SLIKE IZ DJETINJSTVA

Zdenko Bašić: Listajući stranice ove knjige moja baka se prisjećala svake priče

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 12.10.2011. u 09:09

ZAGREB - Dok je Zdenko Bašić odrastao u sjeverozapadnom dijelu Zagreba, dvije su mu bake često pripovijedale o vilenjacima i vilama. Priče su bile toliko stvarne da mu nije niti palo na pamet da je riječ o izmišljenim događajima.

Za njega je taj svijet bio stvaran, pojavljivao se u svakom kutku Gajnica i Podsuseda, u okolnim šumama gdje se igrao. A postoji i danas. Ovaj talentirani umjetnik dugo je ove slike iz djetinjstva nosio u sebi, sve dok ih nije pretvorio u priče.

Vlastiti jezik

Knjigu Zdenka Bašića “Sjeverozapadni vjetar: O vilenjacima i elementarnim bićima sjeverozapadnog dijela Medvednice pa do Samoborskog kraja” upravo je izdala zagrebačka Planetopija: - Tih bića više nema, na mjestima na kojima su se ona pojavljivala nekad je bila priroda, dok danas stoje shopping centri. Smatra se da ova bića polako nestaju još od šezdesetih, vjerojatno s pojavom prvih televizora. Generacija mojih baka posljednja je koja prepričava ove priče. Želio sam, dok još mogu, zapisati ta njihova sjećanja - kaže 31-godišnji Bašić koji nam je dosad bio poznat po svojim fantastičnim ilustracijama, dok se u ovom projektu, osim u ulozi ilustratora, pojavljuje i kao pripovjedač.

Dobrim se dijelom Bašić bazirao na duhu i atmosferi onog što su mu njegove bake prepričavale. Usto je proučavao i bogate etnološke legende ovoga kraja, no sve je naposljetku ispripovijedao vlastitim jezikom. I upravo je jučer baki ponosno pokazao svoju novu knjigu i shvatio kako nije pogriješio: - Dok je moja baka listala stranice, nadovezivala se na sve te priče, sjećala se svakog pojedinog od tih bića - kaže.

Izdužena figura

Svaka je ilustracija uz pojedinu priču umjetničko djelo za sebe. A ako se gleda datum prve ilustracije, knjiga je nastajala punih deset godina. Tada je Bašić naslikao biće iz lopoča.

- U osnovi priča su suživot i međusobno poštovanje između ljudi koji žive danju i vilinskih bića koja se pojavljuju u sumrak. Vilama pripada mjesto pod mjesecom, kao što ljudima pripada mjesto pod suncem. Svatko je svakom ostavljao dovoljno prostora. Ako bi čovjek kojim slučajem i sreo biće vilinskog roda u sumrak, kad bi se preklapali, skinuo bi šešir i naklonio glavu te ga pustio u miru i tišini njegova puta.

Figura je ovim likovima u pravilu izdužena, a kosa raščupana. Imaju velike oči, nemaju usta: - Oni pričaju očima - kaže. Tako u zvoncu visibabe boravi biće koje ima toliko nježni glas da se može čuti samo u najdubljoj tišini. I osim toga: “Svoje pjesme pjeva vjetru i može najhladniji sjeverac umiriti da postane topli južnjak”.

A priče i likovi nisu niti malo benigni. Tu su mraki, bića koja su se mogla uvući i uhvatiti čovjeku pod leđa. Kako ova bića nisu imala težinu, čovjek ih nije mogao niti zapaziti i pobolijevao bi. Posebnu su moć mraki imali nad trudnicama i tek rođenom djecom pa po noći maloj djeci nije bilo dozvoljeno igrati se vani. Mračnak, pak, ide po noći, a kad koga nađe, liježe na njega i ulazi mu u san.

Jagari su nekoć bili lovci, a zatim su ukleti i osuđeni lutali šumama... Suđenice, pak, stoje kraj postelje novorođenčeta i raspleću niti sudbine: svaka govori priču djetetova života od trena njegova rođenja pa do njegova kraja.

Radi za Britance

Zdenko Bašić, klasa prve generacije studenata koji su diplomirali animaciju i dobitnik ULUPUH-ove godišnje nagrade, ovih dana ne staje. U suradnji s britanskim Carltonom, za naše tržište, nakon posvuda hvaljene “Alise u zemlji čudesa”, radi “Pinokija” pa “Snjeguljicu”. Radi ih zajedno s Manuelom Šumbercem, s kojim je napravio i novi animirani film “Vesla”, te spot “Vesla na vodi” za Gibonnija.

Izdvajamo