Na prvu su priče Lydije Davis, u nas lani prevedene poznate američke kratkopričašice, jedne od najznačajnijih živućih američkih spisateljica, sasma jednostavne, nalik na platno na kojem u realističnoj maniri stoji komadić svakodnevice koje se gleda lako, čita poput kakve pametno sročene crtice, kakve razglednice u kojoj u samo nekoliko rečenica dobro opisuje uhvaćeni trenutak. Ta naizgled lakoća jamči da je autorica radila da rečenicu liši baš svega suvišnog, sa što manje dopre što dalje, vjerno prenese atmosferu; upućuje na veliko umijeće brušenja, odbacivanja svakog slova i interpunkcije koji su balast.
Davis je 2013. dobila The Man Booker za kratku prozu, članica je Američke akademije znanosti i umjetnosti, prevoditeljica s francuskog. Mnogo je iščitavala i prevodila Flauberta i Prousta, ostavili su traga na toj spisateljskoj redukciji koja joj je postala autorski pečat. 1970-ih bila je u braku s kolegom po peru, Paulom Austerom. OceanMore je u prijevodu Maje Šoljan objavio njezinu zbirku “Ne mogu i neću”, koncem ove godine isti nakladnik izdat će i jedini roman Lydije Davis “Kraj priče”.
“Ne mogu i neću” dio kritike proglasio je najrevolucionarnijom zbirkom priča objavljenoj u Americi u posljednjih nekoliko desetljeća. Knjiga je podijeljena u pet dijelova, svaki je dijelom baziran na pričama iz Flauberta, dio priča, objašnjava autorica, nastao je iz materijala nađenih u pismima što ih je Flaubert pisao dok je radio na “Gospođi Bovary”. Davis je izdvojila i prevela ulomke originala, potom ih tek djelomice izmijenjene uvrstila u ovu zbirku priča.
Davis pokazuje da priča stoji svugdje oko nas, u “Ne mogu i neću” pripovijeda o običnim životima, svakodnevnim detaljima postojanja, vožnji vlakom, usputnom razgovoru sa strancem, susretu u dućanu, susjedima u njezinu naizgled dosadnu mjestu, radu na prijevodima tuđih knjiga, snovima… Piše u neobičnim formama, ponekad je to tek nekoliko rečenica koje se na prvo čitanje moguće doimaju i kako kroki, no riječ je o sasvim dorađenu, precizno sročenu i omeđenu tekstu.
Ponekad je priča nalik kratku aforizmu ili pak na petnaestak stranica piše o - svakodnevici tri krave: kako pasu travu, opisuje dinamiku kojom brste, na koji način su poredane za tih “objeda”, bavi se njihovim bojama i pjegama, njihovim sjenama na suncu, pognutim glavama, mukanjem… pa usred sve te banalnosti progovara o pitanjima života, bitnim temama: “Treću kravu nisu uspjeli oploditi jer nije htjela ući u kamion da je odvezu biku. Onda su je nekoliko mjeseci poslije htjeli odvesti na klanje. Ali, nije htjela ući ni u kamion da je odvezu na klanje. I tako je još tu.”
Koliko je kompleksno pisati - tako jednostavno?
Moguće da bi bilo složeno i teško da sam odlučila najednom, iznenada, da je to forma u kojoj želim pisati, no dogodilo se da su se te kratke priče razvijale postupno. Ili, trebala bih reći da su se one razvijale postupno iz priča koje su bile duge stranicu ili dvije. Rođene su iz mojeg osjećaja da za materijal koji ih je inspirirao pronađem odgovarajući oblik. Neke su moje priče duge, opširne (imaju više od četrdeset stranica), to je ako osjećam da je pripovjedač tip osobe koja govori dugo, priča naširoko. Neke druge imaju tek rečenicu ili dvije, kad želim jednostavno ponuditi uvid u situaciju ili komadić jezika kao takvog.
Hrabro se rješavate svake suvišnosti, svih viškova u tekstu. To je način na koji samo vrlo pažljiv promatrač života i vlastita teksta može pisati. Kako ste, kad, krenuli s tim laganim, a zgusnutim rečenicama?
Oduvijek sam pisala vrlo zgusnuto, čak i duže priče i eseje. Uvijek sam pokušavala pisati ekonomično, eliminirajući ponavljanja. Čak i Proust u njegovu dugogodišnjem radu, prema njegovim riječima, nije govorio više nego što je potrebno. Odrasla sam s dva roditelja pisca pa možete zamisliti koliko je pažnje posvećivano jeziku i načinu na koji smo ga koristili. Bilo je to kao da vas iz dana u dan podučavaju pisanju. Još smatram da rezanje, kraćenje, izbacivanje ponavljanja u mojim tekstovima i u tekstovima drugih gotovo uvijek poboljša tekst. Ponekad to čak vježbam mentalno na tuđim, objavljenim tekstovima.
