IN MEMORIAM

MILJENKO JERGOVIĆ Preminuo Ante Sorić, čovjek kojem su vjerovali i biskupi i komunisti

Dragan Matić/CROPIX

Umrije i Ante Sorić. A još prošle godine, malo pred Picassovu čarter-izložbu, koja je koštala ko svetog Petra kajgana, dok se iz Ministarstva kulture bulaznilo o sponzorima, publici iz vascele regije, dok je ministrica lično lagala kako će se sve to pokriti i isplatiti, netko se sjetio da u televizijsku emisiju pozove staroga Antu Sorića, da on na osnovi svoga prebogatog iskustva kaže što bi trebalo učiniti. Nekoliko tjedana pred otvorenje, kad se više nije moglo učiniti ništa, obradovan što ga je pozvalo i za nešto upitalo, starac je govorio i govorio, iznosio prijedloge, davao ideje... I više je u njemu bilo duha i duše, više žive i vitalne energije, intelektualne snage i stvaralačke moći, nego u svima njima. Dobri, dragi Ante Sorić.

Rodio se u osvit prve Jugoslavije - one godine kada je država o Šestojanuarskoj diktaturi dobila ime - i uzrastao u nekom čudesnom spoju katoličke, dalmatinske, komunističke sudbine. Bio je deveto od trinaestero djece, od Sorića iz Preka, na otoku Ugljanu, odakle su u onoj staroj pjesmi Vice Vukova utopilo šesnaest lavandera, noseći 2. studenog 1891. opranu robu zadarskoj gospodi. Huda, huda sirotinja, jedino u socijalizmu bje moguće da jedno od njih trinaestoro postane ono što je postao Ante.

Kao mladi pravnik radio je u predsjedništvu Saveza socijalističkog radnog naroda, kao tajnik zadužen za vjerska pitanja. Poslije je bio i zastupnik u Saboru, a zatim i socijalistički direktor, pripadnik one povremeno ozloglašene tehnomenadžerske sekte, koja je stvarala društveno bogatstvo što ga ni danas, četvrt stoljeća nakon raspada Jugoslavije, nismo još do kraja spiskali. Tako je, direktorujući, i pao u političku nemilost, pa su ga iz gospodarstva potjerali u kulturu, i tako zagrebačkoj i hrvatskoj kulturi učinili jednu od najvećih, posve slučajnih, usluga u našemu dobu.

Ante Sorić ne samo da je stvorio instituciju Muzejsko galerijskog centra, današnjih Klovićevih dvora, nego je s prvom svojom velikom izložbom iz 1983., nazvanom "Riznica Zagrebačke katedrale" inicirao povijesni zaokret, koji bi, da se dalje sve drukčije odvilo, mogao danas biti i od političke važnosti za suvremenu hrvatsku povijest. Kardinal Franjo Kuharić mu je povjerovao, otvorio mu svoje sefove, i učinio nešto što je u prethodnih trideset i osam godina bilo višestruko nezamislivo. Jer nemojmo se femkati ni prenemagati: komunisti su željeli izložbu, i Ante Sorić bio je komunist, čovjek sistema, onog istog prema kojem je Crkva do tada bila hermetički zatvorena. S razlogom i bez razloga.

Godinu i pol kasnije, organizirao je izložbu "Drevna kineska kultura", koju je pogledalo danas nezamislivih pola milijuna posjetitelja. Pa je li ministrica Zlatar i u jednom trenutku lanjskoga pikasovskog bauljanja pomislila da tih pola milijuna ljudi nije došlo samo od sebe? Ili se tim današnjim indolentnim damama i gospodi na čas učinilo da baš svatko može ono što je mogao Ante Sorić? Istina, vrijeme je bilo drugo. Neslobodno, nedemokratsko. Da je s Kinezima učinio ono što je učinjeno s Picassom, da je tako zijevnula rupa u proračunu, drugovi se ne bi premišljali, nego bi Antu Sorića lijepo uhitili i osudili zbog pronevjere, lažnih mjenica, koječega.

Kako se dalmatinskom mađioničaru, bjelosvjetskoj barabi i mudracu Anti Topiću Mimari bližio kraj, tako si je poželio u stolnome gradu Zagrebu postaviti vječni nadgrobnik. Puno je tu natezanja bilo, stari je ucjenjivao, poigravao se s braćom Hrvatima, rugao se njihovom neznanju i magarećoj strpljivosti druga Stipe Šuvara, koji je nakon projekta Sveučilišne knjižnice, koju je gradio uz nos Beogradu, u vrijeme kada su bile odlukom državnog vrha zabranjene sve "neproizvodne investicije" u SFRJ, pristao uza sve Mimarine ucjene, samo da zbirka stigne u Zagreb i zauvijek ostane tu.

Ante Sorić u tom se poslu našao pri ruci obojici: i Mimari, i Šuvaru. Zahvaljujući njemu, njegovom strpljivom radu, talentu za organizaciju i marketing, ostvaren je projekt koji se više nego jednom trebao skršiti i pretvoriti u jednu od najvećih kulturnih bruka i promašaja u povijesti hrvatske kultura. Danas, kada je Mimarina zbirka u Zagrebu, lako je govoriti o krivim atribucijama i precijenjenim djelima. Da je Mimara kojim slučajem povukao donaciju, govorilo bi se samo o kolosalnom promašaju, a vrijednost bi zbirke narasla do luvrovskih razmjera.

Štošta je Ante Sorić još učinio, stvorio, sagradio, napravio za hrvatsku kulturu i Zagreb. Netko će, možda, nabrojiti sve njegove izložbe, ili će, što bi bilo još i zanimljivije, načiniti završni račun njegova stvaralačkog života, usporediti ulaz i izlaz, i napisati tačno, jer se i to može, koliko je novaca poreznih obveznika Ante Sorić dobio od drugova i gospode na raspolaganje, a koliko je novaca vratio u društvenu ili državnu kasu. Tada bi i budala mogla shvatiti tko je bio i kako je taj čovjek radio.

Nama je, u času kada odlazi jedan veliki čovjek, ipak i uvijek važnije ono drugo. Važnija nam je njegova priča, njegov roman od života, koji je, kao i u svakom drugom slučaju, neponovljiv. Samo što je u neponovljivost Ante Sorića upisana i cijela jedna epoha, kojoj on nije bio puki promatrač. Poput sovjetskih udarnika i Alije Sirotanovića, samo na neki drugi način, on je stvarao svoje vrijeme. Dalmatinac, katolik, komunist. Svejedno kojim redoslijedom, i svejedno što se sve učitava u smisao i sadržaj tih pojmova, ali Ante Sorić spojio ih je kao malo tko, čuvajući na nenametljiv način svoje dostojanstvo.

Kao zadarski sjemeništarac, biskupima Kuhariću i Kokši govorio je: pa mi imamo isto obrazovanje! A poslije je, pod okriljem noći, svojim rukama iznosio katedralno blago. U Mimari je gledao vlaja, a Mimara u njemu bodula. Znao mu je popuštati tačno onoliko koliko se mora. Nadigrao je velikog igrača. Dok je trajala njegova Kineska izložba, Muzejsko galerijski centar bio je samo jedan dan zatvoren: na Novu godinu.

Dana 31. listopada 1944, pred Svisvete, partizani su oslobađali Zadar, i on je bio u prvoj skupini boraca. Zabasali su u minsko polje, a jedan partizan Zadranin rekao je pred njim: "Nemojte da ja idem prvi, tu sam pred kućom. Dajte maloga, njih je trinaestero djece u obitelji, ima ih puno."

I pošao je Ante Sorić, čineći uvijek dobro za druge i za zajednicu. Neka mu bude upamćeno makar i na još jedan dan, na ovom bezvrijednom komadiću papira. Neka se novine razlete na buri i jugu širom Prijeka, i neka na staroj papirušini piše: čovjek je bio Ante Sorić.

Izdvajamo