OSVJEŽENJE NA KNJIŽEVNOJ SCENI

MIRTA MASLAĆ Ozbiljnije sam počela pisati kad sam završila u Vrapču. Zapisivala sam jer nisam mogla pamtiti. Mozak mi se zbog tableta stalno resetirao

Mario Todoric / CROPIX

Mirta Maslać

 

Zapanjio me roman prvijenac “Junak ili čudovište” Mirte Maslać (r. 1993. u Zagrebu), još studentice književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Izdavač, ugledna zagrebačka kuća Durieux, predstavlja 242 stranice vješto napisanog, duhovitog, stilski dorađena štiva. Maslać je napisala prvi hrvatski roman iz života jedne klinike za psihijatriju.

Prvi se put recimo psihijatrijska ordinacija uopće javila kao glavni locus u našem romanu tek sa Slađanom Bukovac i Sibilom Petlevski. Prva je godine 2008. objavila, u nakladi zagrebačke Frakture, zanimljiv roman “Rod Avetnjaka”. Kroz lik glavnoga junaka, psihijatra Pavela, koji u općoj bolnici prima pacijente kao na tekućoj vrpci, oslikava se stvarnost oko nas i svi oni koje ne nalazimo na novinskim stranicama: obespravljeni, izgubljeni, transseksualni, oboljeli od PTSP-a. Godine 2009. Sibila Petlevski, također u nakladi Frakture, objavila je roman “Vrijeme laži”, prvi iz trilogije “Tabu”, o psihijatru Viktoru Tausku, jednoj od najzanim­ljivijih osobnosti hrvatske moderne.

Kroz životnu sudbinu tog zaboravljenog pisca, pravnika i psihoanalitičara, koji je među ostalim prijateljevao sa Sigmundom Freudom i bio ljubavnik ‘femme fatale’ bečkog ‘fin de sièclea’ Lou Salomé, Sibila Petlevski ispisat će trilogiju u kojoj se isprepleću sadašnjost i početak 20. stoljeća, Prvi svjetski rat, špijunske tajne, pitanja seksualnosti i feminizma, sva koja je otvorila bečka moderna i koja nešto znače za razumijevanje suvremenog čovjeka.

Kad su muški posrijedi, Josip Mlakić je 2000. objavio roman “Kad magle stanu”, s PTSP-ovcem u bolničkom tretmanu.

U drami ima nešto u Begovića, Milka Valenta, a eksplicitan je bio jedino Miro Gavran u ipak pomalo frivolnoj drami iz 1993. “Pacijent doktora Freuda”. Mate Matišić, Filip Šovagović i Ivan Vidić prvi su koji u dramama, pisanim s kraja '90-ih do danas, donose na scenu psihički pomućene likove s konkretnom dijagnozom.

Imamo roman!

Održao sam prije otprilike godinu svojevrsno predavanje velikom skupu psihijatara u zagrebačkom HNK o tome kako je Krleža strogo izbjegavao spomenuti riječ psihijatrija, a kamoli da izvijesti s nje. Imenica ludnica u njega je uglavnom imala preneseno značenje. Luđake je spominjao rijetko, u dnevnicima, uglavnom sa simpatijom, poput onog pijanog latinista negdje sa sjevera Europe, koji je zimi spavao na otočiću u maksimirskom jezercu, grijući se s labudovima…

I glavu mu je, za Drugoga svjetskog rata, eto, spasila upravo takva jedna neopisana “ludnica”, Vranešićev sanatorij… Ta nije uzalud lukavi Tonči Vrdoljak svoju filmovanu verziju “Gospode Glembajevih” završio u drami nepostojećim prikazom “ludare” u Vrapču. A gdje nije bio pošao Krleža, nisu ni pačići mali! Ako Krleža nema ludare, nisu je imali niti krležijanci. Pisci pak s kamena, njima tobože suprotstavljeni, nisu, prva generacija na asfaltu, psihijatrijsku problematiku razmatrali dalje od pogleda na ridikule u rodnim selima. I tako je naša dvadesetstoljetna književnost ostala lišena bilo kakvih nepotrebnih okapanja oko ludara…

Posljednjih se godina “antipsihijatrijskim” člancima, esejima i knjigama javio psihijatar Robert Torre, imamo mnoštvo ispovijedi na internetu, a sad smo eto dobili još jedan izvanredan roman iz ženskih ruku, koji kao da je ispisan rukom odrasle zrele žene, a ne još praktički djeteta u sabiranju iskustva vlastite, netom okončane adolescencije.

Pripovjedačica u prvom licu naravno jest i nije sama Mirta Maslać. Tekst je svakako roman, fikcija, a ne reportaža. Trik je u tome što je predočeno formulirano toliko slikovito, izravno i bujno da imaš dojam kako se ne može izmisliti. I ne može. Ali se može ostvariti onaj jedan, neki put naoko sitan odmak, koji cijeli tekst čini apsolutno umjetnim i umjetničkim! Novinarski bombastično: imamo napokon hrvatski odgovor na “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, imamo roman! Treba ga prepraviti u scenarij - imamo film. Sto posto. Nešto za Kristijana Milića primjerice da snimi. Skinhead po romanu queer aktivistice!

Protagonistica je triput završila na liječenju u Vrapču, više puta na ambulantama, u tijeku kratkog razdoblja mnogo kraćeg od godine, a njezin život upoznajemo postupno, tečajem suverenog pripovijedanja. Sve do susreta sa psihoanalitičarom i neizvjesnog, otvorenog kraja pripovijedanja, ne i radnje…

Pripovjedačica je pouzdana upravo onoliko koliko je njezin identitet nepouzdan. Psihičke promjene ovdje vješto donose tekstualne promjene, ali cjelina nije nekoherentna, isprekidana, paušalna, nego čvrsta. Naši su “luđaci” dakako dosadni koliko su dosadni i inače naši ljudi. A naši psihijatri, uz iznimke, nisu loši ljudi, a pogotovo nije loše osoblje.

O tome kako je napisala roman, Mirta Maslać svjedoči:

- Planirala sam nekad nešto u životu napisati, ali bilo mi je teško držati se priče dulje od jedne stranice. Imala sam dovoljno posla na faksu pa onda nisam ozbiljno ni upadala u to dok nisam završila u Vrapču s olovkom i papirom. Istina je da su dijelovi romana ispisani i prije bolnice, ali nisam sigurna koji su to točno jer ionako puno fabriciram. Puno koristim i suprotne rečenice da opovrgnem sve što sam zapravo htjela reći i dovedem se u pitanje. U svakom slučaju, u Vrapču sam dobila priču koja se stalno dalje razmotavala pa mi je nije bilo naporno slijediti. Djevojka mi kaže da moram prestati naglašavati da sam samo imala sreće jer sam tamo mogla napisati i loš roman. Dakle, više vrline, manje fortune.

Na udaru nadležnih

U bolnici sam se uhvatila posla bez previše svijesti da pišem roman. Zapisivala sam događaje jer mi se mozak stalno resetirao zbog tableta pa nisam mogla dobro pamtiti. Papiru sam se mogla vraćati i koristiti ga za orijentaciju. I te sam zapise kasnije inkorporirala u roman. Njima sam htjela pripovjedačici oduzimati i davati kredibilitet. Svi tipovi teksta umetnuti u klasično pripovijedanje služe tome da joj jačaju ili destabiliziraju identitet. Dnevnik, citati ili nalazi nužno su već na neki način negdje morali postojati da bi došli u roman, bili oni pripisani pripovjedačici, likovima ili popularnoj kulturi. Zanimalo me što će Mirti učiniti otpusno pismo. Hoće li učiniti da joj čitatelj više vjeruje ili da je otpiše kao nepouzdanu? Hoće li dnevniku vjerovati kao jedinoj pravoj iskrenosti koja se ne može izmišljati? Kao, sve je ovo mogla biti poza, ali ako je ovo stvarno prepisala iz dnevnika, e, onda tu ne laže. Htjela sam formom utjecati na sadržaj.

Roman otkriva kako je sama spisateljica, još u bolnici, došla na udar Nadležnih (piskarala je na Facebooku), na službeni Index Librorum Prohibitorum, i prije nego jest knjigu uopće napisala. O tome kaže:

- Bolničku administraciju malo je naljutilo što na Facebooku objavljujem kratka poglavlja o svakodnevnom životu u bolnici. Zasmetala su im prava imena pacijenata, s punim pravom. Ja sam bila previše na svemu da bi mi to uopće palo na pamet pa sam se ispričala i uklonila tekstove. Nakon četiri mjeseca iz bolnice sam izašla s petnaestak kartica teksta i bez planova za dalje, a onda je došao Luka Bekavac.

Profesor s fakulteta pokazao se kao mentor idealan: “Zapravo sam ja došla Bekavcu. Htjela sam mu se ispričati što nisam napisala seminar za njegov kolegij iz očitih razloga, ali i pohvaliti se da sam puno čitala Foucaulta. Htjela sam ga pitati i kako da sad dalje studiram kad sam zaboravila sav kroatistički metajezik i ne mogu polagati ispite jer se ne sjećam gradiva. Ne znam što mi je odgovorio na ta pitanja. Kad je s puno interesa pročitao moje bolničke spise, rekao mi je: “Kolegice, ovo završava cliffhangerom, pišite dalje.”

Meni je to bilo dovoljno jer sam lijena. Bekavac me jako motivirao i dao mi potvrdu koja mi je trebala. Ono što radim vrijedi. Odlučila sam napisati roman. Mjesecima, sustavno, rukom, u knjižnici, u sobi, u busu, noću. Nedisciplinirano i uvijek iznervirano tjerala sam se da pišem stvari koje su mi bile naporne i nije mi ih se dalo ponovno proživljavati. Lažem, nisam ih proživljavala nego prepisivala, a naporno mi je bilo jer mi se stalno spavalo od lijekova.