Kako se te vaše priče razvijaju unutar vas?
Neke su napisane odmah - čim mi sine ideja ili dođe prva rečenica. Ako je riječ o vrlo kratkoj priči, može biti gotovo pa završena u roku od sat vremena ili čak nekoliko minuta. Potom ću kasnije, iznova i iznova, preispitivati priču ne bih li bila sigurna da je dobra, najbolja kakvu mogu napraviti. U slučaju nekih drugih priča dobijem ideju, možda je počnem razvijati na papiru ili pravim bilješke, a zatim o tome dalje razmišljam i dok ne sjedim za radnim stolom. Ponekad mi nešto u vezi priče padne na pamet dok perem suđe, zapišem bilješku na papiru gdje mi je popis za kupovinu špeceraja.
Bili ste vrlo mladi kad ste već sanjali, gotovo nakanili postati spisateljicom. Jesu li sve te knjige koje ste imali kod kuće i povijest pisaca u obitelji bili vjetar u leđa ili je odrastanje u takvom okruženju bila i neka vrsta tereta?
Okruženje u kojem sam odrasla bilo je poticajno za pisanje, ali jest, nosilo je i nekakav teret. Bilo je uživanja u jeziku i svemu povezanim s njime, bilo je šala, bilo je znatiželje - sve je to bilo pozitivno u obitelji. S vremenom sam počela osjećati da je “sudbinski” da postanem spisateljicom - to nije bilo nešto o čemu sam sanjala, već sam jednostavno uzimala zdravo za gotovo. Prvih nekoliko godina nije to bilo samo zadovoljstvo, nosilo je i teret. Pisanje nije lako, pogotovo kad se tek počinje. Puno je pokušaja pisanja nečeg dobrog, a možda je samo mali dio napisanog donekle dobar. To se s vremenom mijenja! Sad je to meni većinu vremena zadovoljstvo, a ne teret.
Dali ste sebi u zadatak naučiti razne jezike na koje su vaše knjige prevedene kako biste mogli prevesti nešto s tih jezika na engleski. Koliko jezika govorite? Jeste li ikada razmišljali o učenju nekog slavenskog?
Da, donijela sam odluku naučiti dovoljno od nekog jezika da mogu prevesti jednostavan tekst s tog jezika na engleski, ne bi li vratila uslugu. Naravno da sam znala da je to odluka koju vjerojatno neću biti u mogućnosti provesti, ali jesam počela učiti jezike koje prije nisam poznavala – prvo nizozemski, potom norveški (što sad čini da mogu čitati na švedskom i danskom, a i otvara mi vrata islandskom.)
Kako sam otprije znala španjolski pomoglo mi je da mogu čitati na portugalskom, da mogu prevesti kratku priču što ju je napisao mladi brazilski autor. U školi sam učila latinski i talijanski, a i godinama prevodim s francuskog. Njemački je bio moj prvi strani jezik, naučila sam ga sedam godina živeći u Austriji. Do sad sam se fokusirala na romanske i germanske jezike. Učiti neki slavenski jezik bilo bi mi jako teško jer to ne bih mogla povezati niti s jednim drugim jezikom kojeg poznajem. Osim ako mi možete sugerirati neki jezik kao „most“, koji bi mi poslužio da se postupno uključim na taj slavenski teritorij. Naravno, da sam živjela u slavenskoj zemlji bila bih krenula pokušavati učiti jezik i nadam se da ću jednog dana posjetiti Hrvatsku!
Jezike učite sami i pritom se ne oslanjate na tradicionalne metode i udžbenike. Kako izgleda vaše učenje?
Znam da su učitelji, udžbenici i jezični tečajevi vrlo korisni. Ali htjela sam učiti brže, na neki moj način, a način koji sam izabrala jest da jednostavno uzmem čitati knjigu i dovijam se zaključiti što znače te riječi kroz koje sam prošla. To je učinilo da učenje bude poput igre, a i vjerujem da, dok se tako silno trudite shvatiti značenje neke riječi, da se ona posadi u vaš mozak, da je bolje zapamtite. Osim toga, učenje u kontekstu pripovijedanja čini riječ lakšom za pamćenje i daje joj koloritne asocijacije koje ta riječ ne bi imala da je imate samo zapisanu u rječniku. Smatram da je tražiti značenje riječi u rječniku nezgrapno, oduzima zadovoljstvo čitanja, ali imam svoj popis riječi i mogu ih pogledati.
Podučavate kreativno pisanje. Što je najbitnije što neiskusan, mlad pisac može čuti kao savjet na tim satovima kreativnog pisanja, ali i općenito?
