LUNGOMARE ART

SMILJAN RADIĆ I MARCELA CORREA Spomenici za budućnost u projektu Rijeka EPK: 'Naše 'Suze' na Krk ćemo dopremiti helikopterima'

    AUTOR:
    • Luka Benčić

  • OBJAVLJENO:
  • 07.10.2019. u 14:21

Baska na Krku, 200919.
Smiljan Radic i Marcela Correa, cileanski umjetnici koji na brdu iznad Baske pored mrgara Ljubime stvaraju trajnu umjetnicku instalaciju u sklopu programskog pravca Lungo Mare ART, Rijeke 2020 EPK.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanjesic / CROPIX

Marcela Correa i Smiljan Radić

Zvijezda hrvatskih korijena i njegova partnerica među autorima su radova koji će se postavljati po otocima

Smiljan Radić, zvijezda svjetske arhitekture, i njegova partnerica, kiparica Marcela Correa, na brdu iznad Baške, pored mrgara Ljubimer s jugozapadne strane naselja, postavit će tijekom iduće godine trajnu skulpturu, staklene kapi odnosno suze, u sklopu programskog pravca Lungomare Art projekta Rijeka 2020. - Europska prijestolnica kulture.

Lungomare Art, kako kažu u EPK, “gradi spomenike za budućnost” - ukupno 11 trajnih umjetničkih skulptura i instalacija bit će postavljeno u 10 mjesta duž kvarnerske obale i otoka, a, pored Radića i Corree, autori su renomirani umjetnici i umjetnice, dizajneri i arhitekti iz Hrvatske, Europe i Japana: Liam Gillick, Jiří Kovanda, Numen/For Use, Harumi Yukutake, Sofie Thorsen, Davor Sanvincenti, Pavel Mrkus, Igor Eškinja, Ilona Németh, Marián Ravasz i Nika Laginja.

Sustav suhozida

Radić i Correa boravili su ovih dana na Krku i ponovno obišli lokaciju u Baški koju su sami izabrali, zaobljeni hrbat brda iznad naselja koji su tisućljećima oblikovali bura i sunce. Njihove će kapi/suze stajati uz stoljećima star sustav suhozida i mrgara koji su otočanima služili za upravljanje ovcama, a danas je aktualna inicijativa da se tehnika gradnje suhozida (koristila se, u različitim oblicima, u cijeloj Europi i na drugim kontinentima) zaštiti kao svjetska nematerijalna baština UN-a.

Radić i njegova partnerica Correa su Čileanci, rodom iz Santiaga, a njegovi su korijeni hrvatski. Međutim, čileanski arhitekt hrvatski jezik uopće ne govori. Njegov je djed s otoka Brača u Čile emigrirao nakon Prvog svjetskog rata, u novoj domovini radio je kao rudar, a kako nam je ispričao arhitekt, na hrvatskom je razgovarao jedino sa svojim bratom. Nakon 1919. Europu je posjetio samo jednom.

Rođen 1965., Smiljan Radić studirao je arhitekturu na Katoličkom sveučilištu u Čileu te nastavio studij na Sveučilišnom institutu za arhitekturu u Veneciji. Prestižni status na svjetskoj arhitektonskoj sceni potvrdio je 2014. godine 14. paviljonom Serpentinske galerije u Londonu i u projektu oblikovanja autobusnih stajališta u austrijskom selu Krumbachu. U Radićeva najznačajnija arhitektonska ostvarenja u Čileu spada Teatro Regional del Bíobío, a imao je brojne samostalne izložbe te zapažena sudjelovanja na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2010. i 2018. godine.

Dobitnik je brojnih nagrada za svoj rad u suvremenoj arhitekturi, među kojima je i Memorijalna nagrada za arhitekturu “Arnold W. Brunner”, koju mu je 2018. dodijelila American Academy of Arts and Letters u New Yorku. U projektima često sudjeluje u suradnji sa svojom životnom partnericom Correom, a takav je slučaj i s “bašćanskim suzama” čije je otkrivanje planirano za jesen 2020.

