encyclopedia Britannica oslovljava kao američki književni pokret, začet 60-ih.
Bila je to lijepa gesta kolega, ali ujedno ciljana: tražili su od urednika sličnu širinu i pismenost. Jer, Tom Wolfe bio je jedan od prvaka “novog žurnalizma”, pa zatim autor, odnosno romanopisac najprodavanijih knjiga 80-ih.
Na američku nacionalnu scenu stupio je 60-ih, a opisao ih je u knjizi “The Electric Kool-Aid Test” (1968.). Za suputnika kroz svijet psihodeličnih droga i djece cvijeća uzeo je već popularnog, ali ekscentričnog Kena Keseyja (“Let iznad kukavičjeg gnijezda”, 1962.). U iduće desetljeće, u 70-e, ušao je s knjigom “Radikalno chic” (1970.), čiji naslovni tekst opisuje večeru kod “Lennyja” - Leonarda Bernsteina, slavnog dirigenta, na kojoj su se prikupljali prilozi za stranku Crnih pantera.
Idiom radikalno-chic otad označava bijele milijunaše i celebrityje koji se zalažu za radikalne političke ciljeve. (Tko se sjeća Patty Hearst.) Ali, da ne produžim sa žurnalističkim i analitičkim zaslugama Toma Wolfea, koji je bio oštroumni i slatkorječivi kroničar Amerike gotovo sedam desetljeća, prelistat ću “Pecanje”.
U narativnom eseju “Dva mlada muškarca koja su otišla na Zapad” opisuje svijet fizičara (Gale, Noyce, Shockley), koji su ga odveli do chipova i “kompjutorskih” garaža, do Silicijske doline. U “Nevidljivom umjetniku” komentira kipara Fredericka Harta. Esej “U zemlji rokoko marksista” govori o američkoj dominaciji svijetom na kojoj bi joj “pozavidio Julije Cezar”.
Krivi rasni koraci
Tom Wolfe pripovijeda o “mentalnoj atmosferi” SAD-a u 20. stoljeću na eklektičan, svoj način. Širina interesa mu je “beskrajna”, što potvrđuje knjiga o arhitekturi “Od Bauhausa do naše kuće” (1981.). No, u mojim vanjskopolitičkim danima preskočio sam jedan polemički tekst u “Pecanju”: “Moje tri marionete”, u kome se Wolfe brani od napada napadajući Johna Irvinga, Normana Mailera i Johna Updikea.
Naime, javni kroničar i društveni analitičar Tom Wolfe romanu je “podlegao” 80-ih kada je objavio “Vatromet taštine” (1987.), osmu, a prvu “čisto” fikcionalnu knjigu. Zadržao se u romanesknom žanru idućih jedanaest godina, pišući mu nastavak: “Potpuni čovjek” (1998.; A Man in Full) - prevoditeljica Božica Jakovlev prevodi ga kao “Čovjek od formata”, dok Maja Zaninović prvi naslov prevodi kao: “Lomača taština”.
U “Vatrometu taštine” Wolfe otvara priču trenutkom u kojemu bogati bijeli par pregazi crnog dečka u Južnom Bronxu. Slijedi istraga, uoči reizbora okružnog državnog tužitelja itd. Kritičari su ustvrdili da je roman križanac romanesknog stila 19. stoljeća i aktualne njujorške situacije. Našao se na popisu deset najprodavanijih knjiga 80-ih i stekao velik ugled nominacijom za Nacionalnu književnu nagradu.
Zatim je “Potpuni čovjek” dobio nominaciju za istu nagradu prije nego što je otisnut “ijedan primjerak prvoga izdanja, od 1,2 milijuna primjeraka”. U njemu se Wolfe opet pozabavio “krivim rasnim koracima”, ali na drugom mjestu, u Atlanti. Milijunaš Charlie Croker, bivša zvijezda koledž-footballa, u dugu je od pola milijuna dolara itd.
Roman je izazvao negativne reakcije spomenute trojice kanonskih romanopisaca, od kojih je samo Norman Mailer povezan s “novim žurnalizmom”. Suprotstavili su se Wolfeu i njegovu bestseleru, uopće bestselerima kao književnom smeću.
Pitanje je: kako su ta četvorica bila “opremljena” za ovaj književni i kulturalni sukob? Tom Wolfe, iz Richmonda u Virginiji, završio je dodiplomski studij na Sveučilištu Washington i Lee, da bi potom krenuo na Yale i prešao u novinarstvo. Mailer je odrastao u Brooklynu i diplomirao na Harvardu, aeronautičko inženjerstvo. Unovačen 1944., napisao je remek-djelo “Goli i mrtvi” (1948.).
John Irving (rođ. 1942.) diplomirao je na Akademiji Exeter pa je zatim diplomirao i engleski na Sveučilištu u Iowi. Proslavio se romanom “Svijet prema Garpu” (1978.). Četvrti polemičar, John Updike, diplomirao je na Harvardu, da bi već iduće godine surađivao u New Yorkeru. Kao gimnazijalci, voljeli smo njegova “Kentaura”, iako je “high-school” prevođen kao “viša škola”.
Na akademskom nivou
Rasprava se vodila na visokom, akademskom nivou: trojica kanonskih pisaca “popljuvala” su pisca bestselera Wolfea, koji se naljutio. A Mailer je svoju kritiku o “Potpunom čovjeku” naslovio “Polovičan čovjek” , što dovoljno govori. Ustvrdio je da je Wolfe najdarovitiji pisac bestselera još od Margaret Mitchell (“Prohujalo s vihorom”), koja je shvatila koliko je “čuvstvo romance znakovito perverzno u bogatih i lijepih žena”. Ali, “gosp. Wolfe još nije dospio do toga”.
Razloge pogreški “Potpunog čovjeka” Mailer je vidio u novinstvu: “Bio je (Wolfe) toliko dobar kao mladi reporter da je promaknut u autora featurea (glavnih priča?). Ali čak i na višim (novinskim) razinama pisanja, prebrzo se krećete s jedne na drugu temu, odnosno skupinu ljudi. Zaboravite na nuždu da nikada ne budete zadovoljni ni s jednim od svojih likova zato što su oživjeli na stranici pred vama”.
“Štoviše čitate ‘Čovjeka’, sve ste bliže stavu da je pisac, bez obzira na njegove vrijednosti, odlučio napisati bestseler, a ne veliki roman”, napisao je Mailer. K tome, mislio je da je Conrad Hensley neuvjerljiv književni lik.
U jednom odgovoru za svu trojicu suparnika Tom Wolfe se dvaput ispričavao zato što spominje visoke naklade svojih romana. Prigovorio je Maileru zato što mu predbacuje iste te naklade, štoviše koristi ih kao argumente za nevaljalost. Uostalom, visoke naklade pratile su genijalce poput Dickensa, Dostojevskog, Tolstoja ili Zole, koji su romane “objavljivali u novinama (magazines)”.
Wolfe spominje kako je jednom davno napisao negativni kritički osvrt na Mailerove “Armije noći”, kao na derivaciju “Zločina i kazne”, pa mu se kritičar Mailer sada osvećuje. Jednako tako, rugao se u nekoliko članaka Updikeu, pa bi i njegove negativne reakcije na “Čovjeka” trebalo čitati kao posljedicu prošlosti.
Za trećeg kritičara, Johna Irvinga, Wolfe nema sličnog objašnjenja. Napao ga je u TV showu Evana Solomona. A potom je i sam Wolfe gostovao u istoj emisiji. “Jedan od vodećih američkih romanopisaca, John Irving, kaže da vi, jednostavno, ne znate pisati. Da niste pisac. Osjećate li se zbog toga loše?” upitao ga je voditelj.
Irving je ocijenio da je “Potpuni čovjek” “žurnalistička hiperbola”, a ne roman. Updike je mislio da to nije književnost, već “oblik koji bi to želio biti”. Od šest novinskih stranica citirane Mailerove kritike, Wolfe je zapamtio jedino to da mu je roman bastard, a ne zakoniti stvor. “Njegov autor nam ne pripada”, dodao je Mailer.
Njegovo “nama”, dakle “mi”, najviše je zapeklo Toma Wolfea. Mislio je da su “oni” zapravo “književni svijet”, njih trojica i svojta, koji ga odbacuje na neko drugo mjesto, točnije u “King Kongovo Kraljevstvo mega-bestselera”.
Preskačem naslove trojice “kritičara” koje spominje Wolfe - “Sinovljevo evanđelje”, “Bech u zavjetrini” i “Jednogodišnja udovica”. Izašli su otprilike u isto vrijeme kad i “Potpuni čovjek”, no dobili su negativne kritike i loše se prodavali. Wolfeu je nezamislivo da tako mogu proći dobri romani. Smatrao je svu trojicu “talentiranim piscima”, dodajući: “Samo kažem da su izjalovili svoje karijere zato što nisu uključivali (u svoja djela) život oko sebe”.
Wolfe je opširno citirao Updikea: “Netko kao Steinbeck bio je autor bestselera i dobitnik Nobelove nagrade za književnost visokih kriterija. Ne osjećam da danas imamo sjedinjenje ozbiljnog i popularnog - smanjuje se ona vrsta čitatelja zbog koje bi vrijedilo tiskati književno vrijednog pisca (literary writer)”.
Kao pravi polemičar, Wolfe je od Updikea preuzeo ono što mu je odgovaralo, pa se čudio njegovoj tvrdnji: “Govori li ovaj čovjek zapravo da su za pomanjkanje zanimanja za ‘književno vrijedan’ roman, 2000., krivi čitatelji?”
Odmah zatim Wolfe “povlači” Steinbecka i priča kako je “Plodove gnjeva” napisao poslije novo-žurnalističkog istraživanja: “Kupio je stari kamionet, natrpao ga hranom i dekama, pa se spremio za terensko istraživanje, za dokumentiranje”.
Odupirući se negativnim kritikama, Wolfe izlaže vlastiti odnos prema romanu i prema pisanju. Pa je, stoga, tekst “Moje tri marionete” više od polemičkog teksta, svojevrsna poetika Toma Wolfea.
Smatrao je da je veliko razdoblje američkog romana trajalo od “Sestre Carrie” (1900.) Theodorea Dreisera do Steinbeckovih “Plodova gnjeva” (1939.). To je vrijeme Johna Dos Passosa, Sinclaira Lewisa, Sherwooda Andersona, Hemingwaya, Thomasa Wolfea, Scotta Fitzgeralda, Faulknera i drugih. To su, ujedno, pisci do kojih je Tom Wolfe najviše držao.
Velebnost zemlje u romanu
Nimalo slučajno, podcrtao je savjet prvog američkog nobelovca, Lewisa, koji je tražio od romanopisaca da “Americi daju književnost vrijednu njene velebnosti”. Ako je itko poslušao taj savjet, onda je to bio sam Wolfe. Želio je velebnost zemlje predstaviti u svojim romanima. Za razliku od Dreisera, Lewisa i Steinbecka, zanimalo ga je mnogo više od jedne obiteljske tragedije i vlasništva, od jednoga grada, tvornice ili plantaže. Zanimalo ga je funkcioniranje političke moći, koja je nadređena svima.
Pisac Tom Wolfe nije se preplašio slavnih kritičara, nastavio je raditi i objavio novi roman “Zovem se Charlotte Simmons” (2004.), u kome je opisao djevojku koja studira na izmišljenom a uglednom sveučilištu. Kupci su ga ovaj put ignorirali: prodao je “samo” 293.000 tvrdoukoričenih primjeraka, za razliku od 1,4 milijuna istih prethodnog romana.
Tada je promijenio starog izdavača, prodao je “Povratak krvi” (2012.) Little, Brownu za sedam milijuna dolara. I to je bio, doista, romaneskni povratak rasnim problemima prvog i drugog romana, problemima koje je ovaj analitičar Amerike, očito, smatrao središnjim. “Jedino” se “preselio” u Miami, na Floridi.
Amerika kao talionica rasa i nacija bila je prva njegova pripovjedačka tema, za razliku od esejističkih u kojima se doticao mnogo šireg raspona. Zanimao ga je, zapravo, socijalni zaokret: kako se nekadašnja bijela većina snalazi kao manjina, u okruženju s kubanskim emigrantima, Afroamerikancima, Haićanima i - Rusima.
Romaneskni svijet Toma Wolfea, dječaka iz Virginije, kao i njegove esejističke analize Amerike podsjećaju na vremena u kojima je bio jedan od najpreciznijih i najoštrijih promatrača društvenih i kulturalnih promjena. A opisana polemika? Vrijeme će donijeti presudu u sporu četvorice američkih ikona.