NEIMENOVANI PRIREĐIVAČ

ŽELJKO IVANJEK O OLIVEROVOJ PJESMARICI Moćni glas Jadrana koji je uvijek znao birati pjesnike

AUTOR:
    • Željko Ivanjek

  • OBJAVLJENO:
  • 05.09.2018. u 14:02

  • Dragan Matić / HANZA MEDIA

     

    Dosta je tipično: zagovarati popularnu kulturu a ignorirati njenu veliku knjigu, zato što je mala i tanka obujmom, tako reći brošura. To je “Oliverova pjesmarica”, koju je izdao Jutarnji list u suradnji s Otpbankom.

    Velika je to knjiga, zapravo antologija pjesama i javnih misli koje je publici posredovao nedavno preminuli Oliver Dragojević. I tek je iz nje vidljivo koliko je taj moćan glas Jadrana znao birati pjesnike, kao i druge suradnike.

    Bez obzira što je Arsen Dedić prelomio, s pjesničkim djelom, predrasude prema popularnim pjesnicima, onima koji ne samo što pišu već pjevaju, i prodaju pjesme, njegova iznimka kao da ostaje i potvrđuje pravilo: pjesnici su nečitani i ne postoje. Premda je Arsenov “Brod u boci” (1971) prodan u nakladi od gotovo 100.000 primjeraka, u 10-ak izdanja, da ne spominjem druge naslove visoke naklade, i premda su mu pjesme uvrštene u brojne antologije hrvatskog pjesništva, još od Pavletićeve “Zlatne knjige” (1970), popularni pjesnik ostaje neobična ptica.

    Uostalom, lijepo to pokazuje slučaj barda i akademika Jakše Fiamenga (r. 1946), najvećeg imena “Oliverove pjesmarice”. Premda su njegovi stihovi za šlageristiku - Arsenov termin, bez podcjenjivanja - oknjiženi (Piva klapa ispo’ volta, 1994), stručna kritika cijeni ga po “nepjevnim” stihovima, u drugih 20-ak zbirki pjesama. No što fali: “Nocturnu”, “Infiša san u te”, ili “Laku noć Luigi, laku noć Bepina” s kojom je pokazao na Smoju, kao na izvor suvremenog, pjevanog čakavskog leksika i stiha. Na stranu sad: Nadalina, Karoca ili Tišina mora: “Usnut će mjesec u krošnji bora/ Na tebe sjećat tišina mora”.

    U ovoj zbirci popularnih stihova, odmah do Fiamenga stoji prerano preminuli Momčilo Popadić (1947 - 1990). Ne samo zbog slavne pregršti pjevanih stihova (Ča je život vengo fantažija; Oprosti mi, pape; Hajdučka; Marča funebra; Svoju zvizdu slidim), već i zbog romana o odrastanju na Korčuli (Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš, 1986), koje je prošao i Oliver Dragojević. Uz napomenu da je i Komižanin Fiamengo posvetio jednu pjesmu “Vali veloluškoj”.

    I Fiamengo i Popadić dolaze iz korica zajedničke zbirke “Stepenište” (1966) a potom su objavili brojne vlastite knjige. Međutim, jedan pjesnik “Oliverove pjesmarice” ostao je bez njih. To je Tomislav Zuppa (1906 - 1980), koji nas je obilježio s klasičnim pjesmama: Djeca jednog vijeka, Galeb i ja, Romanca, Moja jube i drugima. Ali i s “Pismom ćali” Vice Vukova.

    Dakako, ovdje nisu zastupljene sve pjesme koje je pjevao Oliver. Primjerice “Picaferaj” (1967), za koji je tekst napisao Ante Duplančić. Kako god, spomenuti i drugi nazočni pjesnici: Alka Vuica, Jure Stanić May, Hari Rončević, Lea Dekleva i Arne Politeo posuvremenili su tradicionalnu dalmatinsku pismu i dali joj novu ljepotu.

    Čini mi se da je sjaj kantautorskog djela zasjenio pjesnički dar Zlatana Stipišića Gibonnija: “K’o brod u boci putujem/ i previše ti dugujem/ a dao sam ti premalo”. Zatim „Cesarica“. Isto tako, skladateljski opus još skriva činjenicu da je Zdenko Runjić mogao ne samo zamijeniti svoje “stalne” pjesnike, već pisati stihove (Molitva za Magdalenu, Poeta) koji stoje do njihovih: “Potroši san mladost i dušu i tilo/ A sve lipo ča je bilo, ča je ludo srce snilo, u pismi se zbilo”. Pionirski posao neimenovanog priređivača.

     

    Izdvajamo