ROMAN MARGARET ATWOOD

'VRAŽJI OKOT' Naslov koji povezuje Shakespearea i hit autoricu našeg doba

    AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 17.07.2019. u 08:28

Getty images

Margaret Atwood

Kanađanka Margaret Atwood (r. 1939.) postala je, zapravo nehotice “moja” spisateljica. Čini mi se da je “Vražji okot” već treći njezin roman o kojem pišem na ovom mjestu, a meni, zbog više razloga, najbliži.

Prvi susret s autoricom, u zemunskom časopisu “Pismo”, koje je osnovao 1985. uvaženi pisac i dragi znanac David Albahari, prošao je bezazleno. Bila je manji eksperimentator, da ne velim avangardist od razine koju je podrazumijevao i Albahari i taj časopis.

Poslije financijskog uspjeha TV serije “Sluškinjina priča”, snimljene po njenom romanu, o kojem sam pisao, Atwood je izmakla iz elitne ladice, postala je kultno ime popularne kulture. Na stranu to, što financijsku korist od njenog djela danas imaju producenti, a ne ona.

Sluškinju Offred, prije June, progoni slika kćeri koju joj je vlast oduzela. Kao i druge sluškinje mora podizati natalitet u distopijskom Gileadu. To je poveznica s junakom ovoga romana, s Felixom Phillipsom. Za razliku od nje, ovaj kazališni režiser znade da je njegova trogodišnja kćerka Miranda preminula od meningitisa, dok je sam bio prezauzet novom predstavom.

Felix ili Srećko tragičan je karakter, a otuda mu “sretno” ime. Oženio se u sredovječnim godinama, žena mu umrla od infekcije stafilokokom. Ostao je sam s Mirandom, a potom i bez nje, premda je, za cijeloga romana održavao kontakt s njenom sjenom i pratio je u “odrastanju”.

Treći udarac doživio je na poslu. Bio je slavni redatelj, prepoznatljiv ponajviše kao umjetnički direktor Festivala Makeshiweg. “Čarobnjak na krilima oblaka”, u paru s Tonyjem Priceom, koji se bavio praktičnom stranom produkcije, kao “faktotum skroz-naskroz na majčici Zemlji i pribavljač love”.

Roman počinje kada mu Tony “smjesti” otkaz. U trenu kada na “svom” festivalu postavlja Shakespeareovu “Oluju”. Preko noći slavni redatelj ostane na ulici, odnosno u čatrlji, kako je prevoditeljica Giga Gračan nazvala potleušicu koju je unajmio za stanovanje.

Prošlo je, zapravo dvanaest godina otkako je izbačen s festivala i uopće iz umjetničkog života. U međuvremenu, uzeo je prezime Duke, i javio se na natječaj za voditelja svojevrsne umjetničke radionice u zatvoru Fletcher. Započeo je netko drugi, koji je umro – što je za Felixa “sretna smrt”, kako bi rekao Camus – pa je nastavio sam. I to zato što je naišao na zagonetnu, ali utjecajnu Estelle. U Dukeu je prepoznala slavnoga redatelja, no čuvala je njegovu anonimnost. (Radi kao sveučilišna nastavnica na Guelphu, a djed joj je bio senator).

Drugim riječima, čitavog romana ideje “Vražji okot”, nazvanog po dijelu Shakespeareova stiha iz “Oluje”, ne bi bilo, niti bi moglo biti bez moćne Estelle koja “pokriva” Felixa i njegove zamisli. Naime, “Oluja” nije prva predstava koju je postavio sa zatvorenicima izmišljenog zatvora, bilo je njih nekoliko; sve prema Shakespeareu. Estelle je deus ex machina, što omogućava pripovjedaču da radi što želi s pričom.

“Počinje godina četvrta Glumačke družine” u zatvoru Fletcher. Sada može krenuti racionalno “motivirana” priča. U svakom slučaju, Felix postavlja “Oluju”, kao prije dvanaest godina, znajući da na predstavu dolazi ministar kulture Price i još dvojica ministarskih kolega. Zatvorenici pronalaze u glumi slobodu ili glumci nalaze daske života u zatvoru.

Najveći napor znalci će uložiti da bi pronašli motivacijske poveznice između genijalne drame engleskog pisca i suvremene kanadske autorice. Najočitija poveznica drame i romana jest Miranda, Prosperova kći u drami, a isto tako pokojna Felixova kćerka. Život i smrt, pa “život je pozornica a ljudi obični predstavljači”, pa “život je samo sjen što luta” itd. samo su neki od citata koje Margaret Atwood pretvara u svoju romanesknu igru.

Njen roman moguće je raščitati kao kazališnu klopku koju je Felix postavio Tonyju Priceu u zatvoru Fletcher, kao i Salu O’Nallyju, ministru pravosuđa, koji mu je pomogao “eliminirati” Felixa. Vještim vođenjem “interaktivne drame” redatelj Felix izlazi pred njih u “svom” zatvoru i tako se napokon uspijeva osvetiti za nepravdu.

Atwood bi bila neka druga spisateljica da u osnovni kostur romana nije uplela Anne-Marie Greenland, glumicu i plesačicu modernog baleta. Trebala je biti Miranda prije dvanaest godina, i ostala je Miranda u novoj, zatvorskoj postavi “Oluje”. Felixovu ponudu nije mogla odbiti, jer mora raditi umjetnost, jer umjetnost je čovjek sam.

Sve drugo je iluzija, jedino je umjetnost stvarnost. Njena ljubav sa Salovim sinom svojevrsna je nagrada za dosljednost, unatoč serijskim porazima. Zatvorenici su zadovoljni i sretni: u vrećicama čipsa dobili su ono što im nedostaje – cigarete. Predstava je snimljena na videu, kao i sve druge. Felix se vraća na Festival Makeshiweg, no prepušta ga Anne-Marie i njenom dečku. Sprema se na krstarenje Karibima, u društvu Estelle...

Malo je falilo da ovaj prikaz posvetim genijalnoj prevoditeljici Gigi Gračan, njenom beskompromisnom hrvatskom, jeziku koji je bogat, širok i lijep, jeziku koji pamti prošlost za razliku od suvremenika koji ga žele “držati” i kontrolirati. Gračan je sustvaralac ovoga romana sa svojim pomoćnicima, na čelu s Antunom Šoljanom, čijim se prijevodom “Oluje” koristila.

Natjerala me da se sjetim fraze o epizodistu koji je ukrao scenu glavnom glumcu. Ali, uvjeren sam da bi Margaret Atwood bila sretna kada bi razumjela što je Gračan za nju napravila. Samo to što je leksički oživjela jezik umrlih i vratila niz idioma iz nametnutog zaborava dosta je za skromnu zahvalu.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo