OBITELJSKI ROMAN 'OTKUP SIROVE KOŽE'

Veliki bosanski pjesnik Abdulah Sidran: Potraga za istinom o ocu u autobiografskom vodiču kroz vlastitu umjetnost

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 02.12.2011. u 09:35

Veliki bosanski pjesnik Abdulah Sidran sa svojim novim obiteljskim romanom ‘Otkup sirove kože’ glavna je zvijezda pulskog sajma knjiga

ZAGREB - Abdulah Sidran, veliki bosanski pjesnik - koji kaže da se njegov pridjev “bosanski” ima čitati kao “bosanskohercegovački” - suzdržao se od podnaslova knjizi proze “Otkup sirove kože” (Naklada Ljevak).

Njegov je izdavač opisuje na klapni “autobiografijom”. I ona slijedi, u doslovnom smislu, život “maloga Avde”, koga u kući zovu Zrno, sve do smrti njegova oca Mehmeda Mehe Sidrana - znanog iz filma “Otac na službenom putu”, ali i iz pjesama (“Mirisi” i druge). Dakle, 473 stranice ove autobiografske proze završavaju s pogrebom Sidranova oca u srijedu, “trećeg marta 1965.” Knjiga se konča baš tu gdje započinje drugi život sina Abdulaha (rođ. 1944.), pa ostaje nada da će pisac nadopisati njen nastavak, sljedeći svezak.

Otvoreno djelo

Ovo je proza čestitosti i lijepe dobrote. Posve cjelovita i zaokružena kada opisuje majku Behiju i oca Mehmeda, te trojicu njihovih sinova i jednu kćer. Ovo je posve otvoreno djelo, kako je to zagovarao Umberto Eco. Pri čemu pisac Sidran ne taji sumnju svoje sestre Dine u ovakvo pisanje. - Treba li nekim intimnim detaljima mazati hartiju? - pitala ga je, otprilike, ona. Abdulah Sidran ne bi bio svoj ako bi preskočio takvo “rođeno i rodno” pitanje; mora ga spomenuti i nastaviti vlastitim putem, što ga je sam utabanao gradeći samosvojnu umjetnost, prvenstveno u pjesništvu, pa zatim u prozi i na filmu.

Tko je pogledao, makar neki dan na HRT-u, početak Kenovićeva “Kuduza” (1989.), vidio je u prvom kadru scenarista Sidrana, “prvi put na filmu”. U željezničarskoj odori on svojom filmskom epizodom podsjeća na rođenog strica, “vozovođu” i “daidžu” iz predmetnutog “Otkupa sirove kože”.

To je režiser Kenović mogao znati, no publika ne. Tek sada to može razotkriti čitajući piščevu autobiografiju. Sidran nije bježao, niti bježi, od činjenice da mu je sam vlastiti život, i život njegove obitelji, najveći umjetnički poticaj. Zato njegovi ispisani spomeni mogu poslužiti u jednu ruku kao vodič kroz njegovu umjetnost. Samo to bi bilo dovoljno da “Otkup” bude izuzetan događaj, čak i kad ne bi imao samostalnost i vrijednost, u koju sam pisac neskriveno sumnja. A “Otkup” je ima.

Napokon, dijelovima ove Sidranove knjige postala je svekolika građa prošlosti koju je Sidran o svojim starima mogao naći: roditeljska požutjela pisma iz vremena očeva robijanja na Golom otoku, i poslije njega, fotografije, kartonske kutije, no jednako tako “Avdini” žućkasti književni rukopisi, pa i rukopis njegova nezavršenog i neobjavljenog romana “Otac je kuća koja se ruši”, napisanog u “dječjem govoru”.

Samo to što je ovaj Sidranov “Lovac u žitu”, ili njegova “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji” postao dijelom ovakvog i ovog “Otkupa” dovoljan je razlog da se knjiga pročita. I da se tako potvrdi kako za Sidrana nema razlike između dokumenta i književnog rukopisa, odnosno da su sve ovo jedinstveni tragovi jednog postojanja kome prolazeći svjedočimo, bez ikakve razlike i podcjenjivanja. Ovo je XX. stoljeće u Bosni.

Jednako važno

Ili Sidranovim riječima: “Šta je da je, znam ovo: pedeset godina pišem, ali sam pisac postao tek onoga dana kada sam cio život i baš sve njegove pojave i fenomene počeo tretirati kao - građu za književnost” (str. 437). Razumije se, u takvom poimanju “jednako su važne planetarne klimatske promjene, Svjetska Proleterska Revolucija - i kupaće gaće Mehmeda Sidrana iz aprila 1949. godine”. Može li se s takvim stavom sličnim odnosu “Anala” prema historiji, gotovo proto-postmodernim, vjerovati u ljudski dar?

Samo pjesnik

Ako je Sidrana nekad vrijeđala sintagma “samo pjesnik”, danas bi “rahat i rado odalamio šamarčinu” svakome ‘ko bi izgovorio tu sintagmu “jerbo mu se, kad je u dupe strpo šezdesetipet godina, “samo kazalo” kako od poezije i od pjesništva ljudski rod nije pronašao ništa bolje ni više i kako onaj kojemu je Tvorac udahnuo Dar uistinu jeste Odabranik, i svoj dar mora poštovati svakog trena, a sebe smatrati sretnim ljudskim bićem”. A Abdulah to jest, sretno biće. Ne samo zbog književnog dara, već zato što je bio voljen: “Bio sam voljen. Znam da sam bio voljen” (str. 154).

Čitajući Sidranove prekrasno-digresivne zapise, kojima ponekad slijedi “filmski” rez tamo gdje ga ne želim, ili obratno, doživio sam opet Bosnu koju sam volio.

Bosnu jedne bake Derviše, tetka Sakiba, strica Fadila, doživio sam u malom ono što je bivša zemlja bila: na ideološki i na svaki drugi način jedva mogući spoj Sanskog Mosta i Bedekovčine, Bosne i Hrvatskog zagorja. Zašto se još tada nije zapucalo, nego se jeo burek, hurmašice - koje je jedna druga baka, baka Lenka, donijela iz Livna kao bosansko nasljeđe - i baklave, pite-zeljanice; hoće li netko govoriti da je bio mir zbog previše milicije?

Dva filma

Da, ovdje se na svakoj stranici čita “Sidranova duša”, kako to imenuje Marko Vešović. Slijedi se skromna obiteljska sreća Sidranovih, od očeve osude na Goli otok, prema kojoj je Kunderina “Šala”, sa zatvorsko-motivske strane, baš - šala, preko majčine samohrane “singerice”, sve od prokletstva koje sarajevsko socijalističko društvo seli s Mehmeda na Abdulaha, postavljajući i njemu pravovaljane zamke. Ne hvali pisac ove memoarske proze istoimenog pjesnika, niti scenarista, već proglašava film Emira Kusturice, zajedničkog im “Oca”, remek-djelom. “Odnekud, svi misle da imaju pravo određivati ima li Sidran pravo ‘sarađivati’ s Kusturicom, s obzirom na...!?” (176)

Možda je njihov film “Sjećaš li se Dolly Bell” (1981.) poslužio Zapadu u hladnoratovskoj igri, no bio je to i ostao ozbiljan film. Sjećam se malog društva u kafiću Zvečka. Slavili smo Zlatnu palmu za debitanta kao naš najveći filmski uspjeh, da, naš bez navodnika. Emir i Abdulah postali su preko noći duet, “tandem” kaže Sidran.

Tko je mogao reći da je to “istinita priča na filmu”, da je to priča o “Avdinom ocu”. Znao je to jedino naš prijatelj redatelj Adi Imamović - ne pjesnik Ahmed M. Imamović! Svejedno, zajedno smo se veselili i slavili. Sada je najuspješniji umjetnički tandem bivše dobio i Sidranovu autobiografiju. Još prije izašla je u Beogradu Kusturičina autobiografija (Smrt je neprovjerena glasina).

Nova proslava

Trideset godina prošlo je od naše proslave. A knjiga “malog Zrna” “Otkup sirove kože” zaslužila bi novu, da je zemlje i onog kralja-diktatora, bez ičega pod noktom. Zaslužila je novu u svakom slučaju, zbog traga što ga ostavlja o svima nama, pa makar dolazila iz susjedne države, pa makar napisana Sidranovim jezikom, koga bi odbacile sve aktualne akademije.

Karadžić, Praljak, Sidran i Babić: digresije o osobama iz iduće knjige

U srazmjerno kronološku priču o svojoj obitelji pisac uvodi neke osobe i konstatacije, što pripadaju, očito je, drugom, nenapisanom dijelu njegova “Otkupa sirove kože”. Naime, otkud se usred familijarnih stvari i poslova pojavljuju javne osobnosti obilježene ratovima, a bez ikakvog uvoda?

One ulaze, zacijelo, u piščev život poslije 1965. i smrti njegova oca. Radovan Karadžić, Slobodan Praljak i Goran Babić - druga dvojica i na istoj fotografiji s autorom, iz 1971. - pojavljuju se kao primjeri četnika, ustaše i, po svoj prilici, hrabrog čovjeka. Naime, pišući o (drugoj?) supruzi pjesnika pod nadimkom KGB (Književnik Goran Babić; kako su ga zvali pjesnici), Sidran kaže: “Krenula je za mužem, za Goranom, kad je on, bježeći od Tuđmana, sklonio glavu u Beograd”.

Autorova vjera u bratstvo svih ljudi, u bratstvo američkih Sidrana židovske vjere, kao i bosanskih muslimanske, nosi, s druge strane, tvrdnju da su minuli ratovi na Balkanu 90-ih bili “namještena utakmica”.

Istovremeno, Sidran se zgraža nad hodžom koji s posljednjeg ispraćaja jednoga muslimana želi otjerati pripadnike svih drugih vjera. Ali, ne kaže je li zbog toga promijenio vlastitu oporuku, koja podrazumijeva “istog” hodžu. “Pamti - da san ti bude lijep i blag”, zapisao je prije više od 35 godina.

Izdvajamo