Po nekoj anegdoti, ili barem neprovjerenim svjedočenjima, k Picassu su u atelje došla izvjesna gospoda da od njega naruče spomenik Apollinaireu. Picasso ih je saslušao, potom prošetao prostorom ateljea i s drvene police uzeo jednu svoju skulpturu, pripomenuvši da bi upravo ovo što drži u rukama mogao biti dostojan spomenik Apollinaireu! Veliki umjetnik za velikoga umjetnika. Samodovoljnost umjetničkog djela koje čistom energijom rješenja pobjeđuje vrijeme.
Bila ta priča istinita ili ne, ona je dobar primjer ili makar sugestija u kojem se smjeru može o spomeniku promišljati. Silovitost kojom se ovdje raspravlja o spomeniku (i ne samo ovdje), način njegova podizanja i prateće svađe (primjerice, najnovije arhitekata i kipara) ukazuje na to da je to tipično ispiranje savjesti, lažna anestezija sjećanja koje nema nikakve veze s osjećanjem, smokvin list na golotinji sveopće ravnodušnosti i zaborava, te da su spomenici tu samo da “u sadašnjosti obave neki posao” (P. Pavličić).
Ali u zadnje vrijeme u tom su se smrtno ozbiljnom i uvijek pomalo komemorativnom okružju odnekuda stvorile iskre nade ili humora, a bogme i prave autorske smjernosti lišene silovitih osobnih pečata. Eto, u spomeničkom smislu, malo vedrine dolazi iz zapravo postamenta ili Spomenika neisklesanom tijelu na Bačvicama u Splitu.
Taj postament jednako čeka i tijelo koji ne zna za teretanu i naporne dijete, tijela ogrezla od janjetine, tijela “bokunaša” koji imaju svoja otkrića (“otkrio sam novi restoran” P. Handke), punih pivskih i gaziranih pića, kao i onih savršenih i istesanih. Eto oblih i vedrih Lipovčevih kupača i njihovih tijela poput lopti ljudi kojima estetika i tijelo predstavljaju ponos a ne nelagodu.
Sve to inicira Pipi, domaći brend popularnoga i nepretenciozna pića. Svoje će privremeno mjesto na postamentu moći tražiti i pod suncem naći debeli i mršavi, utegnuti i rastegnuti. Uostalom, sa svojim tijelom čovjek ima pravo raditi što mu je po volji, usprkos silne industrije ljepote kojoj je starost i nemoć gotovo sramota. Imago Ogilvy i Pipi podižu eto prvi spomenik neisklesanom tijelu na kojemu može biti bilo tko i na koji može doći svatko ma kakav (oblikom) bio. Jer kakav si - takav si, što je - tu je, što jedeš - to si, - ili to si - što si. Taj postament zaziva miroljubive izmjene povremenih stanara suprotna starim rimskim navikama da postament ostaje, a glava odleti.
Kameno postolje na Bačvicama - Spomenik nesavršenom tijelu daleko je dakle od isklesanih i teretanom, vježbama i dijetom izmučenih tijela podložnih strogim kurama. Postament podrazumijeva i nekog debeljka sa luft madracima, kolutima oko pasa, kao i gladni i mršavi klas.
Sve to dokazuje da je Split, kada hoće, prvak humora i da mu humora ne nedostaje, premda nitko kao Split u svemu zna pretjerati i surovo se našaliti. Uz Motiku, Udicu i Piriju, evo još jednoga spomenika iz čista mira koji je konceptualno i misleno najodgovorniji, vremenu otvoren i nedovršen, ali s nesavršenim ali krepkim i živim volumenima.
Evo i drugoga spomenika koji izvire iz ozbiljnih povijesnih i činjeničnih ishodišta, ali koji je toliko naravan i istinit kao i žrtva branitelja u kamenjaru! I premda nosi toliko opterećenje, ipak je najautentičniji spomenik.
Riječ je o spomeniku na Ošjaku, jednom od vrhova Dinare, podignutom povodom obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Radi se o uspravljena dva kamena (kao i uspravljena kamena povorka na Malovanu) u autohtonom vinarskom kamenu nepravilnog oblika. Naravno, tu je šahovnica, ali ne “tvrda” koja ukočeno salutira, nego je kao zastava razvijena kamenim tijelom, a i tu su i stihovi S. S. Kranjčevića. Sve je izradio klesar iz Trilja Antun Vuko koji se već može pohvaliti s četiri spomenika na Dinari, koji su svi posvećenima hrvatskom branitelju. Uspravlja Vuko kamenje, shvaća prirodu, i - bravo, Vuko. Na ovome mi mjestu pada na pamet istinita priča i svjedočanstvo velikoga kipara Vanje Radauša (1906-1975), tog nemirnog čovjeka, životno turbulentnog, punog sumnje u sebe koji se, prolazeći Velebitom i gledajući uspravljene kamene grede i menhire, pomalo samokritički podsmjehnuo svojemu kiparstvu priznavši “Ma kakav sam ti ja kipar!”
