I.M.PEI

Odlazak autora čuvene staklene piramide pred pariškim Louvreom

Smatran od struke modernistom, nije uvijek bio u skladu s trendovima. Njegov se rukopis razlikuje od drugih 

Arhitekt I. M. Pei preminuo je preksinoć u 103. godini života u svojem domu na Manhattanu samo nekoliko tjedana nakon što je proslavio 102 godine, 26. travnja, u krugu obitelji. Smrt je potvrdio njegov sin, Li Chung Pei, koji je naslijedio očevo zanimanje, a koji djeluje i pod imenom Sandi, po svoj prilici i da ga se razlikuje od oca, jednog od najpoznatijih arhitekata svijeta, autora staklene piramide ispred Louvrea u Parizu, nagrađenog za svoj rad i najvažnijom arhitektonskom nagradom Pritzker.

Jesenas sam, dok sam pratila izložbu turističkih fotografija Davora Rostuhara, a koja se odvijala u prostorima ispod znamenite piramide I. M. Peia, promatrala koliko je ljudi u kratkom roku došlo snimiti selfie ispred ovog arhitektonskog ostvarenja. Turista je bilo mnoštvo, bilo im je važno fotografirati se na toj lokaciji, koja je danas uz Mona Lisu i prva asocijacija na Louvre.

Kontroverze

Prisjetila sam se i svih kontroverzi oko staklene piramide koje su mjesecima nakon izgradnje pratile ovaj rad i punile međunarodne novinske naslovnice. I. M. Pei ponavljao je: “Ako postoji i jedan rad koji sam napravio dobro u životu, to je onaj ispred Louvrea”. Nije se dao, iako mu nije bilo lako. U dokumentarcu koji je snimljen o njemu ispričao je: “Nisam mogao hodati ulicama Pariza, a da me netko ne zaustavi i upita što to radim njihovom znamenitom muzeju. Prvih godinu i pol bio je pravi pakao.”

Dočekao je, ipak, da njegov rad ne samo bude priznat već da postane i jednim od pariških repera, u gradu u kojemu konkurencija poprilična. I. M. Pei rođen je u Kini 1917. godine u Suzhou, otac mu je bio bankar, majka likovna umjetnica. Kao mladić divio se radovima Le Corbusiera i Franka Llyoda Wrighta koji su snažno utjecali na njega. Tridesetih godina prošlog stoljeća doselio se u Ameriku, gdje je diplomirao na Harvardu.

Brzo nakon njegove diplome, 1948. angažirao ga je William Zeckendorf da nadgleda građevine njegove firme, Webb & Knapp. Nije mu dugo trebalo da pronađe nišu. Dok su drugi studenti s Harvarda nakon diplome u pravilu gradili obiteljske kuće, i bili sretni s manjim narudžbama, I. M. Pei počeo se baviti velikim građevinama, graditi nebodere za komercijalnu upotrebu, i vrlo je brzo otvorio i svoj ured, I. M. Pei i suradnici, 1955. godine.

Rane njujorške građevine ovog autora uključuju Kips Bay Plaza iz 1963. i Silver Towers iz 1967. godine. Istočno krilo Nacionalne umjetničke galerije u Washingtonu, koje je 1978. godine svečano otvorio predsjednik SAD-a Jimmy Carter, među njegovim je poznatijim radovima. Iste je godine napravio i Gradsku vijećnicu u Dallasu. Godine 1990. oblikovao je 367,5 metara visok neboder u Hong Kongu, također od geometrijskih oblika; konkurencija je u ovom gradu ogromna na tom polju, no i danas je to jedna od najprepoznatljivijih građevina Hong Konga.

Njegov se rukopis razlikuje od svih njegovih kolega, nije uvijek bio u skladu s trendovima, no nije ga to posebno niti zanimalo, kao niti etikete, iako ga je struka u pravilu etiketirala kao modernista. “Arhitekturi ionako sudi vrijeme”, rekao je. Njegov najneobičniji rad, ipak, nije piramida, već je to Rock’n’Roll kuća slave i muzej u Clevelandu. Nije se baš ova građevina svima svidjela, no ljubitelji njegove arhitekture, a ima ih poprilično, nazivali su ju hrabrom. Kako nije bio ljubitelj rock glazbe, već klasike, na početku je odbio zadatak, kasnije se, ipak, predomislio. A kako bi, pak, bolje uhvatio duh građevine, neko je vrijeme odlazio na rock koncerte s izdavačem Rolling Stonesa Jannom Wennerom.

Muzej u Dohi

Koliko je bio predan svakom zadatku, pokazuje i primjer Muzeja islamske umjetnosti u Dohi. Bio je to izazov za njega, tada već u poznijim godinama. Bila je, naime, 2008. godina i tada je već ušao u svoje devedesete. On sam je bio kolekcionar umjetnina, no, kako je rekao, onih koje su nastale na Zapadu i malo je znao o islamskoj umjetnosti. Prvo je pročitao sve o proroku Muhamedu, a potom je krenuo na putovanje da bi se upoznao s najvećim djelima islamske arhitekture. Kada je slavio stotu godinu života, poznati portal za arhitekturu Dezeen uvrstio je ovaj rad među arhitektovih deset najvažnijih radova.

Kada je dobio nagradu Pritzker, a bilo je to još osamdesetih godina, žiri je istaknuo: “Ieoh Ming Pei (iako se on uvijek potpisivao kao I. M. Pei, op.a.) stvorio je neke od najljepših građevina, čije je arhitektonsko značenje nadmašilo samu njihovu funkciju. Uvijek mu je bio važan kontekst u kojemu gradi.” Bio je inspiracija i mnogim međunarodnim i kineskim kolegama, pa je Wang Shu, kada je primao ovu nagradu, 2012., rekao kako ga je upravo I. M. Pei potaknuo; “Pronašao je način kako spojiti Istok i Zapad, staro i novo, bio je učitelj, prethodnik, netko na čijim se uspjesima i greškama moglo učiti”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. travanj 2024 10:15