ABDULAH SIDRAN

Životna ispovijest jednog od najvećih spisatelja s ovih prostora: 'Nisam muslimanski pjesnik'

Zagreb, 120411.
Hotel Astorija.
Petrova 72.
Bosanskohercegovacki pjesnik, prozaik i filmski scenarist Abdulah Sidran.
Foto: Goran Mehkek / Cropix
Goran Mehkek / CROPIX

Bosanskohercegovački pjesnik, prozaik i filmski scenarist Abdulah Sidran

Akademik Abdulah Sidran (rođen 1944. u Sarajevu) najznačajniji je bosanskohercegovački pjesnik. Javio se šezdesetih godina prošloga stoljeća pjesmama u prozi. Uređivao je dakako isprva omladinske listove, do rata 1992. zaposlen na Televiziji Sarajevo. Široj je javnosti najpoznatiji kao kultni scenarist Kusturičinih filmova “Sjećaš li se Dolly Bell“ i “Otac na službenom putu“. Šahovski majstor, silovit retoričar, Sidran je koliko zahtjevan toliko neformalan sugovornik. Veći dio ovoga razgovora vodili smo nedavno u Zagrebu, gdje je pjesnik bio gost Dana satire i Kazališta Kerempuh, šećući Ilicom u pozne noćne sate...

Znate li koja je razlika između vas i Emira Kusturice? Vi ste njemu darovali svoje djetinjstvo, a on je vama darovao filmove o vašem djetinjstvu.

- Prvo, poštovani i dragi Tomislave, ti znaš da ja već dvije-tri godine prekidam svaki razgovor s novinarom koji mi pomene ime toga kontroverznog biznismena i bivšeg režisera. Jednom smo se, u sličnoj šetnji, o tome suglasili, onako kako je napisao filmski znalac Zoran Odić: Nije ‘Kusturica stvorio Sidrana nego je Sidran stvorio Kusturicu’. Samo tebi i novinama za koje radiš, evo, dopuštam da mlatimo tu odavno praznu slamu. Čemu moja ljutnja? Pa saradnja s mladim režiserom E. Kusturicom - a današnji E.N. Kusturica alias Pantelija I. Milisavljević s njime nema nikakve veze - ne obuhvata ni nekoliko procenata onoga što bi se moglo zvati mojim književnim radom i javnom djelatnošću uopće. I novinar koji bi da o tome sa mnom razgovara pokazuje ignoranciju prema onome što ja suštinski jesam i po čemu će me ljudi ovog prostora pamtiti još neko vrijeme nakon što legnem pod kamen. A to me, što sam stariji i bliži tome kamenu, sve više vrijeđa. Govoriti o njemu znači baviti se jednom teškom ljudskom tragedijom i ako bi se baš moralo, onda je takvome govorenju mjesto u književnosti i filmu, a ne u novinama i TV brbljaonicama.

Kao da ste cijelu odraslu dob proveli nemirno iščekujući povratak u bazu. Hoće li napokon ta baza, koju ćete sami izgraditi, biti tajna?