- Prvi put smo bili na ovoj lokaciji prije šest mjeseci. Za nas je osobito važno kako se dolazi do lokacije, a potom, kad tamo dođete, što ćete zateći. To mogu biti elementi koje uopće ne očekujete. Suhozidi stvaraju osjećaj otpornosti i krhkosti istodobno, a potom, na vrhu brda, tu su izvori vode, ali vodu ne možete pronaći, što je doista čudno. To je ta otpornost i krhkost prirode koja sadrži i element iznenađenja. Svojim radom pokušavamo obuhvatiti sve te elemente u jedan koncept. Ideja je da to budu kapi. One su krhke, no volumen im je ispunjen kristalima stakla, što ih čini otpornima. Kad se tamo budete našli, neće vam biti jasno kako su tamo dospjele. To će stvarati osjećaj iznenađenja, ali iznenađenja koje smiruje, koje ne narušava sklad krajolika - govori Smiljan Radić.

Zahtjevna produkcija

Produkcija na ovoj lokaciji vrlo je zahtjevna i skulptura će na vrh brda biti prevezena helikopterom, a taj trenutak prijenosa instalacije bit će osobito atraktivan. Lokacija ga je, kaže Radić, osvojila iz prve.

- Ljepota suhozida u tome je što istovremeno zatvaraju i raščišćavaju krajolik. Njihova ljepota nije u umjetničkoj vrijednosti, nego u tome što su iskoristivi, ukorijenjeni u kulturu. Ovaj je krajolik vrlo krhak i treba biti krajnje oprezan što se u njega unosi. Morate biti vrlo iskreni i vrlo smireni, ne unositi nikakav spektakl - objašnjava.

Iako je stekao reputaciju zvijezde na arhitektonskoj sceni, Radić ustraje na tome da “ostane mali” i ne upušta se u glomazne projekte.

- I dalje sam radim na projektima jer nemam “inteligenciju” da postanem veći. Ne mogu imati veliki studio, ne zato što ne želim, nego zato što to jednostavno ne znam. Imao sam prekrasnih projekata, naprimjer u Serpentinskoj galeriji, ali to i dalje nisu bili veliki projekti. Najveći projekti proizlaze iz kompetitivnosti, koju ja nemam. Osim toga, živim u Čileu, koji je daleko. Zbog te udaljenosti neke projekte možeš raditi, a neke ne. Vrlo je jednostavno. Za velike projekte trebao bih se preseliti u Europu, a to ne želim. Naš je život u Čileu. Za nas arhitektura i umjetnost nisu na prvom mjestu. Možda na trećem ili četvrtom. Volimo putovati i puno radimo, ali to nam nije prioritet - kaže Radić.

McQueenova trgovina

Na projektima, u pravilu, radi sa svojom partnericom, povezujući arhitekturu i kiparstvo.

- Nemamo uhodani radni proces, ovisi od slučaja do slučaja, o poslu koji preuzmemo, lokaciji, vrsti projekta... Najčešće Marcela osmisli nešto što ja stavljam u arhitektonski kontekst. Pri tome su arhitektura i kiparstvo u ravnopravnom odnosu, jedno nije iznad drugoga. Recimo, za trgovinu Alexander McQueen u Londonu Marcela je osmislila velike skulpture i kamenje koje smo stavili unutra. Pokušali smo staviti kiparstvo, arhitekturu i modu na istu ravan. Vjerujemo da se svi ti elementi mogu uklopiti u jednu strukturu - kaže.

Pitanje imigranata, prinuđenosti da se sve počne iznova, što se dogodilo njegovu djedu, uvijek je bilo inspirativno za Radićevu arhitekturu.

- Moj je djed došao u Čile i bilo bi vrlo glupo da imam nešto protiv imigranata. Mi doista volimo imigrante! U posljednjih pet godina u Čile, koji ima oko 70 milijuna stanovnika, doselilo se oko 400 tisuća ljudi, najviše iz Perua, Ekvadora, Kolumbije... Te su migracije vrlo bitno promijenile društveni krajolik Čilea, više nego išta slično u posljednjih sto godina, kad su dolazili Nijemci ili pak Slaveni... Unijele su nove boje, unijele su nove mirise, unijele su i nove tjelesne karakteristike, crte lica... To stvara osjećaj slobode. Naši su problemi doista neusporedivi s problemima zbog kojih su ti ljudi morali napustiti svoje zemlje - zaključuje Radić.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo