Nije joj se dalo čekati. Izabrala je svog redatelja i svoj film. Saznala je da Ivan Salaj nakon dugo vremena priprema novi film i odlučila napraviti naizgled sasvim ludu, a u stvari poštenu stvar, stvoriti si šansu. Tražila je priliku. Nije mogla računati na to da će je pozvati na audiciju zato što su je redatelji i publika negdje vidjeli.
Odlučila se predstaviti redatelju i poslala mu je mail i kratki video. Danis Tanović, njezin profesor s glumačke akademije u Sarajevu, jednom joj je prilikom ispričao kako je dobio mail glumca koji je bio zainteresiran za rad na njegovu filmu.
- Svakako ću ga pozvati na audiciju kada ću raditi sljedeći film - ispričao je Tanović studentima, a Nadia Cvitanović na to je pomislila kad je slala mail Salaju koji je pripremao “Osmog povjerenika”. Završilo je glavnom ženskom ulogom. Nakon što ju je upoznao, što je bilo gotovo slučajno kad je ekipa pripremajući film boravila u Splitu odakle je Nadia, Salaj joj se javio rekavši da neće napraviti audiciju za glavnu žensku ulogu, da ju je dobila ona.
Nadia Cvitanović glumi Juliju, djevojku koja je iz Ukrajine krenula u Italiju raditi kao baby sitterica, ali je završila u traffickingu i od prostitucije se spasila bijegom i skrivanjem na Trećiću. Tu upoznaje mladića koji je ustvari ljubav njezina života. Za ulogu je učila ukrajinski i pokušala se što više informirati o traffickingu, pogledala je niz dokumentaraca.
Podrška kolega
- U jednom se prikazuje priča o djevojci od koje su svi odustali. Njezina obitelj, prijatelji, nitko nije očekivao da će se ikada više pojaviti, svi su smatrali da je nestala i da će negdje umrijeti zbog droge ili od neke nasilne smrti - priča Nadia otkrivajući ono što je pokušala prenijeti u svoju ulogu.
- Jedini koji ju je tražio bio je njezin dečko, on nije odustao. Taj sam odnos htjela pokazati, nisam htjela Juliju prikazati kao kurvu, nego kao ono što jest, kao žrtvu - kaže o sceni u kojoj Julija suočava Tonina, najnevinije i najjednostavnije biće na svijetu, s prošlošću koje se stidi, činjenicom da je bila prostitutka i glumila u porno filmu.
- Sjede i zajedno gledaju DVD, a ona plače iz stida i od straha. Pita se što će izgubiti u tom suočavanju s fragmentom prošlosti koji ne može izbrisati - prepričava Nadia jednu od najozbiljnijih scena u filmu. Tu je scenu Salaj uspio pretvoriti u prikaz snažnih emocija u kojoj se ne zna hoće li sve završiti banalno, grubim nasiljem i bijesnom osvetom prema ženi koju najviše voli ili na neki drugi katastrofalan način po njih. Završilo je iskazom ljubavi.
Da, naravno da se glumci pripremaju za svoje uloge, pokušavaju ući u karakter svojih likova, ali Nadia zbog scenarija nije imala puno prostora u zabavnom filmu nositi jednu od najsloženijih i najzahtjevnijih uloga. Usputno će reći da to što se u filmu umjesto djevojke iz Bosne i Hercegovine pojavljuje lik prevarene i iskorištene mlade žene iz Ukrajine korespondira sa stvarnošću, jer su žene iz te, ali i drugih zemalja, u vrlo nezahvalnim okruženjima da ih, zbog primjerice, činjenice da je u Ukrajini tri puta više žena nego muškaraca, imalo svoj odraz i na odnosu društva prema ženama.
Uspjela je, zahvaljujući redatelju, kameri Slobodana Trninića i kolegama Borku Periću, Goranu Navojcu, Franu Maškoviću. Navojec joj je u jednom trenutku, kada se izdvojila da se skoncentrira jer su izgubili vrijeme i morali neplanirano snimiti više scena u kratkom vremenu, prišao i dao savjet koji joj je koristio da sve dobro odglumi. Rekao joj je da se posveti sceni, da ne razmišlja o ukupnosti, o filmu, nego da se bavi samo trenutkom koji treba snimiti.
- Ne igraj na rezultat nego na zadatak. Razmisli koliko ti je vremena ostalo za ove scene i njih napravi - rekao joj je, pokazavši da se može osloniti na kolegu. Uspjela je zahvaljujući i ostalima koji su u filmu progovorili neprevodljivim jezikom kakav i postoji u stvarnosti zaboravljenih mjesta kao što je predstavljeni otok Trećić. Recimo, Filipu Šovagoviću. Uspjela je i zahvaljujući svom dalmatinskom mentalitetu, mladenačkoj razigranosti, ali i stvarima koje je naučila na sarajevskoj akademiji.
Nemoj ići kroz život da se bojiš - poručio joj je Ermin Bravo, sarajevski glumac i profesor na akademiji radi kojega je i upisala glumu u Sarajevu. Prepuna je dojmova s Akademije, ne toliko zbog zvučnosti i veličine imena, koliko zbog načina rada i svega što je naučila tamo.
Dalmatinski temperament
- Ermin me naučio što je to posvećenost, disciplina - kaže i opisuje kako joj je na početku studija rekao da će morati naučiti svoj dalmatinski temperament na zahtjevnost glume.
- Iz godine u godinu imat ćete sve manje discipline, zato je morate savladati sada, na Akademiji - govori kada se prisjeća perioda života u kojem je pokušala naučiti što više o pozivu kojem se posvetila.
- Sve više mi se čini da je talent mit - kaže danas kada živi ozbiljan glumački život i u svoju biografiju upisuje dugometražne filmove i suradnju s velikim redateljem kao što je i njen bivši profesor, Danis Tanović u čijoj je “Smrti u Sarajevu” igrala malu ulogu. Glumila je u dva dugometražna, sedam kratkih igranih filmova, deset kazališnih predstava, bila asistentica direktora sarajevskog filmskog festivala Mirsada Purivatre i tamo se upoznavala s industrijom iz vrlo specifičnog kuta, asistirala Mirjani Karanović u njenoj glumačkoj radionici.
Danis Tanović njenoj je generaciji u kojoj su bili kolege iz gotovo svih država nastalih nakon ratova devedesetih - pa su ih zato nazvali “Jugoslavijom u malom”, a Ivan Salečić bi to vjerojatno opisao kombinacijom za nove balkanske ratove - jednom prilikom rekao da ih režiji ili glumi nitko ne može naučiti. To je samo način kako vidite svijet - kazao im je.
Rad na sebi
Da je sve bilo po planu, onom životnom klišeu o logičnom nastavku studija nakon pristojne srednje škole, Nadia bi završila ekonomiju i bavila se marketingom, a ne ostavila nedovršeni završni rad i četiri ispita da je čekaju dok ona upiše glumačku akademiju i stvori glumačku karijeru. Ovo je bio opis odustajanja od jednog fakulteta i donošenja odluke o upisu drugog, vrlo zahtjevnog kako bi se bavila nesigurnim poslom zahvaljujući kojem može umrijeti od gladi, upropastiti se pred svima ili postati netko tko će dobro nositi sve uloge koje se stave pred nju.
Glumila bi za Bobu Jelčića, Hanu Jušić, Dalibora Matanića, ali to su samo imena koja ispali u pet sekundi nakon pitanja. Traži i proučava redatelje koji cijene glumu, koji glumce ne koriste samo da im ispune kadar nego ih potiču i vode da razviju uloge. Zato provodi dane i noći pasionirano gledajući i proučavajući filmove. Kaže da neće glumiti ulogu koju neće moći opravdati sebi, što ne znači da ne može glumiti zle i pakosne, moralno odvratne likove pa dakle nije nužno da predstavlja samo pozitivke u životu, nego da neće glumiti uloge koje nemaju nikakvog smisla.
U “Povjereniku” se pojavljuje i bez odjeće, ali je njezin lik najviše izložen u scenama boli i nijemosti, kada samo tijelom i ekspresijom lica prezentira dramu kroz koju prolazi, kada shvaća, a da joj to nitko nije rekao, da neće otići na vjenčanje, da njen čovjek neće doći, ne zato što je odustao nego zato što ga više nema. A ona tu činjenicu mora nositi dalje u životu koji teško da će izgledati kao život.
- Boro Đukanović, moj profesor psihologije, jednom nam je rekao bitnu stvar za žene - sjeća se.
- Rekao je da nakon nevjere treba razmisliti, ali da se, ako jedna ruka krene na ženu, treba okrenuti i otići istog trenutka - ispričala je, a pritom je glumila djevojku kojoj je fizičko nasilje bilo dio života.
Nadia Cvitanović je napustila Split jer smatra da u Zagrebu ima više prilike za nove glumačke poslove. Nakon Akademije za koju kaže da joj je pružala prostor sigurnosti i zaštićenosti, odlučila je biti klasična freelancerica, pojavljivati se na audicijama, prijavljivati se za uloge i u međuvremenu raditi na sebi. To su joga, satovi pjevanja, mačevanje, jahanje, ples i jezici.
Sve što se i inače očekuje od glumica, primjerice judo, akrobatika i sportsko penjanje. Da, sve to su područja njezinih interesa, svima njima se bavi. Sarajevo ju je naučilo da mora stalno raditi na sebi. Opet će spomenuti Ermina Bravu, opisati kako je on taj koji će umjesto na doček Nove godine ostati zatvoren i raditi na ulozi, biti potpuno posvećen svom zadatku. I sjetiti se Jasmine Žalice, profesorice koja je bila vrlo stroga, iskrena i nesmiljena u kritikama, ali je tjerala mlade glumce da pomiču svoje granice, iskušavaju svoje mogućnosti.
- Radila je to jer je vjerovala u nas - kaže Nadia. Sada ona prenosi nešto od svog znanja u studiju Suzane Nikolić. I gnjavi redatelje stavom da će odglumiti samo ako i oni kuže da je uloga ono što im treba za uspjeh. Ili piše vlastiti scenarij.
I to je naučila od Danisa, da može stvoriti vlastiti posao, svoju ulogu. Ona zna da ponekad ne treba čekati, da vrijedi pokušati.