Enzo Bettiza (90), talijanski novinar i književnik iz Splita, koji se definirao i kao "splitski, dakle i hrvatski pisac na talijanskom jeziku", umro je u srijedu u Rimu od posljedica neoplazije, pošto mu se opće stanje pogoršalo lomom kuka, te je jučer pokopan tiho, u krugu najuže obitelji.
Rođen je u Splitu, gdje je završio osnovnu školu na hrvatskome, dok je klasičnu gimnaziju na talijanskome pohađao i završio u Zadru. Bio je sin splitskog industrijalca Vincenza ("šjor Vice") Bettize, odvjetnikaka obitelji koja je podno Marjana posjedovala Prvu dalmatinsku tvornicu cementa Gillardi i Bettiza, dok je majka bila iz bračke obitelji Vušković (ujak Marko bio je bariton svjetskoga glasa). Poslije prvoga svjetskog rata "šjor Vice" je optirao za talijansko državljanstvo, a njegov brat, slikar Petar Betica, za jugoslavensko. Vremena su bila burna (a kada nisu?). Kada su netom rođenja sina išli krstiti u Sv. Frane, imenom Vincenzo, župnik je rekao da ne može, i upisao je "Vinko". Na kraju je ostao Enzo. Nije bilo malo obitelji koje su se etnički raspolutile unutar iste dvojezične kulture, neki su i prezime prevodili na hrvatski. Očeva opcija odvela je Enza u talijanski jezik, majčina pripadnost ga je duboko usidrila u hrvatski kojim je govorio perfektno (i fonetski prikladnije nego talijanski, u kojemu se čulo slavensko porijeklo), a kućna pomoćnica i dadilja iz Dalmatinske zagore ucijepila mu je ljubav za dalmatinsko zaleđe (pa su mu doma govorili da je mali Vlaj, piccolo Morlacco) i za njegovu kuhinju, koju je vazda njegovao (znameniti su bili arambašići u njegovoj kući).
Svoju je pripadnost više puta ovako raščlanio: "Prvo sam Dalmatinac, onda Europljanin, a zatim, ako treba, i Talijan".
Šjor Vice Bettiza bio je veseljak, glendižav u privatnom životu (on je organizirao putovanje splitskoga "Karuza" u Metropolitan) bio je ozbiljan i pošten industrijalac austrijskoga kova, navikao na zadanu riječ. Prodao je 1944 što je imao Mati Bonačiću, ključeve kuće ostavio je vozaču koji ga je odvezao u luku, odselio se u Italiju, gdje je naišao na posve drugačiju poslovnu kulturu, pa su ga u kratkom vremenu legalno opelješili.
Enzo Bettiza se upisao na rimsku Likovnu akademiju, tražio je svoj put i politički i profesionalno. Tonko Maroević je sintetizirao Bettičino "rano učlanjenje u Talijansku komunističku partiju - kao oblik razrješenja kompleksa traumatične buržujske pripadnosti - i također iznimno rani raskid s povijesnom ljevicom". Od komunista je ubrzo postao socijaldemokrat, završio je kao lijevi liberal. Pišući dobro i vješto, ušao je 1953 u tjednik Epocu, a zatim u torinsku Stampu, za koju je ubrzo postao dopisnik iz Beča i iz Moskve, koristeći austro-slavensku kulturalnu bazu stečenu doma. Kao poliglota angažirao ga je 1964 Corriere della Sera kao posebnog izvjestitelja.
Istodobno je pisao romane ('Tršćanski fantom' izdan je i u Zagrebu), te eseje.
Uvjeren da su boljševičke partije ugroza slobode (njegova je kovanica "homo bolsevicus") posvetio je dobar dio tog stvaranja kritici njihova djelovanja. Stoga je bio veoma skeptičan prema dobrim intencijama Mihaila Gorbačëva, predvidjevši da će ga Rusi odbaciti.
Nakon rascjepa u Corriereu izišao je iz te redakcije i zajedno s Indrom Montanellijem osnovao je 1974 Il Giornale nuovo. U tu je redakciju pozvao svog prijatelja iz moskovskih dana, Makaranina Franu Barbierija (Montanelli mi je rekao da su ga njih dvojica izluđivali "trkeljanjem na hrvatskome", pa mi je priznao da mu nije smetao jezik nego što, radoznao, ne razumije što govore).
Izabran je 1976. u Senat Republike kao kandidat liberala, republikanaca i socijaldemokrata, a 1979. je ušao u Europski parlament gdje je ostao tri mandata, do 1994. Bio je uvjereni pristaša suradnje liberala i socijalista (lib/lab u engleskoj terminologiji), pa je 1989. izabran na listi Socijalističke stranke. Na tome se razišao s Montanellijem te je 1983. postao uvodničar torinske Stampe.
Upravo sa stranica toga torinskog lista Bettiza je, više od ikoga u talijanskome obavijesnom prostoru, pratio ratove u Hrvatskoj i Bosni, svrstavši se snagom svoje analize protiv agresivnog nacionalizma, oličenoga ponajprije u Slobodanu Miloševiću. Opisao je Srebrenicu kao "Smrtvenicu", Grad Mrtvih koji je prebrisao semantiku rudnika srebra, poznatih još u rimska doba, povukao paralelu s Katynom i žrtvama tamošnjih šuma (za naše mlađe čitatelje da podsjetimo: riječ je o poljskim časnicima koje su 1939. pobile sovjetske trupe, po naređenju iz Moskve, a zatim se desetljećima tvrdilo da su ih pobile njemačke trupe, pa je tek Gorbačëv pokrenuo istragu koja je pokazala da je bio posrijedi Staljinov zločin, motiviran dvostruko: i ruskim nacionalizmom i klasnom mržnjom spram poljskih šljahtića).
Odlikovali su ga predsjednici dviju republika, Hrvatske i Talijanske, Mesić i Ciampi.
"Veliki broj knjiga što ih je Bettiza objavio imaju uporište u navedenom radnom životopisu, ali dobrim dijelom i u biografskoj podlozi dvojnoga podrijetla, klasno-nacionalnog konflikta i emocionalnoga supstrata izdvojenosti, odmaka, nepotpune pripadnosti. Kao novinar, dakako, nastojao je pružiti što objektivniju sliku raznih sredina, služeći se pritom pertinentnim ključevima vlastite mediteransko-mitteleuropske simbioze. Kao književnik, međutim, naročito je pokušao shvatiti psihološki meritum amblematičnih osobnosti našega stoljeća (u rasponima od komunističkih revolucionara, funkcionara i disidenata do boraca za nacionalnu stvar), sondirajući duboko u psihologiju likova i čak fiziologiju nekih odluka i opcija, vodeći najčešće računa o karakterističnim miješanjima rasa i krvi", zapisao je Maroević. I specificirao:
"Iznimno uspjeli bildungs-roman 'Tršćanski fantom' (Il fantasma di Trieste, 1958) praćen je diskurzivnom sjenom knjižice Mit i zbilja Trsta (Mito e realtà di Trieste, 1966), u kojoj je tematika povijesno argumentirana i što egzaktnije moguće eksplicirana. Knjiga specifične narativne strategije (fiction-faction sklopa) naslovljena Moskovski dnevnik (Il diario di Mosca, 1970) prethodi informativno-panoramskoj putopisnoj prozi Ovdje Moskva - od Ivana Groznoga do Staljina (Qui Mosca - Da Ivan il Terribile a Stalin, 1974), dok je opsežna antropološko-historicistička studija Lenjinova tajna (Il mistero di Lenin, 1982) opet svojevrsna predradnja za još ambiciozniji i još sveobuhvatniji roman epohe naslovljen Moskovske prikaze (I fantasmi di Mosca, 1993). Na preko dvije tisuće stranica, u toj je knjizi Bettiza ušao pod kožu boljševičkoj internacionali, okupljenoj u moskovskom Hotelu Lux sudbonosnih kasnih tridesetih godina, te na razini rasprava, ideja i polemika, ukriženih života protagonista i kaptiranja duha vremena na svoj način ostvario žuđeni pandan Mannovom Čarobnom brijegu."
Preuzevši u djetinjstvu i mladosti u Splitu zasade ovdašnje višestrane kulture, razvijajući ih u inozemstvima u kojima je djelovao više od sedam desetljeća, od Trsta i Rima do Milana, od Moskve do Strasbourga, Bettiza se profilirao u poliedričnog intelektualca mediteranskog tipa.
Britak u analizi, profinjen u jezičnom izrazu, majstor naracije koja nije jednostrana ni kada je najangažiranija, Bettiza je nedvojbeno jedan od najboljih proznih pisaca koje je grad Split dao u XX stoljeću, i u beletrističkom i u publicističkom diskursu: njegova književnost zasnovana je na oštrom uvidu novinara, njegovo novinarstvo uvijek je protkano bogatim literarnim iskazom. U njih je Bettiza uložio svoje slikarske sklonosti i talent: u njegovim tekstovima uvid, oris i boje otvaraju onu vizualnu dimenziju koja velikog pisca razlikuje od dobra pisca.
U svim godinama izbivanja iz Splita - u koji nikada nije prestao dolaziti - Bettiza nije propuštao naglasiti povezanost svog djela sa svojim rodnim gradom i s Dalmacijom iz koje je niknuo, ne samo rodom, nego i autorski. Njegov rad se, osobito u poznim knjigama, iskazao i kao himna rodnom gradu, kao "autentična izjava ljubavi, pomalo preboljene, pomalo bolne" (Vjesnik, 16-II-1996). Ali nikada odrečene.
Emigrant od svoje devetnaeste godine, koji je naglašavao da nije ni otjeran ni protjeran (i koji stoga može biti uvršten u onu Matvejevićevu kategoriju "između azila i egzila"), Bettiza u svom radu pisca i u svojoj djelatnosti javne ličnosti, pa i u politici, nikada nije iskazao ni prisjenak pizme na sredinu iz koje se otputio u svijet. Sačuvao je prijateljstva, duboka i trajna. Nije se čak ni uvrstio u izbjeglice, esule, pa ni kad bi mu se to isplatilo u političkoj djelatnosti, u skupljanju glasova na izborima. Dapače, kada su se Dalmacija i sva Hrvatska našle u kobnoj opasnosti, kada je njegova domovina opet bila bombardirana, gažena, okupirana, uz nasilja i ubojstva, u Italiji se nije mogao naći glas uporniji i jasniji od Bettičina u naglašavanju rezona koji su bili na strani Hrvatske. Bettiza je digao glas nepristrana svjedoka, prokušana specijalista za srednju i slavensku Evropu, uložio je svoju decenijima stjecanu vjerodostojnost, pa je s te strane bio osobito korisniji Hrvatskoj.
Enzo Bettiza je, dakle, kroz duga desetljeća svoga spisateljskog rada bio izraziti ambasador kulture Splita, tradicije otvorene suvremenosti i budućnosti, sentimenta obuzdanoga razborom, kulta znanja i upoznavanja činjenica.
Dvije njegove knjige su dvije izrazite ljubavne pjesme Splitu: Egzil (Esilio), za koju je dobio uglednu talijansku književnu nagradu Campiello (jednu od dvije relevantne, uz Stregu), pa Izgubljena knjiga (Il Libro perduto).
Unatoč svemu tome, Sveučilište u Splitu odbilo je prijedlog da mu dodijeli počasni doktorat.