KNJIGA ETNOLOGINJE MELANIJE BELAJ

'VINO, RAKIJA, A MOŽE I LIMONČELO...' Kako su pili Hrvati: žene su smjele piti nakon poroda ili na krštenju djeteta, a na Badnjak se davalo i djeci

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 27.12.2019. u 17:39

Glass of wine in hand of tourist in a natural landscape of Tuscany, with green valley of grapes. Wine beverage tasting in Italy during harvest
Getty Images/iStockphoto

 

“Vino, rakija, a može i limončelo: etnografija obiteljske proizvodnje i konzumacije alkoholnih pića” knjiga je Melanije Belaj čiji je izdavač Institut za etnologiju i folkloristiku.

Melanija Belaj etnologinja je po struci koja u tumačenju običaja vezanih uz alkoholna pića polazi od vlastite obiteljske priče. “Priča o alkoholnim pićima simbolički je moćna. Moja mama pričala mi je, primjerice, kako je prabaka uvijek dočekivala nju i tatu kada bi dolazili s posla s malo rakijice na stolu. Rakija se posluživala i prije ručka. Pišem iz osobne perspektive, pa sam se ispisujući ovu knjigu ponekad osjećala i sasvim ogoljelo. No, iako sam pisala o vlastitim sjećanjima iz djetinjstva u kojima je dio života, dakle, podrazumijevao uključenost u poslove vezane uz proizvodnju alkoholnih pića, smatram da sam uspjela ispisati jednu malu, ali objektivnu etnografiju poslova vezanih uz alkoholna pića, a kroz obiteljski kontekst.”

Puno djece

Melanija Belaj istražuje okolicu Zagreba, njezina je obitelj iz Velike Mlake, a u Vukomeriću su imali su vinograd. Među glavnim su sugovornicima u njezinoj knjizi njezini baka i djed, Štefica i Juraj Glagolić stariji, rođeni 1930., odnosno, 1929. godine. Kako joj je pričao njezin djed, Juraj Glagolić, Glagolići su doselili u Vukomerić iz Like gdje su se također bavili vinogradarstvom, “zato su i odabrali lokaciju jer ih je podsjećala na kraj iz kojeg dolaze”. Njihovi su preci podignuli tu kuću u 19. stoljeću. Kako priča Melanija Belaj: “Kuću su počeli zidati u današnjoj ulici Glagolići, i to od ostataka gradnje zgrade veleposjednika i slikara Karla Dragutina Weingartnera, na čijem su imanju radili kao zemljoradnici”. Kao dijete njezin je djed s roditeljima te braćom i sestrama odlazio u vinograd. Kako su imali puno djece, a malo zemlje, vinograd su obrađivali da bi preživjeli. No, nisu imali gostionicu, već su alkoholne proizvode prodavali u dvorištu, poput mnogih drugih obitelji iz prve polovice 20. stoljeća. Imali su jedanaestoro djece, troje ih je preminulo po rođenju.

Zagreb, 251119.
Institut za etnologiju, Melanija Belaj, autorica knjige Vino rakija, a moze i limuncelo - Etnografija obiteljske proizvodnje i konzumacije alkoholnih pica.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjevic / CROPIX

Melanija Belaj

 

Smrt jednog od sinova obitelji Glagolić vezana je uz vinogradarstvo: “Kako je pričao djed, njegov otac s tim je sinom išao u vinograd popraviti drvene kolce po kojima se penjala loza. Nakon par sati posla sin je, vruć i oznojen, popio nešto hladne vode na izvoru koji se nalazio u podnožju brda njihova vinograda. Počeo je osjećati slabost i umro je u kolima dok su se vraćali u Veliku Mlaku”. Vinograd su od eventualnih lopova znale čuvati djedove dvije sestre, a kako su imali svinje u blizini, čuvale bi i njih. Bilo je to poprilično neobično za to razdoblje, kada su na vinograde pazili ili unajmljeni radnici ili muška djeca. Djed se sjećao i kako mu je za vrijeme berbe bilo dopušteno izostati iz škole, i njemu i njegovoj braći i sestrama. Ponekad su znali prespavati i u klijeti, koja je imala dvije prostorije, jedna je bila za bačvice, a druga za stanovanje. Prostorije su bile tako male da se nije moglo stajati i kuhati već se moralo sjediti da bi se skuhalo. Nisu svi stali u tu klijet, već ih je dio spavao po sjenicima i štalama. Djeca su se znala pribojavati tamo boraviti jer su jednom pronašla sklupčanu zmiju...

Zemlja se, nakon smrti roditelja, podijelila ravnopravno među djecom prema njihovoj starosti, i to od Istoka prema Zapadu.

Nasljednici

Vinogradarstvom su se ponosili i nasljednici. Štefica Glagolić pričala je Melaniji Belaj, kako su dan nakon što su se oženili, ona i Juraj, odmah išli u berbu u vinograd. Pedesetih su godina preselili u Zagreb. Osim što su se bavili vinogradarstvom, Juraj je bio i kazališni krojač u baletu Hrvatskog narodnog kazališta, a Štefica tajnica u osnovnoj školi. On je često putovao radi svojeg posla, pa neko vrijeme nisu niti boravili u vinogradu. Vratili su se šezdesetih godina, no ovaj put su vinograd počeli obrađivati isključivo za vlastite potrebe.

Etnologinja Melanija Belaj istražila je i širi kontekst priče o proizvodnji i konzumacije alkohola. U njezinoj se knjizi, primjerice, može pročitati i kako pojam drinking culture na engleskom govornom području znači istraživanje i proizvodnje i konzumacije alkoholnih pića, dok isti pojam, predveden na hrvatski, podrazumijeva isključivo konzumaciju. Različite se i simbolike vezuju u ovaj pojam. U Poljskoj studenti, primjerice, vino smatraju pićem više ili srednje klase, pa ako se žele prikazati da nisu niži sloj piju vino, dok se pivo i votka smatraju pićima običnog puka. Melanija Belaj bavi se i pitanjima stereotipa vezanim uz alkohol. Primjerice, kada su princ Charles i supruga Camilla boravili u Slavoniji, njemu je ponuđena šljivovica, a njoj liker od oraha. Ovo je, autorica, izdvojila kao primjer stereotipa da žene piju slađa alkoholna pića, u kojima ima manje alkohola, a muškarci ona jača. Lokalni su stanovnici ipak zatim komentirali da je šljivovica za britanskog princa ipak prejaka jer je plemić.

Zagreb, 251119.
Institut za etnologiju, Melanija Belaj, autorica knjige Vino rakija, a moze i limuncelo - Etnografija obiteljske proizvodnje i konzumacije alkoholnih pica.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
CROPIX
 

U 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, zabilježili su etnolozi i drugi istraživači kroz povijest, rakija se pila ujutro, prije poslova u polju i vinogradu, a vino tijekom dana. Finije vino ili rakija čuvali su se za posebne prigode poput Badnje večeri. Rakija se smatrala “muškim pićem”, no ponekad su je, ujutro prije kućanskih poslova, pile i žene. Vino se pilo tijekom dana. Pijenje vina započeo bi gospodar kuće kako su ga zvali, uvijek bi to bio muškarac, a potom bi ostali nastavili. Važnost oca ili najstarijeg člana patrijarhalne obitelji, iskazivala se načinom na koji se na Badnju večer u posebnim prigodama služila hrana i piće te se nazdravljalo. Uoči Božića dopušteno je bilo piti i djeci.

Muški posao

Žene nisu, dakle, javno pile alkohol osim u posebnim situacijama i prigodama kao što su porod ili krštenje djeteta. Odnosno, etnografski zapisi govore da je žena slobodno nakon poroda pila alkoholna pića, što inače nije bio običaj, i to javno, “na znanje svih”. Naime, kako su sabrana istraživanja u knjizi Melanije Belaj, rodilja se nakon poroda krijepila domaćim vinom. I novorođenče bi se, također, malo umilo ili “mu se na usta dalo par kapljica crnog vina jer se vjerovalo da mu to potiče snagu”. Na treću nedjelju po porodu, ili na veliko babinje, u nekim krajevima, u posjet rodilji dolazila bi najbliža ženska rodbina i donosila flašu vina koja se čuvala u klijeti. Vino i rakija, nadalje, korišteni su kao lijek i okrepa i tada ih se nije smatralo nepoćudnima za žene. Pijenje je vezano i uz karmine, kako bi se nazdravilo za pokoj duše umrlog.

Samo pravljenje vina u povijesti smatralo se većinom muškim poslom. Rakiju su pekli muškarci. U obitelji Glagolić, iz koje je podrijetlom ova autorica, nisu imali vlastiti kotao već su ga posuđivali. Domaća rakija tropica nije se prodavala, već samo vino, rakija se koristila za kostobolju i slično. Djedova sestra je preuzela posao pečenja rakije, probijala je pravila patrijarhalnog života. Malo po malo, pravljenje vina prelazilo je u ruke žena...

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo