- Kada sjedim pred računalom, ja sam obična osoba koja pokušava nešto napisati. Imidž velike književne zvijezde mi tu ne pomaže - odgovorila je Leila Slimani (37), dobitnica najvećeg francuskog književnog priznanja Goncourt za svoj roman “Uspavanka”, moderatorici Mimi Simić na pitanje o tome kakav je osjećaj biti književna zvijezda.
Francusko-marokanska spisateljica bila je posljednja gošća 7. Festivala svjetske književnosti u Zagrebu, a u razgovoru s Mimom Simić u velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda dotakla se mnogih stvari vezanih uz svoju karijeru, majčinstvo, pisanje, ali i likove iz svojih djela.
- Kada ste pisac, vi živite u jednom mjehuriću. Tako niti ne možete biti svjesni da ste zvijezda. Ja jednostavno ne živim u istom svijetu kao i drugi ljudi. Moj je svijet prepun likova i opsesija, a neprestano promatram ljude pokušavajući ih shvatiti, oteti im ono što jesu, pa iskoristiti to u pisanju - nastavila je autorica, da bi se zatim dotakla i majčinstva, posebno s obzirom na to da njezin nagrađeni i vrlo čitani roman tematizira "savršenu" dadilju koja ubija dvoje djece.
Slimani u tom djelu izravnim, gotovo novinarskim stilom hladno i distancirano iznosi stravičnu priču, istražujući odnose između članova bogate pariške obitelji i dadilje, odane, nenametljive, marljive, ali ipak u dubini, tjeskobne žene te traži odgovor na pitanje kako se brižna dadilja pretvara u ubojicu. Njezin književni lik dadilje-ubojice, koliko god bio negativan, kako je primijetila moderatorica Simić, ipak budi određenu empatiju, koja se nekim čudom događa, iako je Slimani uopće ne forsira.
- Mi svi živimo naše živote tako da idemo okolo i čitavo vrijeme sudimo druge. Za mene je književnost upravo to, spasiti likove od toga suda. Ono što mi književnost daje, jest da mogu prezentirati svoje likove višeslojno. Moj lik je to i to, ali i nešto drugo. Složen je, i nikada zapravo nećete znati tko je i što je - komentirala je autorica, osvrnuvši se i na vlastito majčinstvo.
- Kada sam rodila svoju djecu, dio mene je umro. Posebnost našeg vremena je da smo mi, žene, konačno stekle sva ta izvanredna prava, no upravo zato više i ne možemo odnos majka - dijete proživjeti na način na koji smo to ranije radile. To se događa zbog tih stečenih sloboda, koje nas guraju da danas moramo biti sve. I brižne majke, ali i uspješne žene s karijerama - rekla je književnica Leila Slimani, koja je prošle godine bila proglašena drugom najmoćnijom ženom u Francuskoj, i koja u svojemu pisanju, kako kaže, želi istražiti veze između slobode i seksualnosti, kao i koncept majčinstva.
- Što zapravo ta sloboda znači za ženu? Mjeri li se sloboda i prema broju muškaraca s kojima je spavala? Ja mislim da se može dogoditi i da su ljudi koji naizgled žive seksualno slobodan život, zapravo otuđeniji od onih koji žive tradicionalnijim načinom života. Rekla bih da je odnos između slobode i seksualnosti mnogo zamršeniji nego što mi mislimo – komentirala je autorica, osvrnuvši se i na svoje odrastanje u Maroku, u kojemu je živjela do sedamnaeste godine.
- Tamo sam naučila kako reći ne. Odrasla sam u jednom vrlo patrijarhalnom društvu, otac je bio dosta važna figura. Često smo se svađali. Vidjela bih u tim trenucima majku kako blijedi. U Maroku je, znate, veliki problem suprotstaviti se muškarcu. Sjećam se, jednom sam u nekoj prepirci rekla ocu da su to moja usta, i da ću govoriti štogod želim. Taj moj strogi otac tada je stao i promislio te mi je prišao, rekavši kako to moram zapamtiti do kraja života. Složio se da su to moja usta, i da ja kontroliram kakve će riječi iz mene izaći. Danas, ako nešto mislim, ako nešto radim, ja se neću toga sramiti. Mislim da je to važno - nastavila je Leila Slimani pa se osvrnula I na to kako danas izgleda to njezino “ne”.
- Danas, u svojem drugom djelu života, u kojemu sam postala majka, supruga, spisateljica, taj “ne” se manifestira nešto drugačije, ali je i dalje tu. Danas znam da se ne moram dopasti svima, da ne moram biti dobra supruga, dobra majka, prema tim ustanovljenim kriterijima društva. Ako imam uspješan roman, ako imam dugu turneju, pustit ću djecu s njihovim ocem i neće me biti neko vrijeme. Znači li to sam loša majka? Vjerojatno prema nekima da - kazala je autorica koja je, prije negoli je postala uspješna i čitana spisateljica, radila kao novinarka, a s posebnom je pozornošću pratila Arapsko proljeće u Tunisu I bliskoistočnim zemljama.
- I tada sam vidjela muškarce izmučene patrijarhatom koji pred njih stavlja prevelika očekivanja. Optimistična sam po pitanju mladih muškaraca na tim prostorima - prisjetila se književnica koja, kako kaže, na islam i njegovu kulturu drugačije gleda kada se nalazi unutar nje, a drugačije kada raspravlja o njemu s ljudima koji su daleko izvan te kulture.
S moderatoricom Mimom Simić dotakla se i pitanja identiteta.
- Ne volim kada me definiraju i nikada to ne činim sama. Identitet je kompleksan i višeslojan. To je odlično kod književnosti, ona vam omogućuje da izgradite identitet kakav želite. U književnosti, vidite, mogu biti tko god želim. Mogu biti stara Ruskinja, ili mlada Peruanka. To je jedna od najvećih sloboda, i upravo je to moja najveća sloboda danas. Biti spisateljica - završila je Leila Slimani, najveća zvijezda ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti u Zagrebu.