Radio stanice i jutarnje televizijske programe, čast izuzecima, preuzeli su lakrdijaši čiji je ton neprestano povišen, otkačen i ironičan. Sebi pak laskaju da su komičari. Geg u eteru i pričanje "šala" u medijima postali su propisana norma koju prati grohot na budalaštine navučene publike, sedirane mase koja dok se tako, makar i otužno zabavlja, ne ustaje protiv arogancije vladajućih. O tom društvu u kojem je ozbiljnost zabranjena, a kikotanje obavezno, u kojem se spikeri rugaju, slušatelji smješkaju, a političari šegače i podsmjehuju u romanu "Čovjek koji plače od smijeha" (Ita Kovač, OceanMore) pripovijeda Frédéric Beigbeder.
S pedeset i pet godina i desetak naslova iza sebe (“129,90”, “Windows of the world”,...