A eto i spomenik pjesniku Tončiju Petrasovu Maroviću na Sustipanu u Splitu, tom mučeničkom mjestu novije povijesti nad kojim još bdije i putuje “Sonata za staro groblje na Sustipanu” koju je, sluteći nesreću, koju godinu dana ranije ispjevao veliki splitski pjesnik, skroman i jednostavan čovjek, što bismo rekli “ljudina”, koji je s posljednjom knjigom “Job u bolnici” (kao i D. Bowie s “Lazarusom”) završio svoj život. I eto Lorena Živkovića Kuljiša da naznači prisutnost pjesnika disperziranim fragmentima “listova” na stijeni.
Shvatio je kipar da jedna figura ili tvrdi odnos s prostorom ne bi bio najbolji znak niti pjesnika niti pjesništva te da i spomenik, kao i pjesnička riječ, praktični poslovično nemoćna a sadržajem moćna, mora biti rasut, neuhvatljiv i vjetrom potican.
Možemo mi sada raspravljati o dobrim i manje dobrim stranama toga spomenika koji spomenikom jest i nije. U dobre se svakako može ubrojiti konceptualno i necjelovito sjedinjavanje i fragmentiranje neutjecajne ali velike snage pjesničke riječi i poetskog plača za devastacijom jednoga simbola trajanja i osobnosti grada na mjestu svih mogućih cida - memorijacida, kulturocida i sl. gdje su razlupana grobišta i vječna počivališta uglednih Splićana i djela Rendića, Rosandića i Meštrovića. Možemo spočitnuti i okomito postavljeni tekst koji je teško čitati, ali sve je to nevažno. Ono što i ovaj prostorno i eterično mišljen spomenik ne čini banalnim jest svijest da sa svojim vrlinama i manama ne škodi prostoru. Pa koji bi spomenik uopće mogao dočarati tu pomrčinu?!
Naposljetku, šireći ovu temu i čineći svjesno nepravdu dobrim spomenicima, moramo reći da sve karikature, groteske, burleske, svim radovima šaljivdžija koji se zovu umjetnicima možemo suprotstaviti primjere, doduše i bez umjetnosti, one “iz čista mira”, koji u naše prostore svakodnevnih kretanja unose zeru svjetla. Možemo sačiniti ovako “od oka” i od prve i neku površnu i nesistematičnu listu spomenika ili barem naznačiti pravac našega oporavka. Stoga evo: Spomenik Tovaru u Tribunju (mučeničkoj i strpljivoj živini koja je postala “turistički proizvod”), Spomenik fureštu u Makarskoj (arheologija turističkoga galebarenja koji nestaje). Pribrojimo ovome budući Spomenik merđi (merđanu) u Imotskome u gromadi od 32 tone (kao u Beču Golfu2), a potom i Udicu i Motiku i pridružimo se na sve načine subjektivnijim sredinama koji uz žabe, skakavce, Miki Mausa, psića, anđele i kupače… stvorenih od tako malih umjetnika kao Cesar, Oldenburg, Koons, Gormley, umjetnost sa zerom veselja i humora.
Dobro bi nam došla neka duhovitost. Da znamo zagledati u sebe, onda bi spomenik Ocu domovine Anti Stračeviću bio gegajuće guske u magli. Kome bi škodilo malo istine pomiješane s humorom. Ali baš!? Znak naše propasti je i smrtna ozbiljnost i izgubljeni smisao za humor i samoironiju. Oni koji to mogu ili imaju, zdravija su društva i zdraviji ljudi.
Jer što će nam ove karikature nepismenoga realizma i razdragana naivizma, ili spomenici modernistički očišćeni od svakoga razumljiva povoda znaka i značenja. Ako i nema u tim duhovitim radovima umjetnosti, nema niti pretencioznosti, hinjenih nadahnuća, zagledanosti u daljinu, vizija, vječnosti, lažne svetosti i kiparskih drvenih marija. I baš vas pritom briga za pretencioznu i napetu potragu za umjetnošću, ako je tu smisao koji mi se čini važnijim i od same umjetnosti.
To su, ponavljam, oni spomenici “iz čista mira” kojima smrtno ozbiljna čeljad u Hrvatskoj oskudijeva. Jer svi spomenici junacima i zaslužnima nisu u stanju okupiti emociju, izazvati poštovanje i sjećanje jer u njima, uz rijetke iznimke, nije spojena imaginacija i morfologija, niti se u njima gnijezdi neki latentni empatijski sadržaj.
A samo spomenici kojima je važnija njihova latentnost nego njihova formalna konačnost, spomenici koji su konceptualno rastvoreni i nedovršeni, koji pozivaju sve one koji goje neki minimalni oblik osjeta, jesu živi spomenici.