INTERVJU

ZORAN FERIĆ 'Nisam se u životu suočio sa smrću onako kako je trebalo. Zato sam se odlučio napisati i jednu takvu priču za djecu'

CROPIX

Dogodi se tako da se bolesno dijete zdravomu učini poput vanzemaljca. Ili, kako to u “Snu ljetne noći”, slikovnici u kojoj priča o bolesti i umiranju, govori Zoran Ferić, bolestan se učini bićem koje dolazi s planeta gdje “lišće pada sa zemlje prema stablu, voda curi prema gore, nos se briše u zastore, a psi mijauču.

Tamo djeca na koljenima lete, a opasne životinje svijetle. Na semaforima je uvijek zeleno, a konji se na trbuhu jašu.” Uz vanzemaljce je lakše preživjeti teške trenutke života na Zemlji.

Smrti koliko je u životu, toliko i u književnosti. Na sve strane, za one preživjele. Kako ste odlučili djeci pripovijedati o smrti?

- O toj temi govore i moje knjige za odrasle. Primijetio sam da u svim mojim romanima glavnom liku umire majka, ili je već mrtva kad ga upoznajemo. I ja sam u životu nisam se suočio sa smrću onako kako je trebalo. Moj otac nije imao snage da mi u tome pomogne, a ja kao dijete to nisam znao sam. Zato sam se odlučio napisati i takvu priču za djecu. U toj priči smrt poprima malo bajkovitu formu, ali priča na neki način ima sretan kraj. Teško bolesna djevojčica bez kose koju glavni lik Dado upoznaje u bolnici, na kraju ipak preživi.

Slušam prije par dana komentar: “Zoran Ferić je napisao slikovnicu o smrti roditelja… Ali, trebali su na koricama napisati da govori o tako teškoj temi.” Smrt je tabu. Odrasli ju učine takvom, kao što vidimo i iz tog komentara - još od djetinjstva. Što će nam posebno upozorenje da se, eto, pripovijeda o smrti?

- Za smrt još ne postoji ograničenje kao što u klasifikaciji filmova postoji za seks i nasilje. Mnoge bajke i basne govore i o smrti, ili o strahu od smrti. Povijest književnosti nam pokazuje da je to jedna od najvažnijih tema književnih tekstova od početaka književnosti, dok još nije bilo pisma nego su se ljudi služili usmenim formama. A “Drvosječa i smrt”, “Djevojčica sa žigicama” ili “Bambi” sastavni su dio odrastanja djece u našoj kulturi čitav niz desetljeća. I nikome ne pada na pamet da, recimo, na Grimmove bajke stavlja upozorenja da se tu, između ostaloga, govori i o smrti.

Ali pretjerana briga za djecu i njihov duševni mir koja je svojstvena zapadnim društvima u posljednjih tridesetak godina potiče ljude i na ovakve komentare. Međutim, mi ovaj strašni svijet dijelimo s djecom i dobro je da djeca, naravno sukladno uzrastu, upoznaju prirodu mjesta na kojem žive. I to u njegovoj punini. Smrt je jedna od pojava koje ne možemo amputirati iz naših života, niti iz naše civilizacije, ma koliko bismo to htjeli.

Uvjeren sam da djeci ne smijemo lagati, jer ona laž brzo razotkrivaju i onda je sama ta otkrivena laž za njih veći problem od onoga od čega smo ih htjeli poštedjeti. Uvjeren sam čak da bismo više o smrti trebali učiti i u školi u okviru raznih predmeta. Imam dojam da su djeca, ali i mi odrasli, prilično nespremni za suočavanje s jakim bolima, gubitkom ili strahom od vlastite smrti. Naša civilizacija naprosto prema smrti ima krivi odnos.

Kakav je vaš odnos prema smrti? Bojite li je se?

- Mogu vam reći da što sam stariji, to se manje bojim smrti. Godine koje su prošle i koje sam preživio omogućile su mi da napravim mnoge stvari koje sam htio, da napišem neke knjige, da manje-više sretno živim, da se upoznam s prirodom i nekim uzrocima straha od smrti. Ideja o tome da smrt nije konačna i da postoji neka vrsta zagrobnog života, u bilo kojoj formi, od religioznih projekcija do pseudoznanstvenih naklapanja, u mladosti mi je mogla biti utješna. Suprotno tome, sada me ta ideja plaši. Kao da mi se ne da sve to iznova proživljavati. To svakako svjedoči o nekom umoru od života, ali i o sposobnosti da se suočim s realnošću, a realnost je za mene smrt kao konačan kraj.

Što trenutno pišete?

- Trenutno pišem autobiografski i biografski roman u kojem također ima puno smrti. Ali to je normalno, kad se uzme u obzir da ta priča počinje od mojih djedova i baka, na mjestima čak i od njihovih roditelja. Veći dio likova te knjige su mrtvi ljudi i to igra važnu ulogu u nekom konačnom značenju romana.

Povijest kao interpretacija, nesigurna povijest, ono što ne znamo o svojim mrtvima, ali nagađamo, sastavni je dio ovoga romana. Paradoksalno, konačnost smrti, omogućila je razne interpretacije i više mogućih varijanti jer su mrtvi odnijeli u grob i mnoge detalje svojih života. U vremenu kad živimo sve moguće revizije povijesti, čak i revizije znanosti, i vraćamo se u vrijeme prije prosvjetiteljstva, roman o mogućim revizijama vlastite obiteljske povijesti je naprosto znak vremena. Ili preokupacija vlastitim vremenom.

Osim toga, jedan ovakav roman shvaćam i kao plaćanje duga ljudima koji su nam prethodili i svemu što su stvorili. Svijest o tome da mi samo nastavljamo jednu životnu nit važna je ideja tog teksta.

Zašto škola, ili bolje rečeno resorno Ministarstvo, teži djecu obrazovati s posve anakronom lektirom? Što to govori - kakvu djecu, a za kratko vrijeme odrasle građane, ta država treba?

- Ako je suditi po ovoj lektiri, treba građane koji ne znaju da je postojao modernizam, one koji nisu nikad čuli za moderni roman, one koji nikako ne mogu povezati svoje vrijeme s tekstovima o njemu jer ih neće poznavati. Treba konzervativne, neinventivne, poslušne i bogobojazne građane koji, kad završe školu, više nikada neće čitati književne tekstove. One koji će voljeti svoju tradiciju i razumjeti prošlost, ali ništa neće znati o sadašnjosti, a kamoli budućnosti.

Srećom lektira, i škola uopće, danas jako malo odgajaju djecu. Teško mi je što moram napisati ovakvu rečenicu, ali to je istina. Odnos prema knjizi i književnom tekstu bit će još tri puta gori nego što ga djeca danas imaju. U današnjim je programima moguće naći barem neke romane ili priče koji ih zanimaju. U budućem kurikulumu, ako ostane ovakav, neće ih zanimati ništa. O suvremenoj književnosti oni će učiti s interneta. I to, sasvim je vjerojatno da neće učiti čitanjem, nego će se samo informirati. Izgubit ćemo među djecom i ono malo čitatelja.

Profesor ste hrvatskog jezika. S puno iskustva. Što djecu raduje čitati?

- Ono što su učenici do sada čitali s kakvim-takvim interesom su “Lovac u žitu”, “Otac Goriot”, “Zločin i kazna”, “Bijeg”, “Ćelava pjevačica”, “Stranac”. Autori koje su čitali s više interesa su Nabokov, John Irving, Jergović, Radaković, Malkoč, Karuza, Barnes, Jeger, Savičević-Ivančević, Mićanović, Edo Popović i mnogi drugi suvremeni pisci.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo