Pisac Marc Levy (r. 1961) nosi titulu najčitanijeg francuskog pisca današnjice. Prodao je osamnaest romana u “više od 40 milijuna primjeraka”.
Ovu brojku respektiraju i anglo-američki autori, koje “lak” jezik vodi do prvih mjesta svih top-lista. Dakako, ovo ne spominjem slučajno, već zato što se u Levyjevu tržišnu vrijednost umiješao američki fenomen: Hollywood.
Levyjev prvi roman, naime, “Kad bi to zbilja bila” (2000) preveden je na engleski godinu poslije, pa je filmska prava za taj roman otkupio Steven Spielberg (DreamWorks) i “preradio” ga u film “Samo nebo zna” (Just Like Heaven, 2005) s Reese Witherspoon i Markom Ruffalom. Gledani film doprinio je prodaji romana.
Od tada je Levy u kontaktu s filmskim i televizijskim producentima, a njegova djela lako pronalaze put do filmskog platna i do TV ekrana. Na stranu to što je Marc Levy jedan od onih koji su se, prije pisanja posvetili biznisu. Vodio je uspješne tvrtke za grafički dizajn, pa zatim za dizajn interijera. (Po formaciji jest menadžer i kompjuterski stručnjak.) Bilo kako bilo, film je bio i ostao poticaj Levyjevu književnom radu.
U novom romanu “P. S. iz Pariza” (prev. Ira Martinović, Stilus) Levy je napisao još jednu priču o neobičnoj ljubavi i vjernom prijateljstvu. Naslov izvornika je, usput, “Ona i on”, a hrvatski izdavač preuzima naslov i opremu američkog izdanja.
Riječ je o ljubavnoj priči između Engleskinje Mije, “glumačke zvijezde koja se skriva od slave”, i američkog spisatelja Paula, koji je u Pariz dospio zato što nije “ponovio uspjeh svoga prvog romana”. Povukao se iz San Francisca, napustio posao arhitekta, i sakrio se u pisanje novog romana. Stoga radnju pokreću njegovi prijatelji Lauren i Arthur koji dolete u Francusku i dogovaraju mu, preko internetske stranice sastanak naslijepo s “konobaricom” Mijom. S promijenjenom frizurom, naime, ona pomaže u restoranu prijateljice Daisy.
U čudnoj vezi između Mije i Paula - a Mija podsjeća na Juliju Roberts u “Notting Hillu” - važnu ulogu igraju Paulova južnokorejska ljubavnica Kyeong i njegov pariški urednik Cristoneli. Ravnotežu, na drugoj strani čine Mijin partner, filmska mega-zvijezda David, i njen agent Creston.
Na osamdesetoj stranici “P. S. iz Pariza” Levy otkriva da je kvaka ovog romana u prijevodima Paulovih romana na korejski. Naime, Paul je posljednji roman prodao u Francuskoj u 750 a u Južnoj Koreji u 300.000 primjeraka. Zato je i pozvan na sajam knjige u Seulu.
Savladavši alkoholom strah od letenja, Paul će tek u Seulu, sjedeći u TV-studiju shvatiti da prijevod njegova romana nema veze sa samim romanom. Kyeong je u njega “utrpala” sasvim drugi sadržaj, nudeći čitateljima priču o svojim srodnicima u Sjevernoj Koreji. Prilagodila je roman Paula Bartona svom srcu. Utješno je samo to što je s piscem doputovala glumica, bježeći od premijere novog filma.
Još jednom, Levy se pokazao kao veliki majstor sadržaja. Politika je ta koja ovdje diktira i radost i tugu: dvije zemlje i dvije osobe. Ako je historija učiteljica života, politika je učiteljica umjetnosti.
Levyjev sjajan koncizan stil, po uzoru na dobar scenarij, radnja koja je raspoređena, skoro prema filmskim scenama, potvrđuju koliko je za uspjeh ovog pisca i romana važna interakcija s filmom. Ugodno je čitati književnu romantičnu komediju, nepostojeći žanr, ali na francuski način, s blagim tragom političke giljotine.