Ne podučavam više kreativno pisanje. Ali naravno da sam i dalje puna savjeta. Važna stvar je ovladati gramatikom, upotrebom, konstrukcijama rečenica itd., tako da ste u potpunoj kontroli onoga što radite. Također, bitno je imati dobro i točno razumijevanje riječi koje koristite. Potražite čak i poznate riječi u rječniku, upoznajte njihovo podrijetlo i derivacije. To ne proturječi onom mojem stavu o izbjegavanju rječnika pri učenju stranih jezika jer je to sasvim druga stvar, drugačija aktivnost. Kad prevodim puno, koristim rječnik, također za pisanje, ako mi zatreba. Dakle, budite tehnički vrlo vješti i ne bojte se slijediti vlastite interese; nemojte biti konvencionalni ako ne želite biti. I na kraju, pročitajte ponajbolja djela napisana na vašem jeziku - ne samo novije naslove, već i klasike.
U pripovijetki “Pisanje” u zbirci “Ne mogu i neću” glas je žene čiji je život, kako ona kaže, “preozbiljan da bi nastavila pisati”. Život joj je preozbiljan toliko da joj se pisanje čini luckastim, umalo blesavim. Misli da bi s time trebala prestati, da bi trebala početi posvećivati više pažnje samom životu. Što pisanje znači vama?
Pišem dosta dugo, tako da je za mene gotovo refleksivno da poželim staviti u riječi, izraziti u jeziku nešto što me impresionira. Nalazim veliko zadovoljstvo u tom rukovanju jezikom, u ostvarivanju njegovih sposobnosti. No sigurno postoje vremena - kao što priča pokazuje - kad mislim da je sjediti u sobi i pisati, ili čak prevoditi, lagodna i naposljetku beskorisna aktivnost. Ne vjerujem u to duboko, stvarno, ali kad je svijet u nevolji kakvu sada doživljava, ponekad osjećam da bi trebalo napustiti pisanje i izaći na ulice ili da bi barem moje pisanje trebalo biti u formi protestnog pisma. Izlazim na ulice i pišem protestna pisma, ali pitanje i dalje ostaje.
Kažite nam o knjizi i liku koji su imali značajan utjecaj na vas kao čitateljicu, izmišljenoj osobi koju ste čitajući zavoljeli i zašto?
To je teško pitanje, jer jedna od prekrasnih stvari vezanih uz fikciju jest velika raznolikost knjiga, likova, proza, autorskih senzibiliteta. Često čitam nekoliko knjiga odjednom, okrećem se jednoj ili drugoj ovisno o mojem raspoloženju. Mogu odgovoriti na vaše pitanje vratim li se na svoja najranija čitanja Kafkinih priča i romana. Puno sam naučila od njega, kako o portretiranju lika - na primjeru Gregora Samse u “Preobražaju”, koji premda se pretvara u kukca i dalje brine da će zakasniti u ured - i o tome kako se humor može integrirati s dramom i patosom te o suosjećanju. Pojedini likovi u fikciji pamte se: Bartleby u “Pisaru” Hermana Melvillea, koji jednog dana odluči da “radije ne bi” radio; Raskoljnikov u “Zločinu i kazni”; kontemplativni likovi W. G. Sebalda; apsurdne žene Jane Bowles, žene koje se muče Lucie Berlin. Ne mogu imenovati samo jedan lik.
Koliko se Amerika promijenila u posljednje dvije godine otkako je Trump u Bijeloj kući? Jesu li te promjene otišle dalje nego što ste se pribojavali?
Posljednje su dvije godine bile zastrašujuće u SAD-u, ali i drugdje u svijetu, u mnogim aspektima. Mislim da su, kad je Donald Trump izabran, mnogi od nas očajavali. No nadali smo se da će drugi ljudi u vladi spriječiti najgore. Ali naravno da je Trump imenovao puno destruktivnih i nesposobnih. Potom je došlo do poražavajućeg tretmana imigranata koji traže azil, uključujući i prisilno odvajanje obitelji i pritvaranje tisuća djece u slabo vođenim objektima i to i dalje traje.
Nanosi se ogromna šteta, šteta za djecu je - zamislite samo i jednu noćnu odvojenosti - nepopravljiva. Priroda tog čovjeka - njegova sljepoća (osobito na nadolazeću katastrofu klimatskih promjena), okrutnost, sebičnost i pohlepa - poznata je svima koji su voljni to vidjeti. Ono što moram shvatiti je, međutim, da se naše društvo već prije nego što je izabran udaljilo od demokracije i promicalo sve veću ekonomsku nejednakost. Trumpov izbor je jedan od izravnih rezultata toga, izabrao ga je prilično očajan dio našeg društva.
Mogla bih sad pričati i pričati, ali to ste sve već čuli. Mogu me ohrabriti jedino lani u studenom održani izbori i promjena u sastavu Zastupničkog doma, što će onemogućiti Trumpu da bude destruktivan onoliko koliko bi inače bio.
Budimo ljubazni jedni prema drugima, tolerantni, strpljivi. Počnimo tako što ćemo to prakticirati u odnosima s našim susjedima - nije uvijek lako!