Jelenu Lovrec Hrvatsko društvo likovnih umjetnika proglasilo je najboljom mladom autoricom u 2019. godini. Nagradu će primiti u srijedu u Staroj gradskoj vijećnici.
Na naš razgovor došla je direktno s građevinskih radova. Gradi atelje u dvorištu svoje kuće u zagrebačkoj Dubravi, u čemu joj pomaže otac. Zbunjujem je prvim pitanjem koliko joj priznanje HDLU-a znači. Odgovara jednom riječju: “Puno”. Pričljivija je kada je riječ o njezinoj umjetnosti.
Ove je godine imala zapaženu izložbu u Galeriji Kranjčar “Izložba godine”. Njezin sam rad prvi put zapazila nakon što je u svojem umjetničkom projektu krenula u svakoj hrvatskoj županiji kupovati po jedan kvadrat zemlje. Kupljene je kvadrate namijenila kulturi: “Došla sam na ideju nakon što sam osvojila međunarodnu nagradu Essl Award, koja je financijske prirode. Novce koje sam dobila, tako je stajalo u propozicijama, trebala sam uložiti u novi rad pa sam odlučila kupiti kvadrate. Željela sam ukazati na to koliko prostora za kulturu u našoj zemlji kronično nedostaje. Ponekad je i jedan kvadratni metar dosta”.
Izložila kosu bivšeg
U tom joj je projektu koji je obuhvatio i špilju u Omišlju, maslinik u Konavlima i jedno zagrebačko dvorište, kaže, važna suradnja s lokalnim stanovništvom: “Većinom sam kupila kvadrate zemlje na zabitim lokacijama, do sada u sedam županija od dvadeset i jedne. No, to je moj cjeloživotni projekt”. Po kojoj su joj cijeni prodavali kvadrate? “Stvar je osobe koja to prodaje. Najčešće je to simbolična cijena nakon što im ispričam ideju koja stoji iza ovog čitavog rada. Gospodin iz Konavala, koji se inače bavi nekretninama, inzistirao je da mi pokloni taj kvadrat u njegovu masliniku, tako da smo napravili službenu darovnicu. Različiti su profili ljudi koji su prodavali kvadrate i svi su mi odreda bili jako zanimljivi. U špilji u Omišlju gospodin koji mi je prodao kvadrat otpjevao je ljubavnu baladu koju je skladao davnih dana, prije nego što se preselio u Norvešku. Budući da je ideja da svako kupljeno zemljište svoje prethodne vlasnike na stanovit način poveže s kulturom, tako je prva akcija kojom se ujedno i otvara pojedini kulturni kvadrat uvijek rezervirana za predstavljanje ljudi koji su mi tu istu parcelu prodali. Ti pojedinci samostalno odlučuju o načinu na koji će intervenirati unutar zadanog kvadrata, slobodni su izraziti se na sebi svojstven način te odlučiti i predstaviti ono što za njih kultura jest. Stavljam ih u jednu sasvim novu situaciju.”
Je li se uopće moguće upisati u vlasničke knjige s tako malom kvadraturom? “Nemoguće je upisati se na tako malu parcelu, ali je moguće dobiti suvlasništvo. U Zagrebu sam kupila prvu parcelu, od svoje mame, u dvorištu kuće u kojoj sam odrasla. Odlučila sam da, ako već kupujem za kulturu, za umjetnost, moram početi od sebe. Moja je majka kupnju kvadrata otvorila kuhanjem kotlovine, što se uživo pratilo iz galerije ateljea Žitnjak. Otvorenje kvadrata spojili smo, naime, s otvorenjem izložbe”, govori.
Naziv rada bio je “Mein Kulturkampf”, a umjetnički kolegij Galerije Kranjčar dodijelio je ovom radu nagradu, s obrazloženjem da “na zanimljiv i društveno nadasve osviješten način problematizira aktualan položaj kulture u Hrvatskoj”, nastavljajući kako “na ironičan i nedvosmislen način ukazuje na nimalo zavidan položaj koji kultura trenutno zauzima u našemu društvu, ali istodobno i pridonosi izravnom uključivanju šire zajednice u procese stvaranja, odnosno konzumiranja kulturnih sadržaja”.
U svojoj drugoj umjetničkoj akciji “Želim bit’ k’o Berber”, autorica je na raznim lokacijama po Zagrebu, držeći slogane “Uzmi i nosi!” i “Sve dam samo da ne prodam!”, pozivala građane da postanu dijelom njezine umjetničke akcije. “To je bila kritika našeg tržišta, no u jednom pozitivnijem smislu. Vezana sam uz sve radove koje sam dijelila, a svaki čovjek koji je primio poklon obavezao se darovnicom da će ga smjestiti u svom domu na dobro mjesto. Podijelila sam osamdeset radova, slika, grafika, crteža. Većina je ispoštovala ono što je potpisala u darovnici i poslala fotografiju udomljenog rada.
U Galeriji Šira izložila je kosu svojeg, sada već bivšeg dečka. “Svaki moj rad ima taj procesualan trenutak. Naša je veza započela u trenutku kad sam šišala njegovu kosu. Odmah sam je nakon šišanja spremila u vrećicu, znala sam da ću nešto napraviti s tim. Četiri godine skupljala sam njegovu kosu, spremala je u vrećice, istisnula iz njih zrak i po završetku veze sve izložila. Skraćivanje kose i njezino prikupljanje trajalo je od 2012. do 2016. godine. Isto koliko je trajala i veza. Šišala sam ga svakih nekoliko mjeseci. Ljudima ta priča, doduše, zvuči morbidno, ali za mene su ta klupka postala obilježje i bilježenje jednoga ciklusa, jednog životnog razdoblja, odnosno jedne veze.”
Umjetnički artritis
Na počecima karijere, prije šest godina, radila je na umjetničkom projektu u sklopu kojeg je slala službene liječničke ispričnice na adrese zagrebačkih muzeja i galerija. “Iako sam se iz godine u godinu prijavljivala na različite natječaje za izlaganje, nisam prolazila. Svojim radom ispričavala sam se na neostvarenoj suradnji zbog svojega zdravstvenog stanja, odnosno - zbog “upale umjetnosti”, koja me upravo spriječila da tu suradnju ostvarim.” Mladi autori teško nakon završetka Likovne akademije mogu doprijeti do izlagačkih institucija. “Otišla sam kod doktorice opće prakse i zamolila sam je da mi da ispričnicu. Odmah je shvatila o čemu je riječ, čak je stavila i žig na papir na kojemu je pisala ‘dijagnoza’. Raspravljale smo hoćemo li staviti crticu ili ne uz artitis - upalu umjetnosti, od koje bolujem od rođenja, od 1989. godine. Poslala sam ispričnicu na sve adrese muzeja i galerija, samo su dvije galerije, Vladimir Nazor i Vladimir Bužančić, shvatile poruku i kontaktirale me, ostali nisu uvidjeli da je riječ o umjetničkom konceptu pa su počeli panično nazivati doktoricu u potrazi za objašnjenjem. Kako bih objasnila svoj prvi mail art i doktoricu riješila muka daljnjeg objašnjavanja, odlučila sam svim institucijama poslati odgovor u obliku novog mail arta. Ovog puta skenirala sam stranicu iz ‘Pojmovnika suvremene umjetnosti’ Miška Šuvakovića pod rubrikom mail art i poslala je na iste adrese.”
Izložbu koju smo nedavno mogli gledati u Galeriji Kranjčar nazvala je “Izložbom godine”, naravno, s puno cinizma: “Zapravo sam željela zabilježiti ulazak u famoznu tridesetu godinu, zadnje mjesece mojih dvadeset i devet godina. Snimala sam zoru svako jutro, s prozora svoje sobe, godinu dana”.
Umjetnost je zanima od malih nogu: “Imam fotografije iz djetinjstva na kojima se svi oko mene igraju, a ja sjedim i crtam. I u matematici sam, na odgovor koliko je dva plus dva, odgovarala crtežom”. U tome ju je jako podržavala obitelj. Na trećoj godini studija u nedostatku materijala napravila sam rad od pločica koje je u tom trenutku tata ‘štemao’ obnavljajući bakinu kuhinju. Kada mi je zafalilo dva reda pločica, tata ih je zbog mene ‘odštemao’ iz bakine kupaonice, koja nije bila u planu renoviranja. Taj je rad na kraju nagrađen glavnom nagradom na izložbi Essl Art Award 2013.”