AGNUS IN FABULA

U ovom malom katalogu obiteljskog užasa glavne uloge imaju starci i djeca

Nakon hvaljenog romana ‘Unterstadt’ Ivana Šojat Kuči objavila je zbirku neobičnih horor priča

ZAGREB - Ljudi su bunari, lijepo oslikane provalije, ponori”, rečenica je kojom se može opisati svijet novih priča Ivane Šojat Kuči, spisateljice koja je svojim romanom “Unterstadt”, nagrađenim sa čak četiri književne nagrade, stala na veliku pozornicu hrvatske proze. “Ruke Azazelove” zbirka je koja potvrđuje dojam koji smo imali i ranije - Šojat Kuči je autorica koja ne nasjeda na trendove, već ispisuje prozu u kojoj se bavi općeljudskim temama.

Ovisnički odnosi

U središtu interesa njezina pripovijedanja u ovoj je zbirci, baš kao i u prethodnom romanu, obitelj sa svim svojim mračnim tajnama, dobro izoliranim iza četiri zida, demonima prošlosti i sadašnjosti kojih se pojedincu najteže riješiti.

Od prve, naslovne i najduže priče, u kojoj se tematizira bolesno-ovisnički odnos majke i sina koji se pretvara u patološko stanje mržnje i ljubavi, pa sve do kraja zbirke, pred nama su slike iz obiteljskog života koji barem u presudnom, ključnom trenutku zadobiva obrise horora, ne toliko u žanrovskom koliko u atmosferskom smislu.

Širok je raspon tih obiteljskih odnosa koje autorica obuhvaća, pazeći pri tome da zbirka ima zajedničku “crvenu nit” koja je čini zaokruženom cjelinom, ali se isto tako ne ponavlja, već iz priče u priču nadograđuje i širi raspon svoga pomnog seciranja obiteljskih tajni koje, kad-tad, usmjerava i dodiruje - ruka Azazelova. Priče imaju zanimljivu vizuru, u njima su glavni likovi starci ili djeca, na neki način generacijske krajnosti kod kojih su strahovi i užasi, kao i njihove posljedice, vidljiviji i tragičniji.

Demonski smijeh

Šojat Kuči u svojoj zbirci priča donosi mali katalog užasa, onih koji egzistiraju tu blizu, vrata do, ali su često nevidljivi. Obiteljski odnos žrtve i tiranina, djeca koja žive u monstruoznim obiteljima, alkoholičari i zlostavljači, pogrešni brakovi, zatiranje prošlosti koja se poput bumeranga vraća - to su situacije u koje su postavljeni likovi ovih priča koji koliko se god trudili teško da mogu ponovo uspostaviti ono što nazivamo “normalnim životom”.

Stoga reakcija na takve pokušaje, baš kao u priči “Popravak” o mladiću koji je, ne bez razloga, ubio vlastitu majku, može biti samo sablastan, demonski smijeh. Ta zarobljenost u sudbini najveći je “horor” element ovih priča, u kojima “žalosni ljudi čuče u kutovima žalosnih kuća” i nemaju mogućnosti za izlazak. Šojat Kuči izgradila im je zajedničku kuću, učinivši sve još vidljivijim i žalosnijim.

Najstrašnije je kad najveći užasi postanu prihvatljivi

“Unterstadt” je “poharao” hrvatsku književnu scenu. Kakve su vam prognoze za “Ruke Azazelove”?

Postoje sjajne knjige koje prođu sasvim neprimijećeno, nemušte koje se veličaju u nedogled, u lančanim reakcijama publike i kritike u kojima se nitko ne usuđuje reći da je kralj zapravo gol. Iskreno sam se nadala uspjehu “Unterstadta”, inače ne bi imalo smisla, no ipak je premašio sva moja očekivanja. “Rukama Azazelovim” mogu samo poželjeti istu ili sličnu sudbinu.

Priče su atmosferski negdje na granicama horora. Radi li se zapravo o tome da je svakodnevica uvijek negdje na rubu horora, ako znamo dobro gledati?

Ono najstrašnije po mome sudu jest zapravo činjenica koliko nam u nekim osobnim potonućima i najveći užasi postaju “prihvatljivi”, koliko su klizna mjerila kojima mjerimo probavljivost svojih sudbina. I to je horor: sve te sramote, izdaje, protjerivanja iz svijeta navodne doličnosti. Mnogi svakodnevno žive horor, a mi se iščuđavamo.

Zanimaju vas obiteljske priče i njihove mračne tajne?

Humanizam je čovjeku dodijelio ulogu ugaonog kamena, no taj je kamen u glib svijeta ugrađen nakon “obrade” u kamenolomu obitelji. Obitelj nas određuje, bili mi toga svjesni ili ne. Nošeni inatom koji nas odvede u oprečnost ili pomirljivošću, obitelj nam daje početne koordinate svjetonazora koji ćemo zastupati. Ili nas, ako je disfunkcionalna, povuče u glib. Teško je uteći kiselom okusu grožđa što su ga kušali očevi.

Glavni likovi priča su uglavnom starice i djeca. Zašto?

Zanima me valjda ono na početku i kraju: djeca koja se suočavaju sa svijetom i starci koji u retrovizoru, konačno svjesni sebe i svega što su učinili ili propustili učiniti, sagledavaju svijet iza sebe. Djecu pokušavamo učiti dobroti, poštenju, pravičnosti, kao da je svijet u koji ih puštamo bajka bez vještica s otrovnim jabukama. Za starce nemamo vremena, zato što “lovimo” budućnost. Kažu da starci naposljetku budu poput djece. Možda zato što kao u drevnom prokletstvu tek prekasno shvatimo koliko su stvari koje smo smatrali važnima zapravo jalove, nevažne.

I ovdje su pozornica priča konkretne i prepoznatljive osječke lokacije. Koliko vam je važno svoju prozu smještati u poznati ambijent?

Kada bih iz svoga stvaralaštva izostavila svoj grad, mislim da bih bila poput onih koji vele kako ih “politika” ne zanima, pa ne gledaju vijesti, a istodobno se upinju pisati o stvarnosti. Nekako ispadaju iz konteksta, lebde u nekakvom vakuumu između stvarnosnog i fantasyja.

Izdvajamo