Premda sklona citatnosti, antipsihijatrijska podloga u njezinu pisanju ne djeluje nimalo nategnuto. O tom iznosi:

- Na komparativnoj sam upisala kolegij Antipsihijatrija i kultura. Profesorica Željka Matijašević teorijski je obrazlagala ono što sam vidjela uživo. Dala sam joj svoj tekst iako se nismo ni poznavale. Idući mi je tjedan rekla da moram objaviti roman, a ja sam samo blesavo gledala pred sebe jer Željka zna stvari i misli da je ovo nešto što svi moraju vidjeti. Rekla mi je da ne moram doći na predavanja i da, ako želim, mogu ostati sjediti u kabinetu. Proslijedila je ono što smo tad počele nazivati mojim rukopisom Ivani Rogar. Ivana je s time bila sretna i nije baš bila vjerovala da stvarno imam dvadeset i jednu godinu. Mislim da sad vjeruje. Pročitala sam njezinu zbirku priča da vidim suvremenu hrvatsku književnost. Zbirka je odlična, a naša književnost dovoljna. Potpisala sam ugovor s Durieuxom s velikim tiskanim ‘M’ jer mi je potpis s osobne bio previše dječji. Za potpisivanje knjige pokušala sam pripremiti odrasliji, ali to mi baš nije pošlo ni za jednom rukom. Sva literatura koja bi mi dobro došla pri pisanju romana je zakasnila. Nisam tada znala ni za Sylviju Plath ni za antipsihijatriju. Oni su došli tek kad je sve bilo gotovo. Čitala sam samo Foucaulta i Freuda. Jedan mi je objasnio kako se iz društva isključuju nepoželjni, a drugi kako nepoželjnost u ljudima nastaje. Sve mi je bilo jasno. Onima kojima sam htjela o tome govoriti baš i nije bilo zgodno o tome slušati od isključene. To mi je uzdrmalo pravo na govor jer je situacija postala previše paradoksalna.

Zamagljivanje granica

Roman nije nastao preko noći.

- Sljedeće sam dvije godine polirala tekst. Čistila sam ga od suvišnih riječi, razmještala ih po rečenicama, tražila sinonime, nanovo deklinirala da budem sigurna da koristim ispravne padeže, igrala se glagolskim vremenima. Jako sam odgovorna prema svom izboru riječi i branit ću svaku, ali svejedno ne uspijevam dokraja kontrolirati značenje. Kad se ponovno čitam, zavedem samu sebe višeznačnošću i počnem se interpretirati onako kako autorskom intencijom nisam naumila. Time sam jako zadovoljna. Namjerno sam griješila i na druge načine: davala sam pripovjedačici znanje koje ne bi trebala imati. Nastojala sam što više zamagliti granicu između Mirte kao autorice i Mirte kao lika. Htjela sam se zagonetno smješkati kad me čitatelji pitaju je li se to stvarno sve dogodilo. Ne smješkam se jer sam pala na svoju foru i ne sjećam se granice. Čitatelji svejedno pitaju.

Koliko njezino pisanje otkriva o njoj?

- U svakodnevnom životu funkcioniram na sličan intertekstualan način kao i dok pišem. To mi je postalo prirodno još u srednjoj, kao i ironija, pa mi prolazi ispod radara. Da se bolje snalazim na povijesti, upamtila sam 1857. zbog Baudelairea. To mi je bilo uporište za cijelo 19. stoljeće. Sve druge događaje pamtila sam dodajući ili oduzimajući toj godini. “Misao na vječnost” nije izašla 1891. nego 34 godine nakon “Cvjetova zla”. Iz nekog mi je razloga lakše stvarima pristupiti preko neke referentne točke nego izravno. Intertekstualnost i citati pomažu mi da posredno na scenu dovedem potrebni osjećaj blizak onome iz citiranog djela. Pokazujem prstom na ono što želim umjesto da izgovaram svojim riječima. Nepristojno.

Ovakvi prvijenci su dragocjeni, ali nemaju smisla trajno ako autorica ne kani pisati i ubuduće. Proza je maraton životni, a ne zanimacija. Bilo bi šteta da Maslać, kao devedeset posto hrvatskih pisaca, ostane autorice jedne knjige od formata.

- Netko me mora natjerati da dalje pišem. Pitat ću Bekavca opet. Htjela bih istražiti što mogu reći o drugim tabuima koji su mi bliski. Želim pisati o traumama, seksualnosti, silovanjima, i to opsesivno. Možda bez ironije i interteksta pa da vidimo što mogu goloruka. Treba slijediti i Jasnu Žmak i pisati o ljubavi, lezbijskoj. I tu bi bilo golotinje, svakovrsne. Zapravo želim pisati o onome o čemu bih htjela čitati, a ne mogu jer mi to baš i nemamo. Nedostaje nam queer književnosti koju pišu queer ljudi. Vjerojatno nisam jedina koja se tako osjeća pa ću iskoristiti i fortunu i vrlinu da to popravim.

Izdvajamo