SLAVNA KNJIŽEVNICA

U ZAGREBU GOSTUJE NOBELOVKA HERTA MÜLLER Neustrašiva protivnica Ceausescua, ali i Tita gošća je Filozofskog teatra u HNK

Nobel Literature laureate Herta Muller of Germany attends a news conference during the inauguration of the International Book Fair in Guadalajara November 25, 2011. REUTERS/Alejandro Acosta (MEXICO - Tags: SOCIETY) - GM1E7BQ0QLL01
Alejandro Acosta / REUTERS

Herta Müller

Uzalud smo, prije više od dva mjeseca, čuvši da dolazi u Zagreb na Filozofski teatar, tražili intervju s Hertom Müller.

Poznato je da nerado daje intervjue, vrlo pažljivo bira i povod i vrijeme. Baš kao ni lani, kad je gostovala na Sajmu knjiga u Beogradu, ni ovaj put u Zagrebu, ni za vrijeme gostovanja na Filozofskom teatru, odlučila je, neće govoriti za ovdašnje medije.

Dio srpske publike lani je, za spomenuta gostovanja, naljutila izjavom da je NATO s pravom bombardirao Srbiju i da je Srbija sama kriva za svoje nedaće. Za sebe kaže da nije pacifistkinja: “Postoje situacije koje se mogu riješiti jedino vojnim intervencijama… Razgovor i ispijanje čaja često nisu dovoljni, mnogi su to ratovi već pokazali. Ljudi koji su napadnuti trebaju imati podršku ako se sami ne uspijevaju obraniti od jače sile”.

Nije to, doduše, ništa novo. O tome je Müller i govorila i pisala i prije. Bit će zanimljivo čuti ima li što poručiti Hrvatima, prokomentirati neokonzervativnu revoluciju koja nam se sve ustrajnije valja ulicama, uređuje javni prostor, prijeti ozbiljnije, kroz razne inicijative, utjecati i uređivati nam i privatne živote, jer Müller jest autorica koja stalno promišlja i komentira svijet oko sebe, a pogotovo je zanimaju zemlje iz nekadašnjeg socijalističkog kruga. Vrlo je kritična i prema novoj Rumunjskoj, često ponavlja da je političku represiju zamijenila široko rasprostranjena - korupcija. Nerijetko podcrtava, gledajući suvremeni svijet, da kad sustav kolabira, kad diktatura istrune, ljudi i dalje još dugo vremena ostaju biti žrtvama tog mentaliteta koji su mnogi od njih pounutrili, “zato danas po Europi vidimo ostatke totalitarnog razmišljanja u Mađarskoj, Poljskoj, pa Turskoj… nema veze što su neke od tih zemalja u EU”, kaže.

Politička svakodnevica

Biti društveno angažiran za nju nije svjesno prihvaćen zadatak, nego je to prirodna dinamika onoga kako živi, Englezi bi rekli: “It comes with the territory”. Književnost, vjeruje, ako se bavi životom, ne može izbjeći biti angažiranom. “Političko je sve što radimo, naša svakodnevica je politička, naš odnos prema drugima je politički. Je li nam čistač ulica vrijedan kao drugi ljudi? Život je politika, a književnost se bavi upravo životom”, razmišlja.

U Zagrebu je gostovala prije petnaestak godina. U nas su prevedeni njezini romani “Da mi je danas bilo ne susresti sebe”, “Remen, prozor, orah i uže”, a OceanMore upravo je objavio i novo izdanje “Ljuljačke daha”.

Dotad ne odviše prepoznata izvan Njemačke, 2009. dobila je Nobelovu nagradu.

Bezuspješno vrbovanje

Njemica iz rumunjskog Banata rođena je početkom 1950-ih u selu Nitzkydorfu, u dobrostojećoj obitelji zemljoradnika kojima su imovinu konfiscirali nakon rata. Otac joj je bio član tamošnjeg ogranka Waffen SS, ipak, za socijalizma je preživio, radio je kao vozač kamiona. Majka, tad 17-godišnjakinja, 1945. se našla među 100.000 Nijemaca koji su deportirani u radne logore po Sovjetskom Savezu. Kući se vratila nakon pet godina.

Nakon studija germanistike i romanistike Herta Müller radi kao prevoditeljica u tvornici.

