Imenica šovinizam, sve njezine izvedenice, nekad je bila općepoznata, barem u nas. Nije lako pronaći čovjeka starijega od pedeset godina, sa završenom srednjom školom, koji ne bi, makar okvirno, znao što znači.
Prije svega zato što je optužba da si šovinist u našoj mladosti bila jedna od najtežih mogućih koju ti je socijalistička vlast mogla prišiti. Tko bi bio označen kao šovinist, dakle kao nacionalist na steroidima, završio bi na robiji ili, u najboljem slučaju, na margini društva. Za mlađe: kao da vas danas označe da ste pedofil, pri čemu pokušajte zamisliti i to da se tad o pedofiliji pisalo ili govorilo u javnosti upravo - ništa.
Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža ovako je definira: šovinizam (franc. chauvinisme), nesnošljivost prema pripadnicima drugih etničkih skupina ili nacija, uz istodobno favoriziranje i nekritičan odnos prema pripadnicima vlastite etničke skupine ili nacije. Naziv je dobio prema Nicolasu Chauvinu, Napoleonovu vojniku fanatično odanu caru i domovini (…).
Za tog Chauvina mnogi su također bili čuli ili načuli. Sve točno stoji u enciklopediji, osim što eto taj Nicolas Chauvin nikad nije postojao. Da jest, bio bi zabilježen u vojnoj evidenciji, ostao bi barem neki pisan trag iza njega. Nije moguće da je francuska birokracija, u 19. stoljeću već odavna pedantno ustrojena, izgubila svaki zarez o njemu.
Nicholas Chauvin, mitski dakle lik, sudjelovao je u nebrojenim bitkama, 17 puta bijaše ranjen, Napoleon ga je više puta odlikovao te ga obdario masnom penzijom u iznosu od 200 franaka. Dakako, taj je Chauvin, lišen tri prsta, slomljena ramena, unakažena lica, samoproglašena cara Napoleona volio silno, više negoli ikoga na svijetu…
Chauvin bijaše dakle, sve do prije koji dan, lažan označitelj za stvaran sadržaj, a sad više nije. I ta se metafora realizirala. Chauvin se napokon pojavio, u stvarnosti, u 21. stoljeću. Jedino što se ne zove Nicolas, negoli Derek, bijelac je, pravi zapadnjak, služi domovini u uniformi, vješt je ubojica, beskrajno odan vođi…
Amerika je u plamenu, stotine policijskih automobila plamsaju poput rođendanskih svjećica na ulicama veličanstvenih velegradova, čije beskonačne rastere ravnih bulevara i krivudavih ulica ni pogledom iz helikoptera ne možeš obuhvatiti.
Pandemija, svi s maskama, 40 milijuna nezaposlenih, mladež frustrirana karantenom, endemsko siromaštvo i Derek Chauvin, iskusan policajac, koji pred kamerama, za svoj gušt, ne žureći se, 8 minuta i 45 sekundi davi crnog čovjeka Georgea Floyda, sve dok ga i ne zadavi.
Amerika je u plamenu, digla se na noge sirotinja, neovisno o rasi, a zapanjuje i to što se ni tamo, niti u nas, eto nitko nije dosjetio da povuče paralelu između Nicholasa i Dereka Chauvina. Kao da preplavljeni oceanom informacija, zapravo tonemo u potpuno, opasno neznanje.