Dokumentarac “Hitchcock/Truffaut” Kenta Smitha iz 2015. naizgled bi obeshrabrio svakoga tko bi poželio otkrivati još neotkriveno o majstoru napetosti: ne samo da je pedantno evocirao kako je nastala glasovita knjiga intervjua prvaka francuskog novog vala Françoisa Truffauta s legendarnim redateljem nego je i pokazao što misle danas vodeći svjetski filmaši o Hitchcockovu naslijeđu. Osobito se često spominjao “Psiho”, svima je to bio kamen temeljac moderne kinematografije, a tri godine ranije snimljen je i igrani film “Hitchcock” s Anthonyjem Hopkinsom u naslovnoj ulozi, koji se bavio nastankom tog filma, iako često poprilično proizvoljno.
Odlična prodaja
Kada je objavljeno da će na ovogodišnjem festivalu američkog nezavisnog filma u Sundanceu premijeru imati dokumentarac “78/52”, posvećen isključivo glasovitoj sceni ubojstva pod tušem u “Psihu”, mnogi su samo slegnuli ramenima: zar ta tema nije već potpuno apsolvirana? Ispalo je da nije, film je odlično primljen, poslije je prikazan na prestižnom kanadskom festivalu dokumentaraca HotDocs, jako se dobro prodavao i na sajmu u Cannesu, danas ga upravo prikazuju na festivalu u Karlovym Varyma, a u četvrtak ga možete vidjeti na Fantastic Zagreb Film Festivalu.
Režirao ga je Alexandre O. Philippe, koji se pročuo po dokumentarcu “Narod protiv Georgea Lucasa” iz 2010., u kojem se usmjerio protiv navade tvorca “Ratova zvijezda” da digitalno dotjeruje i mijenja svoje klasike. Poznat mu je i film “Dokumentarac o mrtvima” iz 2014., u kojem se fokusira na američku kulturu filmova, serija i stripova o zombijima, tj. živim mrtvacima, i način na koji ih publika prima, no “78/52” neosporno mu je najzanimljivije ostvarenje.
Neobičan naslov zapravo označava broj kadrova i sekundi koliko ih ima ta scena. Ovo potonje je posebno šokantno, je li moguće da je najvažnija scena u povijesti filma (uz “Stepenice u Odesi” u “Oklopnjači Potemkin”) tako kratka? Bit će da jest, jer kronometar ne laže.
Tanke gaćice
Nije slučajno da ju je Hitchcock snimao punih tjedan dana, nacrtao vrlo precizan “storyboard” za nju i u pomoć čak pozvao majstora filmskih špica Saula Bassa. Scena je bila revolucionarna iz nekoliko razloga. Nikad dotad u holivudskom filmu nije snimljeno ubojstvo u kupaonici, zapravo u tuš-kadi, a još je radikalnije što se u njoj skinula Janet Leigh, jedna od najvećih zvijezda tog razdoblja. Zapravo, ne baš potpuno, “nezgodne” dijelove njezina tijela dublirala je Marli Renfro, u to doba pin up model, kojoj nije bio problem pokazati se bez odjeće, ali je ipak nosila tanke gaćice boje kože kako joj se ne bi vidjela vagina. Ona se u ovom dokumentarcu i osobno pojavljuje, jedina je živa od svih glumaca koji su sudjelovali u “Psihu”, i sjeća se kako ju je Hitchcock na audiciji natjerao da se svuče i zatim djelomično razgolitio i Janet Leigh kako bi se uvjerio da im se tijela suviše ne razlikuju.
Transrodne aluzije
Snimanje “Psiha” počelo je u studenom 1959., u razdoblju koje je bilo prijelomno za Hitchcocka, ali i za Hollywood. On je upravo snimio svoj veliki uspjeh “Sjever sjeverozapad”, raskošni špijunsko-pustolovni film, u kojem se nakon poljupca Caryja Granta i Eve Marie Saint drznuo insertirati ulazak vlaka u tunel, neskrivenu metaforu za seksualni čin, međutim, uokolo su se odigravale puno veće provokacije. Komedija “Neki to vole vruće” Billyja Wildera bila je krcata transrodnim aluzijama, “Iznenada prošlog ljeta” Josepha L. Mankiewicza s Elizabeth Taylor završavao je opisivanjem kanibaliziranja homoseksualca, a u “Anatomiji jednog ubojstva” Otta Premingera vodio se proces zbog silovanja, a glavni dokaz na sudu bile su rastrgane ženske gaćice. Upravo te, 1959. godine u Kansasu će biti ubijena četveročlana obitelj Clutter, a taj će događaj Truman Capote kasnije opisati u bestseleru “Hladnokrvno ubojstvo”.
Hitchcock je morao korak dalje, zato se oprostio s glamurom i tehnicolorom, i potaknut uspjehom svoje serije “Alfred Hitchcock vam predstavlja” odlučio snimiti niskobudžetni crno-bijeli horor u kojem se strahote odigravaju u svakodnevnim ambijentima. Pedesetih godina bilo je jako puno filmske znanstvene fantastike, potaknute glasinama o atomskoj opasnosti, u kojoj čudovišta mutanti ugrožavaju ljude, ali bilo je očito da ništa od toga nije stvarno. Redatelj “Psiha” htio je scene strave pozicionirati u ambijente koji ni po čemu ne djeluju prijeteći i u kojima se osjećamo sigurno.
Ne samo scena pod tušem nego i štošta drugo provociralo je cenzuru, međutim, uslijedila je komplicirana strategija pregovaranja, razmjerno dobro opisana u spomenutom filmu “Hitchcock”. “Psiho” je imao premijeru 8. rujna 1960. u New Yorku, novinarska projekcija bila je u 10 ujutro, nitko prije toga nije ga smio vidjeti, a ni kasnije otkriti rasplet u svojim recenzijama. Peter Bogdanovich, jedan od sugovornika u filmu, bio je na toj projekciji, sjeća se prigušenog vrištanja u dvorani nakon ubojstva Janet Leigh, a kada je poslije izašao na ulicu, osjećao se kao da ga je netko silovao. Prikazivači su tijekom redovnih projekcija dobili posebne upute. Ako je zakasnio, nijedan gledatelj nije smio u kino. “Što bi se dogodilo da je došao dvadeset minuta kasnije? Prvo što bi pitao jest gdje je Janet Leigh, a nje u filmu više nije bilo”, ironično je obrazlagao redatelj svoju odluku koja je uvela nove strategije u poslovanje američkih prikazivača.
Zasijecanje tijela
Alexandre O. Philippe je uz Marli Renfro i Bogdanovicha okupio vrlo zanimljivu grupu sugovornika, među kojima je puno montažera, majstora zvuka i skladatelja filmske glazbe, dakle onih koji najbolje razumiju majstorstvo kojim je ta scena napravljena. Uznemirujuća glazba Bernarda Herrmanna poslije je utjecala na mnoštvo njegovih kolega, pa i na Johna Williamsa koji je skladao poznati motiv za uvodnu scenu “Ralja” Stevena Spielberga. Zasijecanje noža u tijelo (koji ga samo jednom dodirne, a i to je napravljeno tako da je kadar vraćen unatrag) tonski je dočarano uz pomoć komadanja lubenica, a Anthony Perkins u toj se sceni uopće nije pojavio; lik Normana Batesa preodjeven u ženu ionako je bio u tami, srećom, jer je glumac tog dana morao biti na kazališnoj probi u New Yorku.
Doznat ćete još puno toga. Nije slučajno što je slika koju Norman Bates skine kako bi promatrao Marion Crane (Leigh) kroz rupicu u zidu upravo “Suzana i starci”. Ona je sinonim voajerizma, međutim, nije samo taj lik voajer nego su to i gledatelji: krug je zatvoren na krajnje suptilan način.
“Psiho” je također prvi u holivudskom filmu pokazao zahodsku školjku i način na koji ona funkcionira. Kad se Marion Crane predomisli i odluči vratiti ukradeni novac svojem poslodavcu, na komadiću papira izračuna koliko je dosad potrošila i koliki je iznos koji treba vratiti. Zatim ga podere i baci u WC, puštajući vodu kako bi inkriminirajući dokument nestao.
Lik posesivne majke
Montažer Walter Murch, trostruki oskarovac, siguran je da je to inspiriralo Francisa Coppolu za sličnu scenu u “Prisluškivanju”, ali sa zanimljivim obratom. Zanimljivo je i nizanje prizora iz ranijih Hitchcockovih filmova u kojima junaci neprestano ulaze u kupaonicu, koja u većini holivudskih filmova kao da nije postojala, a neprestano se ponavlja i lik posesivne majke, koja je naposljetku potpuno opsjela zlosretnog Normana Batesa.
U “78/52” pojavljuju se i Jamie Lee Curtis, kći Janet Leigh, kao i Osgood Perkins, sin Anthonyja Perkinsa, ali i jako puno mlađih filmaša na koje je “Psiho” izvršio presudan utjecaj: ima li boljeg dokaza da je taj film i danas podjednako aktualan kao i u vrijeme njegove premijere.