Performerski neobuzdan i pedagoški brižan - najkraće bismo mogli opisati profil redatelja i glumca Marija Kovača. Imaginarij i snaga njegova artizma ravni su njegovom društvenom angažmanu. Upravo je važan pionirski posao obavio knjigom “Udahnuti svjetla pozornice” (Hrvatski centar ITI), temeljenom na vlastitom doktoratu o metodologiji kazališnog rada sa slijepim i slabovidnim osobama.
Kako je takva literatura još uvijek deficitarna, knjiga je iznimno važna. Interdisciplinarna, nabijena gustom teorijskom empirijom i živom praksom a lišena fahovski suženog prostora, otvorena je najširoj galeriji društvenih korisnika. Autor se u istraživanje performerskog specifikuma ove grupacije upustio kroz predano iskustvo petnaestogodišnjeg djelovanja s glumcima Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život. Na poziv glumca i umjetničkog voditelja Vojina Perića, Kovač je 2002. s performerima Novog života počeo intenzivno raditi predstave i učiti se rušenju barijera. Na pitanje s kojim se svojim predrasudama suočio na početku, priznaje: “Očekivao sam da će njihove mogućnosti, pogotovo u kretanju po pozornici, biti znatno slabije u odnosu na videće glumce. Srećom, stvarnost me demantirala i dočekala me skupina kvalitetnih glumaca spremnih na zajedničko istraživanje kazališnog medija.”
Teret empatije
Kovač znalački odbija svaki pokušaj getoiziranja, svođenja teatarske umjetnosti koju stvaraju slijepi i slabovidni performeri na isključivo terapeutsku. On gorljivo pledira za njihov autonoman umjetnički izraz, jednostavno objašnjavajući: “Njihov teatar jednim tehničkim dijelom pripada u skupinu manjinskih teatara, ali definitivno ne zaostaje kvalitetom. Razlike su tehničke prirode i uglavnom vježbom i trudom lako rješive, a umjetnički dosezi su, kao i kod svih ostalih glumačkih družina, varijabla koja ne ovisi o medicinskom aspektu priče već o talentu i uloženom trudu.“
Na jednom mjestu u knjizi “Udahnuti svjetla pozornice” (kroz primjer norveške grupe Extraordinary Theatre25) ukazuje kako djeca u publici uopće ne rade razliku između performera koji u sebi nose određeni “ograničavajući” specifikum i onih drugih, “zdravih”. Je li, dakle, taj stupanj odbijanja, obrnuto proporcionalan s našom navodnom zrelošću? “Upravo tako”, potvrđuje Kovač: “Brojna istraživanja ali i moja osobna praksa pokazuju kako baš odrasli odlaze gledati predstave kazališta slijepih te ostalih srodnih skupina s teretom pojačane empatije, dok se djeca uopće ne obaziru na potencijalni invaliditet glumca već komentiraju viđeno neovisno o tome ‘kakvi’ su glumci. Tek negdje u pubertetsko doba, invaliditet počne izbijati u prvi plan kao činjenica koju gledatelj te dobi ne može zanemariti.”
Metode i vježbe
Kovač je u knjizi iscrpno predstavio čitav niz izvedbenih metoda i vježbi kojima se snaži i oblikuje fragilna struktura izvođača. Da li je namjeravao ukazati na brojna zanemarena glumačka sredstva, prognana od vladajućeg egoizma vizualne percepcije? “Prejake su to riječi”, odgovara mi Kovač: “No, nadam se da sam uspio ukazati na to kako klasične i najčešće korištene glumačke tehnike univerzalno djeluju u potrazi za ulogom neovisno o medicinskom stanju glumca ako se posveti dovoljna pažnja adaptaciji tih vježbi. Glumački zanat je puno širi od onoga što vidimo na pozornici kao konačan produkt neke predstave ili filma i čitav taj put, taj proces, zna biti zanimljiviji i izazovniji od njegovog cilja.”
Kovačeva knjiga, uz edukativnu artističku liniju, ima iznimno sociološko i društvenoodgovorno značenje. Posebice dok svjedočimo kako stupanj netrpeljivosti ili nerazumijevanja prema pravima i osobnostima drugih i drukčijih u ovom društvu rapidno raste. Što je generalno potrebno učiniti da se ta poražavajuća situacija promijeni?
“Treba nastaviti raditi, uključiti svog unutarnjeg Candidea i ne odustati”, uvjeren je Kovač da ima izlaza: “Najlakše je zatvoriti se u vlastiti dom, gledati svoja posla i tek povremeno ‘aktivistički’ djelovati putem Facebooka ili Twittera. Treba ići težim putem, krčiti neistražene terene i ne gubiti vrijeme na izmišljanje kotača dok možete uživati u vožnji.”