'CRNI KABINET'

URNEBESNA SLIKA VREMENA Čovjek se zapravo malo mijenja i zaokupljaju ga iste brige, otkriva nam knjiga Maxa Jacoba iz 1922.

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 25.07.2018. u 09:52

Wikipedia

Modigliani: Portret Maxa Jacoba

Što čini jednu umjetničku knjigu iz 1922. suvremenom 2018. Obični odgovori: genijalnost, pa stil pisca, kliznost teme kojoj tehnološke novotarije nisu naštetile i drugo. Samo ne to da je čovjek tako malo promjenjiva “životinja”, pa ga zaokupljaju, zapravo, iste brige. To zvuči i jest ponižavajuće, no možda istinito.

No, za pogodak u čitateljevo srce potreban je pisac kao što je Max Jacob (1876. - 1944.) i jezik, francuski, koji je sličniji sloju iz spomenute godine nego, primjerice, hrvatski. Potreban je dobar pisac koji lako ulazi iza fasade, iza zrcala, tražeći zamršene sile razvoja ličnosti i sporazumijevanja među njima.

Pa, morali smo se promijeniti nabolje za posljednjih 100 godina, reći će humanist. Barem zbog ratova. No, eto jednog primjera. Mnoštven spomen automobila, još uvijek bez marke ili brenda, u “Crnom kabinetu” govori o pomodnom času davnih dana. Ali, zadugo ne treba žmiriti da bi se uvidjelo kako svaki uspješni suvremenik vozi najskuplji auto, oko ili iznad 30.000 eura.

U čemu je tajna? - nema je. Roditeljska pisma sinovima i kćerima još upozoravaju na posao, i unosno vjenčanje. Brak s bogatašem bio je i jest poslovni pothvat siromašnih kćeri. Odavno sinovi čekaju smrt rođenog profitera da bi potrošili bogatstvo. A svećenici, pritom, upozoravaju mlade na duhovni život.

Pa dobro, ako je klasično pismo koje koristi Jacob kao formu zaboravljeno, baš kao odbačena dopisnica, treba zamisliti neki drugi medij - npr. e-mail - kao sadržaj. Pisma navedenog sadržaja Max Jacob iskoristio je za urnebesnu sliku svojeg vremena. A prevoditeljica Paprašarovski, ili urednica Irena Lukšić, opisuje “Crni kabinet” epistolarnim romanom, i bolje dodaje: “zbirkom uglavnom izmišljenih pisama, koje autor popraćuje tobože meritornim komentarima”.

To su “prstenovane” kratke priče - pisma s odgovorima tipa Lastana, ili onim ironičnim iz rubrike “Pisma čitalaca”. Njihovi autori obično su nepovezani, ali ima i onih koje združuje zajednička sudba: “Skladište Voltaire” - vlasnik (Vaudor), supruga, djeca-nasljednici, odnosno snishodljiva pozicija namještenika. Jacoba je ovaj “grozd” natjerao u zagrljaj mini romana, u kojem uskrsava licemjerni polusvijet skorojevića i novobogataša, rasipnih sinova i prevarenih žena.

Nakon “kola oko Voltairea”, Jacob donosi “Odgovor opata X... mladom obeshrabrenom čovjeku”, s naglascima: “vratimo se katolicizmu bez klerikalizma, to je dobra formula”; ili: “Dragi moj Michel, molim Boga da se priklonite vjeri, pa makar i radi toga da položite ispite. Opat X...”.

Potom se autor sunovraćuje u “Bulu jednog pape iz IX. stoljeća”, naslovljeno kao “Povijesna pisma”, i dodaje mu historiografske bilješke s napomenom: “Kakve li sreće biti običan amater bez ikakvih odgovornosti”. Slična “pisma iz prošlosti” Jacob sjajno koristi da bi relativizirao brige suvremenika o novcu i budućnosti djece, kao i vlastitoj, pa tako “ima” pismo iz 1814., “u kome se iznose jadikovke na jednog brata”, kao i drugo, iz 1924., dvije godine nakon izlaska “Crnog kabineta”.

Služeći se svim raspoloživim umijećem, Jacob ističe koliko je čovjek zabavan i smiješan sa svojim otrcanim namjerama. Jer, koliko se, zapravo, “Pismo mlade radnice gazdinu sinu” iz ‘22. razlikuje od aktualnog ili od pandana iz srednjeg vijeka? Kao da je vječan tek novac.

Zabavna i duhovita knjiga velikog Maxa Jacoba, odmjerena je kratkoćom pisama i komentara za ljeto. Pritom, potpisniku je drago sjetiti se Marka Ristića, od kojeg je čuo za ovoga francuskog pisca.

Izdvajamo