KAKO USPJETI U IZBJEGLIŠTVU

VELIBOR ČOLIĆ 'Egzil je po definiciji poraz. Uspjeti u porazu je kao, recimo, pobijediti proširene vene ili sopstveni razvod'

Zadar, 141218.
Spisatelj Velibor Colic.
Foto: Luka Gerlanc / CROPIX
Luka Gerlanc / CROPIX

 

Velibor Čolić u Francuskoj je početkom 1990-ih završio kao izbjeglica. Bivši vojnik, koji je od studentskih, zagrebačkih godina radio kao novinar, pisao kratke priče, romane, stigao je u zemlju čiji jezik nije poznavao. Danas je autor kojem je četiri naslova dosad objavio Gallimard.

U godinama kad nije imao ništa osim ratnih trauma znao je da, čak i u stranoj zemlji, na nepoznatu jeziku, jedino u što se uzda jest pisanje. U romanu "Egzil za početnike: Kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset pet lekcija" (Mirna Šimat, Vuković & Runjić), nedavno prevedenu na hrvatski, Čolić tu vjeru u pisanje označava kao duhovitu anegdotu. Prvih mjeseci francuskog života mladić iz njegova romana živi u domu za tražitelje azila te uči francuski na tečajevima organiziranima za migrante. Prvi sat njih petnaestak izbjeglica - Iračani, pukovnik afričke diktature, nekoliko somalskih obitelji i on - ispunjavaju formulare. Na pitanje "vaš plan u Francuskoj", upozorava ga profesorica francuskog, "napisali ste konkurs. Ne razumijem…". "Nisam napisao konkurs nego - Goncourt", odvraća izbjeglica. "Ni manje ni više nego Goncourt!", čudi se. "Da, Goncourt…"

"Pa onda nek' vam je sa srećom", uzdiše, "ali zasad ste potpuno nepismeni u francuskom."

U Francuskoj su mu, bez prethodnog objavljivanja na materinjem jeziku, na francuski prevedeni sljedeći naslovi: "Les Bosniaques", "Chronique des oublies", romani "La Vie fantasmagoriquement brève et étrange d'Amadeo Modigliani", "Mother Funker", "Les tenebres danses de la mémoire" i "Perdido".

Kod nas mu je Ljevak objavio "Kod Alberta" i "Mother fucker", a davnih dana u Hrvatskoj je objavljen i Čolićev roman "Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad" te zbirka priča "Odricanje svetog Petra".

Posljednjih godina Čolić piše na francuskom, jeziku na kojem su nastali i objavljeni romani "Archanges", "Jésus et Tito", "Sarajevo Omnibus" te "Ederlezi - Comédie pessimiste". Francuska mu je Akademija 2014. godine dodijelila nagradu za promicanje francuskog jezika i literature.

Govoreći kako je nastao u nas upravo objavljen "Egzil za početnike" kaže:

"Neke se knjige napišu same, u sjenci kao voće koje zri u hladu. Roman je dakle nastajao lagano, godinama, klesan vremenom, plašen zaboravom, hrabren sjećanjem i konačno konstruiran kao svojevrsni roman inventaire, stvarnosna proza, bez ventila, ako smijem reći poštena naspram autora i nadam se naspram čitatelja. Roman je nastajao dugo i pisao sam ga mučno, kao kad napredujemo kroz gustu šumu u toj mojoj stalnoj potrazi nepodnošljive lakoće postojanja. I naravno pisanja.

Kao ona klizačica koja dan za danom ponavlja onaj trostruki aksl sve dok postigne lakoću koju neupućeni ponekad nazivaju pogrešno, treba li reći ležernost. Ma kakva crna ležernost. Iza toga se kriju disciplina i svakodnevni posao. Ne ide drukčije u prozi. Moja talijanska urednica, dok smo branili zajedno talijansko izdanje 'Egzil za početnike' objavljen kod milanske kuće Bompiani, po mnogima talijanskog Gallimarda, rekla mi je pomalo kao ispričavajući se: 'Ja sam vaš roman čitala i pročitala u metrou'. 'Hvala', odgovorio sam, to mi je jedan jako drag kompliment. Ništa lakše nego mrljati komplicirane rečenice, i ništa teže nego doći do kristalne, britke i pitke rečenice."

Kako se njegov egzil dogodio u - Francuskoj? Zašto baš Francuska?

"Bio je to poraz i bijeg. Bila je to tragična 1992. godina, raseljavanje, preseljavanje i ono već 'slavno' etničko čišćenje. Lom i slom u Bosanskoj Posavini. Neslavni svršetak hrvatske ideje o Bosni i vojni, kulturni, ljudski, civilizacijski poraz HVO-a u čijim redovima sam bio neka vrsta tragikomičnog Švejka. Za neku ozbiljniju analizu trebalo bi izaći iz emocije, a ja sam još uvijek, kako kažu kod nas u Posavini, ljut ko puška. Pričajmo o literaturi.

U Francusku sam došao pomalo slučajno (iako znamo da slučajno ne postoji u stvarnome životu), a više ohrabren našom divnom prevoditeljicom Mireille Robin. Trebalo je negdje skloniti glavu i ja nisam htio ići kao svi naši u Njemačku."

Je li u egzilu - uspio? Objavljuje ga, sad, vodeći francuski izdavač, Gallimard. Kako je biti "njihov" autor?

"Egzil je po definiciji poraz. I sad, može li se uspjeti u porazu? Naslov je ironičan. Kao recimo kako pobijediti tuberkulozu, proširene vene ili sopstveni razvod. Inače, čitav život pazim da ostanem što je bliže moguće nekim svojim moralnim, ljudskim i inim pravilima. Gallimard posjeduje snagu lokomotive i preciznost švicarskog sata. Stara, velika kuća koja se zna pomladiti i koju redovno provjetravaju najbolji francuski i svjetski pisci. Nogometnim žargonom Real Madrid, koji se kao čudom pojavi s vremena na vrijeme i koji zaigra tu na sredini terena, s čestim izletima u protivnički šesnaesterac. Bez da se poredim fala bogu s maestrom Lukom", kaže Čolić.

Znači li "uspjeti u izbjeglištvu" zapravo naći dom, prestati biti izbjeglica tamo gdje ste jednom bili došljak praznih ruku i ranjene duše? "Za mene uspjeti u izbjeglištu je bilo pronaći se u jeziku. Sve se odigralo tu u trnovitom, stvarno trnovitom, nisu tu jeftine parabole, putu od nepismena, gladna i ranjena čeljadeta i nekakvog profesionalnog francuskog književnika, na što sličim danas. Sto puta pasti i sto i jedan put ustati, gutati ponos kao knedle čekajući u redu za socijalnu pomoć, zalijepiti nos na izlog i gledati božanstvena izdanja slavnih pariških nakladnika. Ići od Paris Ombre, Pariz Sjenka, s hrabrošću noćnoga leptira ustrajno golih prsiju prema Paris Lumière, Parizu Svjetlosti. Staviti banku, kako kažu Slavonci, uložiti sve, do posljednjeg daha, na jednu te jedinu kartu - nešto što, u nedostatku boljeg, zovemo talent. U konačnici književnost nam vrati upravo onoliko koliko uložimo u nju. Nema foliranja. A ako ga ima, brzo ispušeš i nestaneš kao lanjski snijeg."

Nakon svih ovih desetljeća u Francuskoj, objavljenih knjiga, nagrada… ćuti li se još uvijek, bar u detalju i na trenutak - izbjeglicom?

"Jedan od mojih likova u knjizi, Joseph Korda, mađarski židov i predratni, prema vlastitim riječima, klavir štimer i profesionalni žigolo, u Parizu mi je stalno govorio: ponekad i zaboravim da sam židov, ali uvijek, gdje god da pođem, nađe se netko tko će me podsjetiti. To je i pitanje vidljivosti. Naše boje, vidljivosti naših rana, naših nakana i snova. Pariz je grad u kojem su svi pomalo stranci. Mjesto na koje dolazimo nepristojno, bez poziva i gdje snovi rastu i padaju vrtoglavom brzinom. Gdje koračamo nespretno kao novorođenčad tragovima Verlainea i Apollinairea, tamo gdje su padali i umirali od alkohola američki anđeli izgubljene generacije... znači, ako se treba biti gladan i izgubljen, onda neka to barem bude u Parizu. Inače, osjećam se stranac svugdje. Privilegija nomada. Jer nomadi su prvobitni vlasnici svih zemalja svijeta."

Negdje u romanu stoji: "Moram što prije naučiti francuski. Tako će mi bol zauvijek ostati na materinjem jeziku." Na nedavnom predstavljanju romana u Zagrebu kazao je: "Što više pišem na francuskom, sve sam više naš." Što mu znači to ispreplitanje jezika, identiteta?

"To je taj teško objašnjivi šizofrenični filter pisaca koji su promijenili jezik. Izgubljena intimnost rodnog jezika i zaklon iza novoga, tek naučenog i po mnogočemu nevinog jezika.

Otklon kada to napisano ja i nije toliko ja koje nam onda dopušta veću intimu. Jer je to ja francusko manje stvarno od onog pravog ja. Komplicirano, priznajem."

Danas je, kaže, teže biti izbjeglica u Francuskoj nego što je to bilo njemu devedesetih.

"Jednom zgodom su me upitali na jednom francuskom radiju imam li stvarno savjet za novodolazeće emigrante. Imam, odgovorio sam - postanite što je moguće brže kršćani i bijelci! Tri su vrste ljudi, napisao je Aristotel, živi, mrtvi i oni koji su na moru. Jedno od ključnih pitanja sljedećih godina na Zapadu i u Europi uopće bit će naš odnos prema drugom, prema drukčijem, prema strancu. I tu rastemo ili padamo. Zajedno. I mi i oni."

 

Izdvajamo