ZAGREB - Prvi put sam bio euforičan, sada nisam, izjavio je Zoran Ferić neposredno nakon što je proglašen dobitnikom Nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2011. godini. Ferić je, naime, dobitnik prve Nagrade Jutarnjeg (2001. godine) i to za zbirku priča “Anđeo u ofsajdu”.
Ovaj put, pak, nagrada mu je pripala za “Kalendar Maja”. Taj je roman kronika jedne burne i neobične ljubavi, “koja traje praktički čitav život, a događa se u vremenu koje u takvu ljubav ne vjeruje”, ali i panorama zagrebačkog života u drugoj polovici 20. stoljeća, kao i priča o odrastanju.
Umor i mudrost
Ovo je drugi put da ste dobili Nagradu Jutarnjeg. Književna scena se u tih 11 godina jako promijenila. Je li moguće da se danas ponovi elan zajedništva koji je vladao početkom prošlog desetljeća i zašto ga više nema?
- Apsolutno je moguće da će se taj elan zajedništva koji je vladao u drugoj polovici devedesetih ponoviti, štoviše, čak sam siguran da će se u nekoj varijanti ponoviti, ali to će se dogoditi jednoj drugoj generaciji pisaca. Bilo bi žalosno i strašno da se odjednom izgubi strast pisanja i čitanja, uvažavanja kolega i njihovih tekstova. To je budućnost ovog literarnog posla. No, za nas iz devedeset i neke to više nije moguće, razlike su postale prevelike, ono što jedni drugima zamjeramo, čega se stidimo ili što nosimo na duši čisto kao jedan intimni grijeh, to se ne može samo tako izgladiti. Možda niti ne treba. Svatko od sudionika te, uvjetno rečeno, generacije, sada ima vlastitu literarnu sudbinu i vlastite preferencije. Načeli su nas i umor i mudrost, a natrag više nema.
“Kalendar Maja” zamišljen je kao “roman o vremenu u kojem se nostalgija neprestano pretvara u ironiju i obrnuto”. Je li to ključ za neupadanje u zamku nostalgije?
- U svakom slučaju ironija može biti valjan lijek protiv nostalgije, kao što i nostalgija može oplemeniti ironiju. Radi se o interakciji koja dolazi do izražaja u mnogim scenama iz toga romana. Nešto bude napisano na ironičan način, čitatelj onda prihvaća taj ton, da bi se u jednom trenutku pojavila nostalgična ili tragična prošlost. U smjenjivanju ova dva modusa pokušavao sam postići dinamiku tih glasova u romanu. Nostalgija je sjećanje na bolju prošlost, a ironija svijest o tome da ta bolja prošlost zapravo nije postojala. To je, uostalom, i jedan od važnijih akcenata romana.
Milčec i Majdak
Kako ste rekonstruirali Zagreb iz vremena kojeg se ne sjećate?
- Iz priča starijih ljudi koji su živjeli u našoj ulici kad još nije bilo tako puno kuća, kad su se predratne vile nalazile okružene vinogradima i ledinama. Osim toga, postoji neka atmosfera koja je prisutna i kod Milčeca i kod Majdaka, recimo. Jedna od dragih knjiga mi je, recimo, i Milčecova “Zadnja pošta Zagreb.” Pomogli su mi, dakle feljtoni, članci i romani, kao što su mi pomogli živi ljudi. No, mnoge stvari koje su opisane u romanu pamtim i ja. Vešerice, ljude koji idu ulicom i bruse noževe ili krpaju lonce i rajngle, jako malo automobila… Sve je to okrznulo i moje djetinjstvo.
Senka je, izjavili ste, bila početna točka romana “Kalendar Maja”? Koji su vam likovi bili zahtjevniji: ženski ili muški? Zašto?
- Bili su mi u prvome redu prilično zahtjevni važniji likovi, neovisno o tome jesu li muški ili ženski. Bilo je prilično teško iznijansirati ih tako da ne skliznu u karikature, a da pri tome zadrže svoje pomaknute osobnosti. Budući da nema izrazite jezične karakterizacije u dijalozima, samo nijansiranje govornih specifičnosti moralo je ići drugim sredstvima. U slučaju pripovjedača Tihomira, njegovim refleksivnim pasažima, a u Senkinom slučaju nedosljednostima, lažima i manipulacijama. Tihomir je zamišljen kao neka vrsta Gimpela, lude iz pripovjetke I. B. Singera, ali njegova tolerancija i sve što trpi od svoje ljubavnice proizlazi prvenstveno iz njegove ljubavi, a ne blesavosti ili naivnosti. A, s druge strane, i niz kontradiktornih Senkinih osobina proizlazi iz njene ljubavi.
I što život više protiče, stvari su sve zamršenije. Sporednim likovima pokušao sam, osim naznaka karaktera, dati i neku priču koja bi ih oblikovala. Tako se roman ozbiljno proširio.
Neobrađena tema
Jedna od priča romana je i “ona o posljedicama seksualne revolucije 70-ih, o pornografiji koja je ulazila k nama zajedno sa Zapadom”. Koje su posljedice i koliko je to, zapravo, neobrađena tema koja se obično zadrži na razini mitskih ili općih mjesta?
- Učinci pornografije su u literarnom smislu prilično neobrađena tema. Pornografija je od svoga pojavljivanja u modernijem obliku, poslije drugoga rata, pa do danas, prošla put od gotovo prosvjetiteljske činjenice, nezaobilaznog faktora u seksualnom oslobođenju, prvo zapadnoga, a onda i istočnog, socijalističkog čovjeka, do nevjerojatno razgranate industrije koja danas nema nikakvu oslobađajuću ulogu, nego svoj rezon traži isključivo u tržišnom uspjehu. Svlačenje žene u javnosti prije se shvaćalo kao manifestacija slobode, to je jedan od češćih stereotipa, a danas se shvaća obično kao neprimjereno korištenje ženskoga tijela. Osim toga, porno-industrija se danas obično shvaća kao brutalno iskorištavanje žena za muški užitak. Tu se onda navode brojne štetne posljedice tako raširenih porno sadržaja i s nekima se stvarno mogu složiti. Prevladavajuće je mišljenje da pornografija šteti ženama jer takvo iskorištavanje ugrožava njihovo dostojanstvo. Ili čak možda i nešto gore, slobodu i život. Pri tome se manje spominju štetne posljedice na muškarce. Budući da je za muškarce i rađena, u razvojnim godinama na njih neusporedivo više utječe nego na djevojčice. Može stvoriti ovisnost, a u nekim slučajevima i nemogućnost za normalan seksualni život. Dakle, pornografija, čini mi se, ako nekome šteti, više može naštetiti muškarcima.
Još jedna zabluda
Uvriježen je stav da nam je nekoć ne samo književnost, nego i društvo bilo liberalnije? Slažete li se?
- Mislim da se radi o još jednoj od zabluda. Neki aspekti društvenog života bili su nesumnjivo liberalniji. A velik dio drugih pak nije. David Hamilton mogao je nesmetano fotografirati gole dvanaestogodišnje djevojčice, Lolitine vršnjakinje, i to objavljivati u monografijama koje su se mogle kupiti i kod nas. I to su bili aktovi, shvaćalo se to kao umjetnost, a ne kao pedofilski materijal. Danas, pak, Miji Vesoviću policija plijeni sav opus, radi fotografije jednog golog dječaka.
Naravno, prije nije bilo te velike priče o pedofiliji i evidentne društvene preosjetljivosti na taj fenomen. S druge strane, u to vrijeme mogli ste u zatvor zbog političkog vica. Čini se da je i ta velika priča o slobodama jako relativna.