ZBIRKA PJESAMA 'NEVIDLJIVO MORE'

TOMICA BAJSIĆ 'Što bi bilo s Isusom da su ga s Marijom i Josipom vratili iz Egipta Herodovoj policiji?'

Zagreb, 180618.
Park Ribnjak.
Tomica Bajsic, pjesnik i putopisac.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš / HANZA MEDIA

 

'Nevidljivo more' Tomice Bajsića pripovijeda, među ostalim, o empatiji. I nedostatku iste. O tome kako, odlučimo li tako, uvijek možemo pomoći, učiniti nešto, makar i malo, za onog drugog, za djevojčicu ogrnutu šalom koja na cesti prodaje liturgijske kalendare. Gestom, riječju, mišlju… U svojim pjesmama Bajsić pripovijeda o ljubavi, o milosti i njezinim iteracijama, negacijama; piše o geografski nama dalekim svjetovima i ljudima, koji su, koliko god drugačiji i nalik ovdašnjima, ljudske su im, poznate nam, vrline i mane.

"Prije skoro dvadeset godina napisao sam pjesmu 'Dvadeset i sedmi dan' povodom rođenja kćeri Mare. Sad je Mara studentica prve godine Likovne akademije i nacrtala je ilustracije za ovu moju zbirku. U njenim crtežima, naročito onima koji se odnose na pjesme napisane pri plovidbi Amazonom i Rio Negrom, otvara se njen osebujni karakter vidljiv već tada, na dvadeset i sedmi dan od njenog rođenja, i zabilježen u pjesmi gdje oči poput dva indijanska kanua bezbrižno veslaju beskrajem svemira. Tako da poezija, iako se doima nevidljiva i gravitira rubu, opstoji kao trenutak u prostoru i vremenu. Vidimo te kanue vođene Marinim kistom i perom nad vodama Amazone, za koju prvi navigatori nisu znali je li more. Pjesma 'Zeleni lav' opisuje kako sam upoznao i zaljubio se u suprugu, dok je ona studirala slikarstvo, a ja grafiku. Danas gledam našu djecu studente također umjetničke struke. Dobili smo djecu još kao studenti. Bilo je vrijeme rata. No, čini se da je njima danas teže nego nama tih ratnih godina. Mi smo vjerovali u bolju budućnost, u to da sve možemo sami. Danas se ta nada čini izgubljenom za mnoge mlade, a ne bi trebala biti. Dio knjige posvećen je obitelji brata koji je rođen u Zagrebu, u istom stanu gdje živimo, i koji je kao dječak s majkom otputovao prekooceanskim brodom za Brazil. Njegova povratna karta, iako dugo planirana, nikad nije iskorištena. Umro je prije pet godina u Rio de Janeiru u dobi od 62 godine. Posveta je to za njegovu brazilsku obitelj, suprugu i troje djece i dvadeset i pet nećakinja i nećaka, jer njegova je supruga iz mnogobrojne brazilske obitelji, od kojih neki žive u Portugalu", govori o zbirci autor.

Bajsić je, poznato je, putnik. Fasciniran Latinskom Amerikom. "Brazil je raskršće ljudskih sudbina, različitih generacija migranata. Upoznao sam tamo tijekom godina nevjerojatne ljude, poput nedavno preminulog brazilskog kipara poljskih korijena, Fransa Krajcberga. O njemu sam pisao još u svojoj prvoj zbirci 'Južni križ'. Živio je u kući na drvu, uz obalu Bahije, na usamljenom dijelu atlantske kišne šume. Vrebao je naplavine koje je donosilo more i spajao ih u izvanredne skulpture stabala. Bio je jedan od umjetnika koji su svojim djelom još 1970-ih protestirali protiv uništenja kišnih šuma. Pričao mi je kako je putovao Amazonom i pisao umjetnički manifest Rio Negra protiv spaljivanja drveća i istjerivanja domicilnog stanovništva. Postao je poznat i izvan granica Bahije i Brazila, u Parizu je stalni postav njegovih radova zvan Espace Krajcberg. Kasnije sam saznao da su neki pripadnici njegove obitelj stradali u Poljskoj, za vrijeme Drugog svjetskog rata, živi zakopani od nacista. On je u ratu, kao poljski vojnik, ranjen minom. Doplovio je u Brazil život započeti iznova, gradio svoju umjetnost, neko je vrijeme živio u pećinama Minas Geraisa. U njegovim skulpturama drveća možemo iščitati i neizbrisivost smisla svakog ljudskog života, dostojanstvo žrtava čije ljubavi i čije bližnje, čija je obiteljska sjećanja želio očuvati kroz umjetnost. Iskustvo naših ratnih godina meni je učvrstilo vjeru u neprocjenjivu vrijednost ljudskog života. Rat, pa i obrambeni, jest krojač koji uzima mjeru svima i tkanina kojom se služi je crnilo koje nam zatvara obzore. Hrabrost je ostati čovjekom prema drugom čovjeku i u najtežim trenucima i sve vrijeme", tako priča Bajsić o susretima i motivima o kojima dijelom piše i u novoj zbirci.

U "Postkolonijalnoj pjesmi" piše o Europi koja uzima tuđe ("Prijestolnice bivših europskih imperija ne krase ni dupini ni ptice, nego lavovi …"). Kad otmeš ono što nije tvoje, kao da imaš manje prostora za ono što jest tvoje. Otimajući drugima, siromašimo - sebe. Unatoč tome, Europa i Zapad i dalje otimaju. Kako to da ne uče na greškama? … Što bi na ovo pitanje odgovorili pjesnici koji se sastaju čitati poeziju, "Ljudi Trećeg svijeta", kojih se Bajsić, predsjednik hrvatske podružnice PEN-a, dotiče u pjesmi "Čitanje poezije"?

"Oni bi rekli da se sreća ne može graditi na nesreći drugoga. Čitanje poezije o kojem pišem u toj pjesmi događa se u Berlinu, na istom mjestu gdje je prije 130 godina na međunarodnoj konferenciji o Kongu raskomadana Afrika. Tu stvoreno Srce tame belgijskog kralja Leopolda i drugih imperijalnih vođa uzrok je i mnogih patnji i današnje Afrike. Raseljeni, i u broncu izliveni, ili u kamenu isklesani lavovi, ostaju kao prijeteća dobrodošlica na ulazima u europske gradove. Čini mi se kako je sanjana Europa, naročito ona koja se vodi humanističkom ulogom umjetnosti, sve dalje, kao neki vodeni žig ishlapio na hrapavom i bezličnom papiru mehaničkih direktiva, nestalna kao orahove ljuske brodica pred Lampeduzom.

Bodljikave žice na granicama ne moraju uvijek biti vidljive i ne mora se sagraditi neki novi Berlinski zid da bi se razdvojilo obitelji ili da bi se vratilo djecu natrag u studen, u tamu. Papa Franjo kaže da 'osobnu sigurnost pojedinca uvijek trebamo stavljati ispred nacionalne sigurnosti' i da treba prihvaćati, štititi, promicati i integrirati ljude koji to stvarno žele. Kako je napisala somalijska pjesnikinja Warsan Shire: 'nitko ne napušta dom, ako dom nisu usta morskog psa'. Što bi bilo s Isusom da su ga s Marijom i Josipom vratili iz Egipta Herodovoj policiji. U čemu je suštinska razlika između obitelji biblijskog doba koja bježi u Egipat i obitelji u bijegu od ratnih stradanja u Hrvatskoj i BiH, ili danas izbjeglica iz apokaliptične Sirije ili Afganistana, pa u neku ruku i mladih koji vjeruju da u Irskoj imaju mogućnost zasnovati obitelj u nadi za dostojanstvenim životom?"

Kao mlad dečko, 1991. iz Nizozemske se s prijateljima vratio u Hrvatsku, dragovoljno se javio u vojsku, braniti zemlju. Rat je progutao prijatelje s kojima je u njega krenuo, i sam je prošao vrlo težak ratni put. Kako mu danas, gotovo tri desetljeća kasnije, izgleda Hrvatska? Upita li se ponekad je li taj njegov nesebični čin imao smisla?

"Imalo je smisla, kako ne, nije bilo izbora nego braniti se. Puno je dobroga danas, ali malo nade i radosti i brige za drugoga nasuprot sitnodušju i mrzovolji. Slušajući mehanička priopćenja državnih službenika, vidimo da nam nedostaje ljudski faktor, empatija."

Govoreći o poeziji općenito, Tomica Bajsić kaže da mu je "donijela vjeru u smisao nasuprot kaosu, vjeru da možemo kroz umjetnost dokumentirati proživljeno i povezati niti koje nas sve dodiruju, jer što ćemo drugo nego biti jedni za druge. Ljubav mi je donijela suprugu i obitelj."

Što ga veseli na hrvatskoj pjesničkoj "sceni"? Vidi li neke nove trendove, neke nove poetike? "Pratim koliko stignem. Ima raznovrsnih zanimljivih poetika među mladima, a razveselila me primjerice nedavno i Diana Burazer izvrsnom novom zbirkom 'Nebeska jabuka'."

Od lani vodi hrvatski PEN, ovdašnju podružnicu najstarije svjetske udruge pisaca, koja u nas djeluje 91. godinu. "Naročito su aktivne skandinavske i druge zapadnoeuropske PEN podružnice koji su financijski i pravno dovoljno jake da mogu učinkovito provoditi kampanje opismenjivanja na afričkom kontinentu, kampanje zaštite izumirućih jezika, brinuti za stotine zatvorenih pisaca u svijetu, udomiti prognane pisce bar privremeno, organizirati im čitanja i otisnuti im knjige, integrirati ih u društvo. Radimo na tome da i Zagreb postaje jedan od gradova za izbjegle pisce, dio mreže ICORNA, koja okuplja već šezdeset gradova u svijetu koji su primili na jednogodišnje boravke više od 150 pisaca kojima je ugrožen život i rad u njihovim sredinama, ali zato nam je potrebna i pomoć Grada Zagreba. ICORN kaže da nitko na ovom svijetu nije ilegalno. Tiskamo i knjige, u pripremi je 'Mi nemamo neprijatelja', izabrane pjesme Liu Xiaoboa i Liu Xie, organiziramo književna i pjesnička događanja i samostalno i unutar festivala svjetske književnosti. Otvorili smo od ove godine i mjesečnu rezidenciju za pisce. PEN održava tribine na razne aktualne teme jednom mjesečno i ima niz programa koji se bave promoviranjem književnosti i razvijanjem tolerancije prema drugom i različitom, što se postiže i čitanjem knjiga, a slobodu izražavanja možemo braniti i, primjerice, zalaganjem za više sati likovnog ili glazbenog odgoja tjedno, čime se otvara širi prostor kreativnosti i samostalnosti kod najmlađih."

Izdvajamo