ZAGREB - Najnovija knjiga Viktora Žmegača prevelika je, preskupa i preteška da bi ju se vucaralo po plažama i ona sigurno neće biti bestseler, premda bi se u mojoj idealnoj Hrvatskoj upravo takve knjige svakodnevno susretale po tramvajima, autobusima i vlakovima.
No, ostavimo se utopija i ne tražimo kruha preko pogače, to jest kulture preko Žmegača. Veliki kulturni kapital od nacionalnog značenja predstavlja već samo Žmegačevo postojanje u hrvatskom jeziku, a isto tako i činjenica da u današnjoj Hrvatskoj takve knjige ipak imaju izdavača, i to vjernog u Matici hrvatskoj i njezinoj urednici Jeleni Hekman. Drugo je pitanje koliko će hrvatskih građana na tom kapitalu moći i znati profitirati.
Silna erudicija i marljivost
Ime Viktora Žmegača izgovara se sa strahopoštovanjem, a već samim spominjanjem njegovih naslova čovjek se može provući kroz velebne dveri visoke kulture. I upravo je zato previše onih koji knjige zapravo nisu pročitali, a prave se da jesu.
U slučaju najnovijeg ploda silne Žmegačeve erudicije i marljivosti, takvo je pretvaranje naročito besmisleno. Potpuno je u pravu Eva Sedak kad recenzirajući Žmegačeve “Majstore europske glazbe” odmah na početku tvrdi: “To je knjiga koja se čita kad se treba, a ne knjiga koju treba pročitati”.
Naslov se odnosi na 27 europskih skladatelja obrađenih u 25 poglavlja, budući da Schönbergu, Bergu i Webernu pripada skupno poglavlje “Majstori bečke moderne”. Prvi stup te veličanstvene kolonade je, naravno, Johann Sebastian Bach, a posljednji - uz kronološko odstupanje zbog njegova značenja - Igor Stravinski.
Neoboriv izbor imena
Ali, germanist Žmegač nimalo ne ometa prema blagu cjelokupne europske kulture upućenog humanista i muzikologa Žmegača. On zato i prije Bacha knjigu počinje osobito vrijednim poglavljem “Počeci novije instrumentalne glazbe”. U njemu daje sjajnu sintezu čudesnih glazbenih, i ne samo glazbenih zbivanja u kasnorenesansnoj i ranobaroknoj Italiji gdje je, zapravo, sve i počelo. Tu sve vrvi od prijateljskih imena dragih genija koje Žmegač znalački, po besprijekorno uspostavljenim i objašnjenim kriterijima kojih će se dosljedno držati u čitavom radu, hijerarhizira. Na vrhu piramide uspostavljene po bogatstvu invencije i glazbenopovijesnim zaslugama u smislu dalekosežnosti utjecaja tako sjede neosporni Arcangelo Corelli, Domenico Scarlatti i Antonio Vivaldi.
O Žmegačevom izboru može se, naravno, raspravljati, ali njegov je kanon zapravo neoboriv.
Bez naklonosti neznanju
Početnik u knjizi neće naći neznalicama naklonjen vodič kroz umj etničku glazbu. Čak i za upućenije čitanje će predstavljati ozbiljan rad koji će se višestruko isplatiti. Danas je barem lako, kad se uz čitanje može usporedno i guglati, u čas, bez odlaska u knjižnicu, popuniti rupe u znanju.
Knjiga itekako može biti uvod u slušanje i odabir diskografije, a najviše će profitirati oni koji znaju čitati i note. No, osim muzikološke, filološke, komparatističke i spisateljske vrsnoće, “Majstori” su neoboriv, a ovom vremenu i podneblju potreban dokaz o postojanju ljudi kojima je kultura u svoj svojoj divnoj cjelokupnosti i osobna potreba, a ne samo profesija.
Žmegača se ne treba bojati. Iz njega svatko može uzeti koliko može i želi. Ipak, nije grijeh niti s Evom Sedak poželjeti da bude mnogo onih koji bi ovu knjigu trebali trebati.
Pomno probrane fotografije
Knjiga je opremljena brojnim fotografijama koje ne služe ukrašavanju stranica ili odmaranju čitanjem zamorenog oka, već predstavljaju pomno probrane nadopune tekstu.
I tu je vidljiv autorov trud za otkrivanjem ili barem podsjećanjem na manje poznato i rjeđe viđeno. Primjerice, fotografija 19-godišnjeg Šostakoviča uz tekst o njegovoj “tinejdžerskoj” Prvoj simfoniji izvrsno nadomješta čitavu stranicu biografskog teksta koji Žmegaču, udubljenom u partiture, nije u prvom planu interesa.