Dugo je ove godine u Beogradu raspravljao žiri NIN-ove nagrade. Naposljetku, sat vremena kasneći, javili su da je nagradu dobio, široj publici ne puno poznat, Dejan Atanacković; autor debitantskog romana “Luzitanija” u kojem govori o beogradskoj psihijatrijskoj bolnici za Prvog svjetskog rata, području koje je u to doba imalo eksteritorijalni status.
“Luzitanija” je roman utopija u kojem razum i ludilo nisu suprotstavljeni. Dapače, tim komplementarnim stanjima suprotstavljena je jedino - ljudska glupost. Atanacković na sveučilištu u Firenci predaje više predmeta iz vizualnih umjetnosti, vodi i radionice zasnovane na dijalogu studenata i psihijatrijskih pacijenata.
Kako to da je ta psihijatrijska klinika imala eksteritorijalni status za doba rata?
- U 19. st. ta kuća je bila dom talijanskog liječnika koji je odlučio ostaviti je bolnici. Kad su austrijske trupe 1915. osvojile Beograd, zatekle su bolnicu punu pacijenata, namjeravali su ih iseliti, zgradu prenamijeniti, ali je, po svoj prilici zbog Crvenog križa, koji je već tad predstavljao važan međunarodni faktor, odlučeno da se bolnica ne dira.
Ipak, da ne bi s njom imali posla, bolnici je dodijeljen eksteritorijalni status, kako bi zavisila isključivo od vlastitih resursa i međunarodne pomoći. Tako je nastala jedinstvena situacija, da je jedini slobodan dio zemlje usred okupiranog teritorija bila upravo ludnica, ili kako se tada zvala: Dom za s uma sišavše.
Po svoj prilici, tokom rata ta je bolnica, kojom je upravljao zanimljiv i napredan liječnik, Dušan Stojimirović, uistinu bila subverzivna institucija koja je skrivala bjegunce od okupatora. Ja sam želio otići korak dalje. U mom romanu teritorij bolnice postaje samoproglašena republika koju zajedno formiraju pacijenti i malobrojno osoblje. Ta će država ponijeti ime Luzitanija.
Što je ludilo i je li ludilo - doista ludo? U romanu govorite o razumu i ludilu kao saveznicima… Je li ludilo i utočište od - nerazumnosti, strahova života?
- Ludilo je stigma kojom se obilježava suštinski nerazumljivi drugi, drugačiji. Zanimalo me da upravo toj drugosti dam državotvornu ulogu. Država Luzitanija ima svoju himnu, svoj parlament i ministarstva, iznad svega jasno formulirane principe, a najvažniji princip je da razum i ludilo nisu jedno drugom suprotnost, kao što se govori stoljećima, već da su, naprotiv, razum i ludilo saveznici, u borbi protiv ljudske gluposti.
Jer glupost je ta istinski nerazumna stvar, to što ustrajava suprotno od razuma. Glupost je, a ne ludilo, nerazum s predumišljajem, isplanirani, nasilni nerazum, koji u vidu rata, ali i u vidu kalkulantskih i koristoljubivih povoda za rat, bjesni izvan zidova bolnice. U romanu je riječ o Prvom svjetskom ratu, ali čitatelju je jasno da je u pitanju metafora, i brojne će paralele naći s mnogo novijim događajima, te i s mnogo novijim manifestacijama gluposti.
Luđak je riječ koja ima svoju povijest, koja znatno prethodi konceptu psihijatrijskog pacijenta. Stigma drugosti, drugačijosti proteže se do naših dana, a ludilo je tek paradigma raznovrsnih danas zastupljenih oblika drugosti i izopćenosti.
Da napišete knjigu, ohrabrio vas je, izdavač. Kako je došlo do toga?
- Prvobitna priča od koje je roman nastao bila je napisana kao prateći tekst uz jedan vizualni rad. Naime, moj dosadašnji spisateljski rad uglavnom se vezivao za vizualnu umjetnost, video radove, instalacije, plakate. 2014. sam bio pozvan sudjelovati na izložbi posvećenoj Prvom svjetskom ratu u jednom privatnom muzeju nadomak Beograda. Želeći izbjeći zamke historijske nostalgije, potražio sam temu koja bi odstupala od mitologiziranih slika ratne prošlosti.
Tako sam naišao na podatke o beogradskoj psihijatrijskoj bolnici i njenoj eksteritorijalnosti tokom okupacije Beograda. Priča me je ponijela i ubrzo se tekst protegao na nekih dvadesetak stranica, postao sasvim nepraktičan za potrebe izložbe. Iskoristio sam neke njegove dijelove, a priču u cjelini ponudio na čitanje prijatelju, kasnije izdavaču. Po njegovom mišljenju, ta se priča mogla razviti u roman. Nikada, da nije bilo tog njegovog prijedloga, ne bih ni pomislio da se tome posvetim. Godinu i po dana kasnije nastala je “Luzitanija”.
Koliko ste dugo u inozemstvu? Kako vam se čini Srbija dok ju tako, godinama, promatrate iz talijanske perspektive?
- U Italiji živim od 1991. Na sreću, nikad nisam iz Beograda otišao. Sve ovo vrijeme živim u stanom kretanju i premošćivanju te udaljenosti od 1000 km, koliko iznosi put od mog prvog do mog drugog kućnog praga. Ne znam koliko bih svoju perspektivu nazvao “talijanskom”. To mi se čini nekako distancirajućim, ne samo u geografskom smislu. Moja perspektiva je perspektiva nekog tko stjecajem okolnosti i vlastitom voljom živi u dva grada.
Moglo bi se reći da je “Luzitanija”, kao roman, jedan takav pogled, koji dolazi iz te perspektive, i kojim pokušavam sagledati duboku krizu definiranja vlastitog političkog i kulturnog ambijenta. Tretiranje povijesti u romanu kao niza promjenljivih podataka vrlo se direktno odnosi na stvarnost lišenu objektivnosti, zasnovanu na zataškanim odgovornostima. Aktualna vlast u Srbiji temelji se na stvaranju privida i permanentne krize, to čini iz vlastite neurotičnosti, a dominantni joj je izraz dosad nezabilježeno partijsko poltronstvo.
Na naslovnici knjige, kojoj ste također vi autor, stoje bića s glavama životinja i tijelima ljudi, obučena u odijela. Što ste htjeli poručiti?
- Riječ je o referenci na fotomontaže s kraja 19. i početka 20. st. kad je bilo popularno poigravanje životinjskim glavama na elegantno odjevenoj gospodi. Kroz roman se provlače mnogi likovi za koje nije sasvim jasno radi li se o ljudima ili životinjama, i mnogi se od njih transformiraju, postaju bilo jedno ili drugo. Jedan lik objašnjava da se te transformacije događaju jer u svakom čovjeku obitava po jedna životinja, i da se upravo u njoj krije ona istinska, u osnovi krhka, ljudskost - autentična ljudska priroda. Čitavog života čovjek je primoran tu životinju u sebi sputavati i kriti, jer kada bi se ona razotkrila, društvo bi ga progonilo i kaznilo. Permanentno skrivanje te životinje, kaže taj lik, jest ono što uobičajeno nazivamo biografijom.
Milijun dinara, novac dobiven od nagrade, koliko je to, preračunato u eure? Kako ćete ih potrošiti?
- Oko 8000 eura. Ne znam, iskreno, nisam uopće o tome razmišljao.