PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Još prekjučer je bilo nenormalno da se ne rukujemo, a da su tramvaji čisti poput rodilišta

Zagreb, 190320
ZET, Ozaljska 105, konferencija za medije gradonacelnika Grada Zagreba Milana Bandica na temu: Aktualna situacija u gradu Zagrebu glede epidemije koronavirusa.
Na fotografiji: Dezinfekcija tramvaja.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Čovjek se najviše plaši – nepoznatog, jednako kao dijete i kao odrastao. U nama istodobno čuči stanovita pomirenost s – neizbježnim. Osuđeni na smrt mnogo su mirniji od onih kojima se tek sudi. Mirniji su i oni koji znaju kako će im se presuda izvršiti od onih koji to ne znaju. Znati da će vas objesiti, mnogo je bolje, nego da ne znate kako ćete umrijeti. Znati kad će vas objesiti, mnogo je prihvatljivije nego li ne znati.

Nepoznata bolest uvijek je strašnija od poznate. Tako i s ovom aktualnom pandemijom: kako se razvija, tako nam postaje sve bliža, sve svakodnevnija, sve običnija. Sve običnija postaje nam i ova "nova normalnost", koja je još do jučer bila nenormalna, a do prekjučer nezamisliva: više se ne rukujemo, konobari se oblače kao kirurzi, tramvaji su čisti poput rodilišta, draži su nam siromašni gosti s istoka Europe, nego li bogati s njezina zapada, djeca ne idu u školu, navijači ne idu na utakmice a noćni klubovi više ne postoje. Nakašljati se u javnosti, danas je neprihvatljivo, koliko je jučer bilo pljunuti na koga.

Ljudska je vrsta veoma prilagodljiva. Zato nas i ima gotovo osam milijardi. Onaj strah od nepoznatog, goni nas da sve pokušamo učiniti poznatim. Lako usvajamo nove načine ponašanja. A taj proces teče munjevito i simultano.

Većina nas danas preživjela je najmanje jedan rat i većina će se lako prisjetiti "normalnosti" kakva je tada vladala. Primjerice, bilo je normalno da djeca idu u školu premda na nju bilo kad može pasti granata, bilo je normalno ležati na plaži na koju također bilo kad može pasti granata. I u kući sve je bilo drugačije. Bilo je normalno da nema struje, a kad je ima, bilo je normalno da ne smiješ upaliti svjetlo ni u svojoj sobi. Kad je promet posrijedi, bilo je poželjno noću voziti automobil sa zastrtim farovima, obično su se obljepljivali smeđim selotejpom, tako da bi što manje, a ne što više vidio kuda voziš. Bilo je, nadalje, normalno slaviti tuđe smrti i navijati da se još više ubija. Na koncu postalo je normalno da ljudi ginu i da će i ubuduće ginuti. Štoviše, bilo je normalno razmišljati da što ih prije više pogine, to će prije i rat završiti.

Kad nenormalno postane normalno, nastaje zbrka pri povratku u "normalno". Moraš se u ratu u nenormalnim situacijama ponašati normalno želiš li preživjeti te se poslije dogodi inverzija, da se u normalnim situacijama ponašaš – nenormalno.

Tako je i pandemijom. Promijenit će nas dubinski više nego li što sad i pomišljamo. A što će se dubinski promijeniti, e to ćemo doznati tek kad naiđe sljedeća situacija – nenormalna.

Izdvajamo