- Takvo pitanje meni pokazuje da ste zbilja pomno čitali moj autobiografski roman ‘Otkup sirove kože’. Zbog autentičnih porodičnih fotografija u toj knjizi - što je, kako vidimo danas, postalo manir i moda - imala je nesreću da je u Hrvatskoj brzopleto strpaju u dokumentarno-memoarsku literaturu i time smanje zanimanje za nju. Koga bi to u Hrvatskoj trebalo da interesira autobiografija Bosanca/Bošnjaka Abdulaha Sidrana kod tolikih briljantnih dokumentarno-povijesnih štiva što ih nudi domaće izdavaštvo? Postoji u romanu žudnja o kojoj govorite, na koju mislite u postavljenom pitanju. U zraku lebdi sjećanje na Tomasa Wulfa: ‘Pogledaj dom svoj, anđele’. Tu je i neminovni Prust: ‘U traganju za izgubljenim vremenom’. Ali je moja darovitost u odnosu na pomenute autore zbilja minorna i zanemarljiva. Snaga za ispovjedni obuhvat takvih razmjera - nikakva. Uspijevao sam, možda i počesto, probuditi zaboravljene mirise, jednog doma, jedne porodice, jedne epohe. Ali nisam uspio u svojim spisateljskim težnjama. Metaforička vrijednost naslovne sintagme ‘otkup sirove kože’ ostala je nezapažena, što je očigledno moja krivnja. Nisam valjano i izravno kazao suštinu: mi smo svoje živote proveli ne tako što smo živjeli, nego tako što smo preživljavali. Svaki je naš dan bio borba za preživljavanje. U toj se borbi često morala zalagati pa otkupljivati i vlastita koža. Da bi se preživjelo. U životu koji čak i nije bio autentičan ni svoj, nego produžetak, varijetet, već minulih života naših očeva. S očevim križem na leđima. Na Balkanu, u prostoru gdje prošlost ne prolazi, a povijest nije nikakva magistra vitae nego zlokobnica koja 1991. godinu učini nastavkom 1945. - s gotovo identičnim rasporedom ideoloških snaga i obrazaca, uz mnogo više žrtava i usavršenih mehanizama zločina, od kojih ljudska pamet staje. Prošlo pola stoljeća, gdje si bio? Nigdje! Šta si radio? Ništa! Moja tragedija i tragedija moje generacije jeste u tome što fingirani, dogovoreni i nedogovoreni ratovi 1991. - 1996. nisu uništili samo našu sadašnjost i našu budućnost. Oni su uspjeli uništiti i našu prošlost, naše uspomene, naša djetinjsttva i ljubavi, sve, sve, sve. Mi smo samo prividno živi... Zlikovački velikodržavni projekti - a genocid je njihov neminovni dio, istovremeno i sredstvo i cilj - obavili su svoj posao, od naših života još neko vrijeme živjet će samo ono što se nađe među koricama neke vrijedne knjige. I bit će kao da nikad ništa nije ni bilo.

Dječačić s majkom i braćom u baraci afričkoj, ali na minus dvadeset… Ponovno ga stiže glad taman kad je na nju zaboravio: u punoj je snazi, na vrhuncu karijere, u zrelim četrdesetima, no stigao je rat, gori od nezamislivoga, i do jučer razmaženi pjesnik, scenarist, šahist-elitist, najednom se mora vratiti ne samo u djetinjstvo, nego još dublje u prošlost, u majčinu utrobu, izvan koje sveudilj tutnji rat, i taj od nezamislivoga gori...

- Ovo iskače iz našeg peripatetičkog koncepta. Nagoni me na sjećanja koja nagone na plač koji nagoni na očaj koji nagoni na samoubilačku misao. A ja se svemu tome decenijama pokušavam suprotstaviti (i uspijevam, jbg, imam čak 72 godine!) produkcijom humora i kad treba i kad ne treba. A uvijek treba. Ne smije na svijetu postojati mjesto na kojemu nema mjesta za humor. Zamislite samo onoga Sarajliju koji se 1992. uljeto negdje dočepao satelitskog telefona pa bratu, koji zove iz Njemačke, odgovara na pitanje gdje je sahranio majku, ubijenu snajperom. (Već je tada u gradu bilo nestalo regularnih grobnih mjesta, otvarala se nova, po dvorištima, na dječjim igralištima, na pomoćnim stadionima.) ‘U šesnestercu! U šesnestercu!’ Smijali smo se i mi Sarajlije, pa brzo rukom prekrivali usta.

Zagreb, 060616. Kerempuh, Ilica 31.
Nastup Abdulaha Sidrana u Kerempuhu.
Na fotografiji: Abdulah Sidran.
Foto: Livio Andrijic / CROPIX
Livio Andrijić / CROPIX
 

Zar nije glavna tema izložena u ‘Otkupu sirove kože’ - tupa balkanska fuga, sudbinska zaraza što se prenosi s generaciju na generaciju - i dalje željna vašega pera? Premda je protekli rat potrajao dovoljno dugo da proguta sve preživjele, tako da ga nikad zaboraviti neće, već kao da stiže nov. Tu je, dakako, i naš pripovjedač, odavna već jesam-nisam, otporan i mekan podjednako, koji ponovno vidi pred sobom, sad na ekranu, isti prizor otprije gotovo sedamdeset godina: majka s dječacima u afričkoj baraci na europskom tlu, zima stiže, a otac tko zna gdje zatočen. Kao da su izbjegličke kolone s istoka, juga prvi vjesnici moguće nove katastrofe.

- Ovo što se danas na Planeti događa niko nije mogao ni u najcrnjim slutnjama pretpostaviti. Ali postoji neki Planetarni Um i koji je sve ovo ‘pretpostavio’ i Planetarna Sila pod njegovom kontrolom koja je učinila da se ‘pretpostavke’ planski realiziraju i postanu naša stvarnost. Dozvolite da, koristeći crnohumornu ideju izvanrednog pjesnika Elisa Bektaša, na sve to o čemu me pitate kažem ovako: kao da je Bog otišao na godišnji odmor, a posao upravljanja Planetom prepustio svome pomoćniku za moral - Sotoni!

Je li itko primijetio da ste se u ‘Otkupu sirove kože’ deklarirali kao kršćanski pjesnik? Ako se tako može atribuirati neukroćen mladić kojemu je mir izgleda jedino dao pjesnički glas, tajna melodija što ju je pronašao čitajući Bibliju, kojemu zazivi počivaju u psalmima, a osjećajnost u ‘Pjesmi nad pjesmama’… Još preciznije, katkad gradite pjesmu poput pučke katoličke molitve. Lik majke, i majki, u vašim je pjesničkim slikama sličan Bogorodici. Zacijelo vam je draga ta katolička pobožnost, uzdizanje Djevice Marije…

- To što ste kazali u prvoj rečenici ipak je samo vaš osjećaj i doživljaj. Praktično nemoguća stvar, kao što nije moguće niti da budem označen kao ‘muslimanski’ pjesnik. Takva klasificiranja u knjževnosti su neprihvatljiva. Najboljima od nas nije cilj da budemo najbolji u svome narodiću, niti da se i s kim u tome takmičimo i nadgornjavamo. Najbolji među nama i pišu zato da bi se odmakli od logike ‘krvi i tla’ i prestali biti samo ono što rođenjem jesu, nego da postanu pomalo i ono što rođenjem nisu: i Italijan, i Hrvat, i Srbin, i Nijemac, i Španjolac...

Ja se, naravno, ni implicite nisam nigdje deklarirao dručije nego kao bosanski/bošnjački pisac, a, pravo govoreći, i ta mi je košulja tijesna. (Razmišljam o tome da i nju skinem i proglasim sebe piscem bez porijekla i narodne pripadnosti.) Smatram da smo s lavorom ‘prljave vode’ prošloga sistema prevrnuli i prosuli i mnogo čega dobrog. Postoji bosanskohercegovačka, kompozitna, književnost. Postoji pravo dvojne i višestruke pripadnosti pisaca i djela koji nju čine. Sadašnje njeno zlokobno troetničko ustrojstvo na ulicu i u nepostojanje baca književne veličine poput Isaka Samokovlije, nepoznatog a briljantnog pripovjedača Detka Petrova, Bugarina iz Bosne koji je pisao na srpskom jeziku... i mnoge druge... neopredjeljene i nesnađene...

Niste me razuvjerili…

- Vi ste malčice uopćili ono što su moja stvarna dječačka i mladalačka iskustva o milosrđu i dobroti dviju sarajevskih katoličkih porodica: čika Ivana Veršića, oni su porijeklom Dalmatinci, prije toga Hlijevljani, i porodica čika Martina Kneževića, Sarajlije porijeklom iz Zavidovića. I danas mogu zaplakati za svakim od njih koji više nije među nama! Ne smijete zanemariti bitnu činjenicu: u bosanskome katoliku, i mimo crkvenoga učenja, postoji specifično zrno, golemo, najjednostavnijeg ljudskog milosrđa. Ono što njegov komšija bosanski musliman naziva merhametom. Ja sam to doživio. Mene su u te dvije porodice gotovo posvojili - svjesni da tako pomažu jednoj nesretnoj majci, da tako, na način zbog kojega ne mogu imati nevolja s režimskim ‘službama’, pomažu porodici jednog političkog osuđenika i krivca itd. itd. Naravno da ću ja, s takvim divnim iskustvom, poštovati sve katoličke svetinje koje poštuju moji komšije i prijatelji, ali čitalačko dovođenje u vezu lika moje majke Behije s likom Djevice Marije ipak je stvar vašeg, postmodernističkog, sudjelovanja u kreiranju umjetničkog djela.