S njom u kontakt stupaju agenti Securitatea, no ona odbija postati im suradnicom. Osvećuju joj se brojnim saslušanjima, prijetnjama zatvorom, smrću, nadziru je, šire lažne glasine ne bi li joj uništili reputaciju, među ostalim tvrde da je - njihova doušnica. Radu Tinu, nekadašnji časnik Securitatea bio je zadužen za špijuniranje Müller i ostalih članova disidentske Akcijske skupine Banat, među kojima je bilo puno umjetnika. Kasnije je detaljno pričao kako je instalirao prislušne uređaje u stan spisateljice, kako su je držali na oku i pokušali diskreditirati.

Godine 1979., odbivši surađivati sa Securitateom, ostaje bez posla, otada se uzdržava dajući privatne satove njemačkog.

Prvi je roman, vrlo kratak i poetičan, “Niederungen” (“Nizine”), poslije puno problema s cenzurom, konačno objavila 1982. Dvije godine kasnije izlazi “Drückender Tango”, u oba govori o okrutnosti seoske sredine koja duboko u hipokriziji surovo kažnjava nekonformiste. Izvorni, necenzurirani rukopis “Nizina” Müller uspijeva poslati u Njemačku, nakon što je objavljen i tamo dobio golemu vidljivost i izvrsne kritike, gošća je na Frankfurtskom sajmu knjiga, otvoreno govori protiv režima i Ceausescua. Poslije toga u Rumunjskoj više nije mogla objavljivati. Godine 1987. dobila je dozvolu emigrirati, skupa s tadašnjim joj suprugom, Richardom Wagnerom. Rumunjsku napušta vlakom, bio je 28. veljače. Policija joj u putovnicu udara žig na kojem stoji da je iz zemlje izašla 29. 2. 1987. - na dan koji u veljači te godine nije bilo. To joj je kasnije s njemačkom administracijom priskrbilo brojne probleme.

Reći će poslije da ju je Ceausescu na neki način i - izbacio iz zemlje. U to vrijeme pod lažnom egidom spajanja obitelji iz Rumunjske u Njemačku je emigriralo oko 15.000 rumunjskih Nijemaca. Zapravo je za svakog koji je izašao iz zemlje Ceausescu dobivao novac. Ona kao razlog odlaska i na službenim papirima navodi - političko neslaganje s režimom.

Ipak, za sebe kaže da se nikada nije držala disidenticom i da na tom određenju nije nužno gradila svoju karijeru. “Govorila sam i radila ono što sam osjećala da moram. Drugi su me zvali disidenticom.”

Što predstavlja Dunav

Rumunjski je naučila tek kao tinejdžerica, srednjoškolka, u vrijeme kad se sa sela preselila bliže velikom Temišvaru. “Ne pišem na rumunjskom i svaki Rumunj nakon tri minute mog rumunjskog shvati da nisam Rumunjka, ali i svaki Nijemac nakon tri rečenice zna da nisam rođena u Njemačkoj.” Rumunjska joj je, kaže, domovina uz koju je veže djetinjstvo, sjećanja, mirisi, poput kiše u prašini.

Müller su zauvijek obilježile godine koje je provela pod Ceausescuom. To se vidi i u njezinu opusu.

Progoni, ispitivanja, zastrašivanja, mučenje, nadzor, izdaja, o tome piše Herta Müller.

Lani je u Beogradu, pored Dunava, govorila o tome što je Dunav predstavljao Rumunjima zatočenima u Ceausescuovoj tamnici. “Putujući vlakom iz Temišvara, gdje sam živjela, u Bukurešt, dobar dio puta vodio je tik pored rijeke, kroz prozor bismo vidjeli Dunav. Svi bi izašli iz kupea na hodnik i gledali rijeku. Čak i vojna lica. Svi su željeli pobjeći.” Nerijetko su Rumunji bijeg pokušali preplivavajući Dunav, makar je to bilo krajnje rizično jer su granice bile strogo nadzirane, brodovima su proganjali bjegunce, neke su samljeli brodski propeleri.

Svojedobno je bila prilično glasna u inicijativi da se Ceausescuu i Titu oduzmu visoka odličja što su ih 1970-ih dobili od Savezne Republike Njemačke.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo