FUTURISTI

MARINKO RADE Sa 32 godine postao ravnatelj: 'Zajedničkim snagama izvukli smo bolnicu iz krize'

Neja Markičević / HANZA MEDIA

Jedini je na svijetu dva puta dobio prestižno priznanje za najboljeg mladog znanstvenika, a usto se pokazao i kao izvrstan menadžer i od propasti spasio ortopedsku bolnicu u Rovinju

Da sam ugasio svjetlo i stavio ključ u bravu bolnice stare gotovo 130 godina ja i svi moji bližnji mogli bismo jedino spakirati kufere i zauvijek otići iz Rovinja. Srećom, Finci su me naučili kriznom managementu i uspio sam u samo godinu dana od gubitaša stvoriti ustanovu koja radi s dobiti i solidno funkcionira.” Riječi su to 35-godišnjeg Rovinjanina doc. dr. Marinka Radea koji je sa samo 32 godine krenuo u ravnateljsku avanturu za opstanak rovinjske Bolnice za ortopediju i fizikalnu terapiju “dr. Martin Horvat” u koju je “sletio” nakon gotovo petnaestogodišnjeg prikupljanja znanstvenog, stručnog i životnog iskustva diljem Europe i uspio!

Dokazao je da se i u hrvatskom zdravstvu ipak “može nešto napraviti”. Bolnica danas radi bez gubitaka, surađuje s talijanskim bolnicama, Amerikanci uređuju krajobraz, ravnatelj vodi znanstvene projekte u Londonu i finskom Kuopiju... Uz to dobiva i svjetske znanstvene nagrade, a zadnja je Spine Young Investigator Award za najboljeg mladog znanstvenika za ovu godinu koju dodjeljuje najutjecajniji svjetski znanstveni časopis za dijagnostiku, konzervativno i kirurško liječenje bolesti i deformiteta kralježnice, američki Spine.

Zašto povratak u Rovinj kad je studij medicine završio u Padovi, usavršavanje u Velikoj Britaniji i doktorirao u Finskoj gdje mu se nudilo vrlo prestižno radno mjesto u jednoj od sveučilišnih bolnica na odjelu koji ima godišnji proračun od čak 15 milijuna eura a bolnica gotovo 500 milijuna eura?

“Te 2014. bio sam na životnom raskrižju. U Finskoj sam završavao doktorski studij i imao ponudu za ostanak. Gotovo istodobno pojavio se natječaj za ravnatelja rovinjske bolnice. Kako sam bio među najboljim studentima na doktoratu dao sam ispite ranije i imao vremena dobro razmisliti hoću li ostati u Finskoj ili krenuti ‘na put za doma’. Bilo mi je jasno da ako to prihvatim neću se više vratiti u Rovinj jer će me posao vezati za Finsku. Naime, dok je trajao doktorat, uvijek sam mogao raditi više od drugih, dobiti na vremenu i pobjeći na mjesec dana kući, a to bi bilo nemoguće ako bih prihvatio posao. Sve više falilo mi je biti doma. Tu su svi oni koji su meni dragi. Volim Rovinj! Činjenica da možete ići kamo god želite može biti jako dobra, ali uvijek će vam faliti dragi ljudi. To nećete lako nadoknaditi. Ja sam jedinac. Mama je plakala kad sam odlazio, a plakala je i kad sam se vraćao... Zaključio sam da sam puno naučio, da su sve to bila velika iskustva koja u konačnici mogu iskoristiti ovdje”, objašnjava doc. dr. Rade svoj povratak tamo gdje je kao jedva punoljetan odvezao “cimu” i otisnuo svoju životnu jedrilicu prema nekim drugim vodama.

Naravno, vezu s Fincima nije prekinuo i baš za znanstveni rad s područja neuroradiologije koji je vodio kao doktorand dobio je ovu prestižnu nagradu za mladog znanstvenika.

“Radio sam s kolegama iz Finske i u ove tri godine bezbroj puta putovao ‘gore - dolje’. Održavali smo sastanke putem Skypea i analizirali dobivene rezultate... Uspjeli smo dokazati da se živci kralježnice kreću u točno određenim smjerovima uzdužno i poprečno te da se pokreti mogu predvidjeti, odnosno da njihovo ‘prenaprezanje’ izaziva bolove”, objašnjava doc. dr. Rade. Istraživanje je pokazalo zašto neki pacijenti koji nemaju velike promjene na kralježnici imaju jake bolove, dok, primjerice, drugi s većim promjenama nemaju tih problema. “Odgovor je jasan - nismo mjerili funkcionalne pokrete živaca”, kaže doc. dr. Rade.

“Živci se ne mogu poput mišića jako izdužiti i kad se pređe 18 posto živca, puca, dok se mišići mogu izdužiti čak i do 65 posto. No, dok to postane rutinska pretraga, potrajat će. Nužni su uređaji, brži od postojećih MR-a, koji to mjerenje mogu obaviti u kratkom vremenu jer s ovim postojećima to traje nekoliko sati. Zato smo u kontaktu s proizvođačima opreme koji bi morali naći tehničko rješenje koje bi ubrzalo dijagnostiku”, objašnjava doc. dr. Rade dio svojih znanstvenih interesa, među kojima je i drugo istraživanje ono koje će uz pomoć neurofiziologije dokazati da mišići mogu biti aktivirani ne bi li zaštitili živce, i to najviše one periferne.

Da se može živjeti u Rovinju i raditi u svjetskoj znanosti dokaz je Radeov angažman u London gdje je prije nekoliko godina radio magisterij iz ortopedske znanosti. “I sad radim neka istraživanja na King College of London na odjelu genetike. Po svemu sudeći, pronašli smo uzrok nekih vrste upala kralježaka”, kaže doc. dr. Rade. Dodaje da zbog ravnateljskog angažmana mnogo toga radi rano ujutro premda nije jutarnji tip. “Ipak se dižem u pet, pa i ranije, ne bih li sve to stigao napraviti. Osim toga, istraživanja traže veliku količinu inspiracije, a to je teško kad dnevni problemi napune glavu”, naglašava doc. dr. Rade.

Njih, na žalost, u hrvatskom zdravstvu ne nedostaje, u što se prihvaćajući ravnateljsko mjesto u rovinjskoj bolnici doc. dr. Rade uvjerio na vlastitoj koži kad je preuzeo posao 2014. godine.

“Stanje u bolnici bilo je doslovno ‘ajme majko’. To je bio možda najgori trenutak mojeg života. Došao sam u bolnicu koja me ne želi jer je funkcionirala na mnogo internih dogovora i interesa. Sve je bilo posloženo tako da zaposlenicima ‘ne bude teško’. Sad dolazim ja izvana neopterećen zbivanjima u bolnici i još uz to tek sam prošao tridesetu. Situacija je za mene bila, što bi Istrijani rekli, ‘krepat ma ne molat’. Gubici su bili ogromni, liste čekanja nepostojeće. Sve je govorilo da je bolnica na izdisaju. Shvatio sam da je riječ o krizi i da način vođenja bolnice mora biti autoritativan ako je namjeravam spasiti”, objašnjava doc. dr. Rade svoju taktiku izvlačenja bolnice iz nevolja.

“Onaj tko preuzima bolnicu u takvom stanju mora se postaviti kao ‘zapovjednik’ i tu ne može biti puno demokracije. Ono što se mora mora se jer nema mnogo vremena ono je zapravo već isteklo jučer. No taj isti zapovjednik mora preuzeti i punu odgovornost. Članovima upravnog vijeća bolnice jasno sam rekao da imaju moju ostavku na stolu i da mogu otići kad to od mene zatraže. U početku sam mnogo napravio na autoritativan način, na što se u bolnici nije gledalo blagonaklono. Pokušao sam zaposlenicima objasniti da se u trenutku kriznog upravljanja mora tako raditi, ali teško je to prolazilo. Krenula je nova sistematizacija, spojili su se odjeli, došli su novi ambiciozniji šefovi, novi pravilnici... Zanimljivo je bilo da bolnica nije radila dovoljno posla da se pokrije mjesečni limit, ali je zato bilo prekovremenih kao u priči”, opisuje doc. dr. Rade svoje prve korake u novoj radnoj sredini, potpuno drukčijoj od one na koju je navikao. Primjerice, kontrola rada u bolnici nije postojala, što je on drastično promijenio.

Počeli smo kontrolirati rad, odnosno pratiti izvršenje posla preko bolničkog informatičkog sustava (BIS) i vrlo brzo se vidjelo tko radi i koliko, a tko ne. Ako je netko pregledao pet, a netko 25 pacijenata, sigurno ne mogu biti isti. Nije dobro da imaju istu plaću i to se mora promijeniti. U finskim se bolnicama, pa i u onoj u kojoj sam radio, dobro zna koliko se posla mora napraviti i tu nema rasprave. Liste čekanja moraju biti ispod dva mjeseca. Ako se lista produži i pacijenti čekaju dulje, određeni se odjel mora organizirati tako da odradi ‘zaostatke’”, objašnjava doc. dr. Rade. Kaže kako je učio od najboljih, što mu danas jako pomaže u vođenju bolnice. “Moj šef i mentor na doktoratu Olavi Airaksinen, svjetski poznati fizijatar, koji odlično zna svoj posao, i mene je naučio puno toga”, naglašava doc. dr. Rade.

Mladi ravnatelj nakon tri godine “autoritativnog vladanja” popustio je uzde jer “željezna ruka” više nije potrebna i okrenuo se približavanju Rovinja ostatku svijeta pa je tako nedavno dogovorio suradnju Istarske županije i talijanske zdravstvene regije Veneto Orientale te bolnice Villa Salus iz Mestre te bolnice iz Jesolu

“Želimo napraviti što bolji zajednički proizvod, razmjenom iskustava te doškolovanjem zdravstvenih radnika. Tko će od toga imati više koristi ne znam, ali zapravo želim privući u Rovinj nove zaposlenike i kao ‘dodatak’ ponuditi im usavršavanje u inozemstvu, što bi im zapravo mogao biti razlog za ostanak u Hrvatskoj”, objašnjava doc. dr. Rade.

No to nije sve u njegovu pokušaju “internacionalizacije” rovinjske bolnice. Nedavno su u Rovinju boravili studenti i profesori krajobrazne arhitekture sa Sveučilišta u Washingtonu ne bi li pripremili zajednički projekt izgradnje bolničkog terapijskog parka.

“Tijekom osmodnevne radionice američki studenti, pod vodstvom svjetski poznatog krajobraznog arhitekta profesora Daniela Winterbottoma i njegova asistenta dipl. ing. Luke Jelušića, kao dio praktične terenske nastave razrađivali su koncept budućeg terapijskog parka bolnice. Sljedeće godine doći će ponovno i ono što su osmislili realizirat će u Rovinju. Super za nas, ali i za te studente jer kad završe studij, već će iza sebe imati odrađeni projekt”, objašnjava doc. dr. Rade.

Dodaje kako uz sve te aktivnosti nađe vremena i za sport ne bi li “oslobodio glavu” za nove stručne i znanstvene izazove.

“Volim košarku. Nastojim što više biti na otvorenom, na biciklu, a manje u kafiću. Puno čitam osobito fiziku i astrofiziku jer su me uvijek zanimali mehanizmi zašto se nešto dešava. Svi smo mi dio velikog ‘mehanizma’, ali vjerujem da ako svi radimo na promjeni svog mikrokozmosa mnogo tih mikro može pomaknuti u konačnici i makro promjene. To mi je putokaz i njega se nastojim držati.”, zaključuje doc. dr. Rade.


Promo

Izdvajamo