Gdje vidite budućnost svoje djece i hoće li Bosna i Hercegovina preživjeti?

- Jedini iskren i istinit odgovor na ova dva pitanja staje u dvije riječi: ne znam. Ali sam u drugom izdanju knjige ‘Oranje mora’ na sami kraj stavio tekst koji baš o tome govori. Naslov mu je: ‘Odlazim, a ne znam šta da reknem djeci’. Prilažem ga u dodatku.

ODLAZIM, A NE ZNAM ŠTA DA REKNEM DJECI

Ono Šekspirovo - Biti ili ne biti - pitanje je sad! - prestali su cvrkutati i vrapci na bosanskim granama. U nas je to ovdje odavno riješeno, tj. nama su ga odavno riješili. Riješili nam ga trajno i definitivno. Nas nema. To što ipak na nešto ličimo, i jesmo nekakvi dvonošci, to će gospoda razmotriti u najskorije vrijeme i po hitnome postupku. U strukturalnom dijalogu. Da vidimo šta ćemo s time, da nas ne usporava u hodu ka blistavoj budućnosti.

Bosansko pitanje jeste: Šta kazati djeci? Neka te, sine, kod kuće, ovo je tvoja zemlja? Bolje ti je u Bosni po ulici prositi nego po svijetu pare mlatiti, da ti ih džabe lopatama daju! Šta kazati djeci? Bježi odavde odmah, kćeri, gdje bilo, kud bilo, kako bilo - u Bosni za vas selameta nema! Pusti nek ti oči zavežu i nek te gurnu đe bilo - od Bosne bježi!

Šta kazati djeci? Ići ili ostati? Ostati ili ići?

Ima li iko da mi rekne šta da kažem djeci?

Odlazim sa Svijeta, a ne znam šta djeci da kažem!

Od 19. septembra 1995. godine kad mi se rodio sin Tarik - na čemu sam svim svojim bićem zahvalan Stvoritelju, Nosiocu štita ljubavne dobrote, samilosti i strpljenja - nigdje u našoj blizini na Sarajevo nije pala ni jedna granata. U Sarajevo su Tarik i Sreća ušli zajedno, ruku podruku, istoga trena. Tek sam učio sabirati snagu Molitve, tek mi se, jedva čujnim glasom, i teško vidljivim znacima, javljao On, Posjednik luka i strijele koji ubijaju Deset Neprijatelja i Gospodar lovačkog psa koji ubija težnju ka dvojakosti. Bijah samo jedan sretan pjesnik.

Tome se pjesniku činilo da u zraku miriše kraj i da napokon prestaje masakr bosanskog naroda. Da u svemu oko sebe vidi rasuto sjemenje ljudske sreće!

Samo jedan tren treba - Planeta da propjeva! Ali ga i u duši i u moždanim vijugama žuljalo jedno, te odlučio da oko toga jednog isplete pjesmu.

TARIK

Svio sam se/U čahuru/Pozne ljubavi/Sve boli/Što spolja/Dotiče rubove/Unutra, u čahuri/Moje pozne ljubavi/Ima jedna kolijevka/U kolijevci/Bićence jedno ima/Osmijehom me/Svakoga trena/Za tle prikuje/I ne mogu nikako/Pored kolijevke/Šutke proći/Pa i njoj tepam:/Bešika, kolijevka, zipka,/Kolijevka, zipka, bešika,/Ljulja moga Tarika/Ljulja moga Tarika/Bešika, zipka, kolijevka/Neko drugi/Dok u nebesa tonem/Izgovara strijepnju/Sasvim zemaljsku:/Taj osmijeh/Tu radost/Jesam li već platio/U minulim godinama/Nevolje i trpnje/Ili ću tek/Morati da plaćam/Trpnjom i nevoljom/U danima što slijede?/Da li je iko među nama preživjelima prije dvadeset i jednu godinu mogao slutiti da će - kad prođu samo dvije decenije - pred svojom djecom i pred svojim unucima stajati izgubljen i nijem u času dok mu gledaju u lice i od njega očekuju sudbonosnu riječ?


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo