Godine koja je za nama filmski se svijet neće sjećati s naročitim entuzijazmom. Što se Hollywooda tiče, 2017. je bila godina sušne ljetne sezone i niza skupih “flopova”. Što se europskog filma tiče, obilježio ju je relativno mršavi Cannes, te niz podbačaja inače uvaženih režisera. Što se pak Hrvatske tiče, 2017. će ostati upamćena kao godina kad je konačno dovršen politički udar na HAVC, udar koji je utjecao na količinu i kvalitetu filmova puno brže nego što je to itko predviđao.
Svjetsko filmsko tržište ponajprije je obilježila loša američka ljetna sezona s padom prodaje ulaznica od 12% i nizom tržišnih i kreativnih promašaja kao što su “Crna kula”, “Mumija”, “Kralj Artur” ili “Transformeri”. Paradoks je da je tijekom te iste sezone Hollywood izbacio i niz hitova koje je kritika voljela (“Čuvari Galaksije”, “Planeta majmuna”, “Thor”, “Logan”, neki bi tu dopisali i “Wonder Woman”…), no ni oni nisu pomogli da se poprave loši rezultati sezone.
Što se hrvatskih kino rezultata tiče, oni su i inače svijet za sebe, pa je tako bilo i ove godine. U Hrvatskoj ne prolaze osobito superjunaci i stripovske franšize, ali zato dobro idu crtići i adaptacije - pa je tako bilo i u 2017. Dok su američkim tržištem vladali “Ljepotica i zvijer” i “Wonder Woman”, u Hrvatskoj ti filmovi nisu ni u prvih osam najgledanijih, a u prvih šest su tri crtića. Najgledaniji film godine u hrvatskim je kinima bio “Kako je Gru postao dobar” (162 tisuće), a to je već treći put da su crtići s Gruom i žutim Minionima na prvom mjestu hrvatske godišnje liste. Između naše publike i Malaca u obliku žutih dražeja očito postoji trajna simpatija.
Što se svjetskog art-filma tiče, 2017. je donijela manje zanimljivoga nego zbilja jako dobra 2016. Niz važnih europskih i američkih art-režisera bio je ili zabavljen TV projektima (Lynch, Sorrentino), ili između dva filma, ili se - poput Hanekea, Haynesa ili Kaurismakija - predstavio filmovima koji nisu bili najbolji. Ta se suša ponajbolje osjetila na canneskom programu. Indikativno je da je Zlatnu palmu ove godine zasluženo ponio Ruben Östlund za svoj film “Kvadrat”, premda je isti taj režiser godinu dana ranije na Cannesu sudjelovao s boljim filmom - “Turist” - a da uopće nije ni bio u natjecateljskom programu. To ukazuje na povodljivost i pomodarstvo canneske selekcije, ali i na to da je ove godine očito bilo manje dobre robe u ponudi.
Što se hrvatskog filma tiče, brojke naizgled štimaju. Tijekom godine premijerno je prikazano dvanaest domaćih igranih filmova, tu su još tri kino dokumentarca te nekoliko manjinskih koprodukcija. Ideološki udar na HAVC - međutim - počeo se već osjećati. Nakon dvije izuzetno uspješne godine, 2017. je prva godina kad ni jedan hrvatski dugometražni film nije ušao na neki od top-festivala. Među premijerno prikazanim filmovima, veliki je dio nastao u nezavisnoj produkciji, mnogi među njima su krajnje niskobudžetni, a većina njih je bila upitna kvalitete. Samo su tri hrvatska naslova ove godine dosegla kakvu-takvu gledanost. Sva su tri bila dječja, a među njima je jedan - “Neparožderi” - koji je češki crtić u hrvatskoj manjinskoj koprodukciji (15 tisuća). Ti rezultati pokazuju da bi doista vrijedilo više ulagati u kinonaslove za mlade, koji su u Hrvatskoj još iznimka.
I u takvoj neveseloj sezoni ipak su postojala dva razloga za zadovoljstvo. Prvi od njih je uspjeh novog filma serijala o Koku (“Uzbuna na Zelenom Vrhu”) kojeg je vidjelo 63 tisuće gledatelja, pa je postao uvjerljivo najveći domaći hit sezone. Drugi razlog za zadovoljstvo je film “Kratki izlet” Igora Bezinovića koji je ušao u program Rotterdama i osvojio - iznenađujuće - Zlatnu arenu za najbolji film u Puli.
Hrvatska kinematografija imala je - ukratko - mršavu i tešku godinu. Kad se tomu dodaju financijski problemi HAVC-a, odgađanje produkcija zbog besparice, neizvjesnost oko novog zakona te klima (auto)cenzure koja metastazira sve više u cijelom društvu, dojam je da ovo nije samo prolazna kriza. Vjerojatnije je riječ o početku teškog perioda koji će možda potrajati.
Izbor Jurice Pavičića: 15 najboljih filmova
1. LA LA LAND (La La Land) (Damian Chazelle, SAD)
Kad kritičar za najbolji film godišnjeg repertoara proglasi film koji je imao 14 oskarovskih nominacija, te kojeg je samo u Hrvatskoj vidjelo 84 tisuće gledatelja, riskira da bude izvrgnut profesionalnom ruglu. Proglasiti takav film najboljim je nalik tomu da muzički kritičar najboljim albumom proglasi ploču Rozge ili Jole.
U slučaju “La La Land” - međutim - treba suspregnuti predrasude. Film Damiana Chazellea bavi se temom koja ne može biti otrcanija: nesretnom ljubavi u svijetu šou biznisa. Iz tih neoriginalnih, ali bezvremenskih sastavnica režiser Chazelle je napravio film koji je istovremeno strašno jednostavan, ali i virtuozan. “La La Land” istodobno funkcionira i kao eskapistički mjuzikl i kao socijalni film o sudbini mladih u eri prekarijata. Ima zrno stilizacije, a istodobno ostavlja dojam neglamuroznog, “kuhinjskog” realizma. To je film koji sasvim solidno funkcionira kao mjuzikl, u kojem priča zbog toga ne pati, a prelazi iz realističke radnje u songove i ples bešavni su i točni. Zajedno s “Once” Irca Johna Carneyja, Chazelleov “La La Land” je film koji renovira žanr mjuzikla, pokazujući da on može živjeti u sretnom braku s prevladavajućom verističkom estetikom 21. stoljeća.
2. SLAVA (Slava) (Kristina Groževa, Petar Valčanov, Bugarska)
Crna satira bugarskog redateljskog para u Hrvatsku je stigla bez jako zvučnih referenci. Svatko tko ga je vidio, međutim, namah se zaljubio u bugarski film, i to zato što je to film o društvu navlas istom kao naše. Groževa i Valčanova napravili su film o sudaru tranzicijskih dobitnika i gubitnika, socijalističkog etosa i kapitalističkog pragmatizma, a cijeli politički mikrokozmos tu se vrti oko starog ruskog ručnog sata.
3. BEZ LJUBAVI (Nelyubov) (Andrej Zvjagincev, Rusija)
“Nelyubov” je novi iznimni film ruskog majstora, film koji jednako dobro funkcionira i kao teološka parabola i kao socijalna analiza nove, antipatične ruske urbane elite. To je film u kojem hladni, svirepi bog kažnjava loše i sebične ljude.
4. LOGAN LUCKY (Logan Lucky) (Steven Soderbergh, SAD)
U prvoj godini Trumpovog mandata, Steven Soderbergh je snimio film koji je ljubavno pismo Trumpovoj glasačkoj bazi: bijeloj, ruralnoj provinciji. “Logan Lucky” spretan je spoj pljačkaškog filma, komedije, tople posvete Virginiji, te nježan film o socijalnim gubitnicima.
5. TIJELO I DUŠA (Testrol es lelekrol) (Ildiko Enyedi, Mađarska)
Film iskusne ali zaboravljene mađarske autorice neočekivano je u veljači osvojio Zlatnog medvjeda u Berlinu. Zasluženo: “Tijelo i duša” je jednostavan film koji počiva na domišljatoj dosjetci, koji kičastu temu obrađuje bez i zrna kiča.
6. KVADRAT (Square) (Ruben Östlund, Švedska)
Neočekivani dobitnik Zlatne palme novi je pametni film najpametnijeg europskog filmaša. Kao i drugi Östlundovi filmovi, i ovaj je u osnovi politički esej koji bespoštedno masakrira liberalnu, dobronamjernu europsku srednju klasu. “Kvadrat” je film o kojem možete satima pričati uz kavu.
7. BLADE RUNNER 2049 (Blade Runner 2049) (Dennis Villeneuve, SAD)
Villeneuveov film ima nesreću da ga se stalno uspoređuje s legendarnim izvornikom. U toj usporedbi on ima i svojih aduta. “2049” je kudikamo više film o drami glavnog lika, bioetička pitanja nadogradio je onim ekološkim, a Villeneuve se opet pokazao kao genij vizualizacije.
8. LOGAN (Logan) (James Mangold, SAD)
“Logan” je čemerna drama o rasapu i starenju lukavo kamuflirana u film o superherojima. U ovom slučaju, “super” treba uzeti s rezervom, jer su junaci Mangoldova filma prebijeni, umorni i stari, a junaštva izvode uz bolove u križima.
9. MATURA (Bacalaureat) (Cristian Mungiu, Rumunjska)
Mungiuov film je kao briketirana sezona TV serija: mali grad, deseci likova, svi su premreženi sa svima, svi su u osnovi dobronamjerni, ali imaju putra na glavi. Još jedan odličan film o postkomunizmu.
10. AMERICAN HONEY (American Honey) (Andrea Arnold, V. Britanija)
Britanska redateljica napravila je izlet u SAD i snimila film o ultimativnom prekarijatu: junaci ovog filma nemaju čak ni adresu. Ovo je film koji pokazuje kako se mladenačka kontrakultura i kapitalistička eksploatacija ne isključuju.
11. ELLE (Elle) (Paul Verhoeven, Francuska)
Nizozemsko-holivudski veteran otišao je zakratko u Pariz i snimio triler kakav u Hollywoodu ne bi nikad mogao, jer bi za velike studije bio odviše skaredan i mizantropski. Verhoeven je konačno napravio ono čemu je stalno težio: film o junakinji koja je superiorna, ali antipatična.
12. FRANTZ (Frantz) (Francois Ozon, Francuska)
Opet se pokazalo da se francuski “queer” režiser najbolje snalazi u melodrami. Ovaj crno-bijeli, kostimirani film ujedno je ljubavna priča, ali i studija o poratnim traumama i nacionalizmu.
13. PAKLENA NOĆ (Good Time) (Josh i Bennie Safdie, SAD)
Braća Safdie ovim su se filmom kvalificirali za legitimne nasljednike Martina Scorsesea. Dosad najbolja filmska uloga Roberta Pattinsona.
14. JA, DANIEL BLAKE (I, Daniel Blake) (Ken Loach, V. Britanija)
Stari britanski ljevičarski režiser ovim je filmom neočekivano pobijedio u Cannesu 2016. Za Loacha je ovaj film možda samo “business as usual”, ali ne znači da film nije dobar - ima i emociju, i humor, i političku relevantnost.
15./16. ATOMSKA PLAVUŠA (Atomic Blonde) (David Leitch, SAD)
Zagubljen u masi ljetnih hitova, ovaj film je za moj ukus najbolji akcijski film sezone. Pogledajte - ako ništa drugo - Charlize Theron u sedmominutnoj sceni tučnjave snimljenoj u jednom kadru.
15./16. THOR: RAGNAROCK (Thor: Ragnarock) (Taika Waititi, SAD)
Novozelandski režiser maorskog podrijetla podigao je iz mrtvih serijal koji je važio za najtuplji i najdosadniji u Marvelovom repertoaru. Šašav i duhovit film pun samoironije.
5 najboljih iz regije
1. MUŠKARCI NE PLAČU (Alen Drljević, BiH)
Godina 2017. i za hrvatsku je kinematografiju, kao i za ex-Yu kinematografija bila mršava godina. Ni jedan dugometražni film iz kinematografija ovog prostora nije se u 2017. uvrstio ni u jedan od pet najvećih svjetskih filmskih festivala. U takvoj godini mršavih inouspjeha rijetka je iznimka bio film sarajevskog debitanta Alena Drljevića koji je igrao u konkurenciji Karlovih Vary, a potom dobio i nagradu na Zagreb Film Festivalu.
Drljevićev film zbiva se tijekom terapije za veterane ratova 90-ih u jednom bosanskom zimovalištu. Tijekom filma bivši borci triju nacionalnosti postupno “autaju” vlastite ratne traume i zidaju novo razumijevanje. Drljevićev film pri tom funkcionira pomalo poput “produžene kolumne”. On definira agresora, distribuira ratnu krivnju, pruža ruku mirenja, naviješta novo zajedništvo. U pravom smislu riječi - “državotvorni film”.
Osobno, mislim da “Muškarci ne plaču” spada u onu vrstu filmova kakve bi ex-jugoslavenske kinematografije trebale postupno napustiti. Ali, to ne znači da film nije dobar. Režiran je umješno, likovi su uvjerljivi, glumci dobri, a Leon Lučev i Boris Isaković sjajni.
2. AGAPE (Branko Schmidt, Hrvatska)
Film o pedofiliji u crkvi koji za pedofila iskazuje razumijevanje i sućut svakako je projekt pun rizika. Schmidt se iz toga iskobeljao s mjerom i taktom. Ovo je možda prvi film o bandićevskom, konzervativnom Zagrebu koji je tako blizu, a opet daleko od Bogovićeve i Tkalče. Osobno, mislim da je filmu trebao uvjerljiviji svršetak.
3. KRATKI IZLET (Igor Bezinović, Hrvatska)
Bezinović i scenarist Zlatko Stolica uzeli su stari Šoljanov prozni klasik i pokazali kako on funkcionira za novu poratnu, “izgubljenu generaciju”. Neočekivani pobjednik Pule, film je sasvim drukčiji od onog što se inače kod nas snima.
4. IME DOBRICA, PREZIME NEPOZNATO (Srđa Penezić, Srbija)
Zakašnjeli srpski debitant snimio je film o temi koja lako sklizne u kič: bezuvjetnoj dobroti. Rezultat je nježni “feelgood movie” s kršćanskim vrijednostima bez kršćanske ikonografije.
5. UZBUNA NA ZELENOM VRHU (Čejen Černić, Hrvatska)
Najveći ovogodišnji hit hrvatskog filma (63 tisuće gledatelja) ujedno je i najbolji film serijala o Koku do sada. Ovim filmom Koko se vratio izvornoj dobnoj demografiji.
6. GLASNIJI OD ORUŽJA (Miroslav Sikavica, Hrvatska)
Kad se pročulo da režiser snima film o ratnoj estradi 90-ih, mnogi su očekivali otrovnu satiru. Umjesto toga, Sikavica je napravio tugaljivi sentiš-film o izgubljenim idealima. Netko to voli, netko ne - ali film fino provodi središnju emociju.
7. ŽABA (Elmir Jukić, BiH)
Po davnom hrvatskom komadu Dubravka Mihanovića sarajevski su filmaši napravili film o traumama poratne BiH. Dobar film u kojem se pokatkad osjete kazališna izvorišta.
Izbor Nenada Polimca: 15 najboljih filmova
1. Elle (Elle), redatelj: Paul Verhoeven, Francuska-Njemačka
Šeficu male tvrtke za produkciju nasilnih videoigara napadne u njezinu domu maskirani neznanac i siluje. Tako nešto nije joj ugodno, ali nije traumatizirana poput većine žrtava takve vrste nasilja. Ona ne želi biti u podređenom položaju, a još je više živcira što ne zna identitet muškarca s kojim je imala prisilni seksualni odnos. To je dramska pretpostavka filma “Elle” (nitko se nije potrudio prevesti francuski riječ “ona”), kojim se Paul Verhoeven, nizozemski redatelj s međunarodnom karijerom (“Robocop”, “Total Recall”, “Sirove strasti”, “Crna knjiga”), nakon desetogodišnje pauze vratio za kameru. Uspjeh je bio izniman, redatelj se uvijek dobro snalazio u pričama krcatim seksom i s nekonvencionalnim junakinjama, no priznaje da je njegova glavna glumica Isabelle Huppert podjednako zaslužna za odjek filma: kad bi se njemu učinilo da su otišli predaleko, ona bi ga uvjerila da treba biti što radikalniji. Zato je i dobila svoju prvu nominaciju za Oscara i šteta je što je nije i potvrdila.
2. Logan (Logan), redatelj: James Mangold, SAD
Filmovi o super junacima obično ne završavaju ovako. Wolverine (u karizmatičnoj glumačkoj izvedbi Hugha Jackmana) dobio je svoju vlastitu trilogiju, zasluženo, jer je bio glavna atrakcija serijala “X-Men”, no zasigurno niste očekivali da će kraj biti ovako mračan. Super junak, naime, jedva preživljava kao vozač limuzina, a njegov mentor profesor Charles Xavier (Patrick Stewart) je na izdisaju. Da sve bude gore, mutanti navodno izumiru, jer se već 25 godina nije pojavio nijedan novi izdanak te neobične ljudske vrste. A onda se odjednom javlja nada: postoji 11 godišnja curica (Dafne Keen) koja ima iste sposobnosti kao i Wolverine. Od redatelja Jamesa Mangolda nije se baš očekivalo previše, filmovi su mu bili ambiciozni, ali prenapuhani i često zbrkani, no da će se odlučiti za ovako radikalni “noir”, to je zbilja ispalo ugodno iznenađenje. Pogotovo što vrlo vješto vodi svoj “crnjak”, poigrava se različitim ugođajima, a ostvaruje i scene nepatvorenog patosa. Pravo čudo kako mu je publika tako dobro primila film.
3. Sve ili ništa (Hell or High Water), redatelj: David Mackenzie, SAD
Ne vjerujte puno festivalima ni prestižnim nagradama. Film talentiranog škotskog redatelja poprilično neujednačena opusa (vrhunci su mu “crnjak” “Mladi Adam” i krimi drama “U zatvoru”) primljen je u Cannes, ali ne u službenu selekciju nego u prateći program Izvjestan pogled, gdje nije dobio ništa. Nominiran je za četiri Oscara, ali nijednog nije potvrdio. Šteta, no opet, za njega se čulo, skupio je popriličan krug poklonika i figurirao na mnogim listama najboljih filmova godine. Što uistinu i jest. Pravo je čudo kako se Mackenzie dobro snašao u modernom vesternu, kao da je učenik Sama Peckinpaha ili Waltera Hilla, no najveće je otkriće briljantan scenarij Taylora Sheridana (inače glumca iz serije “Sinovi anarhije”) o dvojici braće koji pljačkaju manje banke po Teksasu kako bi spasili obiteljski posjed: na njih pak vrebaju dvojica murjaka (jedan je sjajni Jeff Bridges), sve je tu posloženo u parovima i u međuodnosima. Virtuozan film, a Sheridan (koji je scenarist i hvaljenog “Sicaria”) ove je godine režirao i vrlo dobar krimić “Wind River”.
4. La La Land (La La Land), redatelj: Damien Chazelle, SAD
Dokaz da se novi i stari Hollywood ipak mogu pomiriti. Redatelj zanimljivog prvijenca “Ritam ludila” ovaj put je napravio pravi mjuzikl, ali tako što je uzeo matricu klasika iz četrdesetih i pedesetih i potpuno je osvježio s mladim glumcima i duhom novog milenija. “Mjesečina” mu je preotela Oscara, ne baš zasluženo, iako to nije loš film, međutim, publika ga je prepoznala kao posebnu vrijednost.
5. John Wick 2 (John Wick: Chapter 2), redatelj: Chad Stahelski, SAD
Nema tu bogzna što, kao i u prvom filmu Keanu Reeves je plaćeni ubojica koji se više ne želi baviti tim poslom, i ovdje ga navuku da pobije stotinjak protivnika, međutim, sve je to fascinantno koreografirano i vizualno spektakularno, pogotovo dijelovi snimljeni u Italiji. Redatelj voli kontraste, pa je pri kraju umetnuo dio s beskućnicima koji kao da su s drugog planeta.
6. Kvadrat (The Square), redatelj: Ruben Östlund, Švedska-Danska-Njemačka-Francuska
Jako uvjetno treba uzeti tezu da je ovogodišnji kanski pobjednik satira na modernu likovnu umjetnost. Prije je to film o raspadu ljudskih odnosa u navodnoj zemlji izobilja, prikazan kroz niz tragikomičnih nesporazuma. Sekvenca performancea za otmjenu publiku u završnoj trećini izvanredno je režirana, zbog nje se mogu oprostiti i poneki dramski slijepi odvojci..
7. Blade Runner 2049 (Blade Runner 2049), redatelj: Denis Villeneuve, SAD
Prava je hrabrost snimiti nastavak filma starog 35 godina (naposljetku, to je uspjelo i Georgeu Milleru s nešto “mlađim” “Pobješnjelim Maxom”), no to je i izvjesna prednost jer se ne morate previše oslanjati na original. Kanadski redatelj napravio je nešto vrlo čudno, art ZF koji se tek u zadnjoj trećini povezuje s prvim filmom i tek tada postaje uistinu nadrealan. Bizarno, ali prilično intrigantno.
8. Vozač (Baby Driver), redatelj: Edgar Wright, VB-SAD
Posveta velikim filmovima o neustrašivim vozačima koji spašavaju pljačkaše u bijegu od policije, ponajprije onima Waltera Hilla (“Vozač”) i Nicolasa Windinga Refna (“Vožnja”). Britanski redatelj odlično se snašao u Americi, spaja iskustva pop arta i adrenalinskih B-filmova, pa mu je film među najzanimljivijim izdancima komercijalnih akcića posljednjih godina.
9. Thor: Ragnarok (Thor: Ragnarok), redatelj: Taika Waititi, SAD
Novozelandski redatelj prvi je shvatio da serijalu o super junaku, tj. božanstvu s Asgarda, trebaju obilne doze humora, inače se sve doima poprilično bedasto. Postigao je odličan omjer dijaloških i akcijskih scena, pomogli su tu i prvorazredni glumci (Cate Blanchett prvi put igra negativku u ovakvoj vrsti filma, Jeff Goldblum neodoljivo je smiješan u persiflaži rimskog imperatora), pa unatoč 130 minuta sve protekne u trenu.
10. Sluškinja (The Handmaiden), redatelj: Park Chan-wook, Južna Koreja
Ne zamarajte se previše s pričom, jer mnogo toga ionako nećete shvatiti (možda i zato što je za međunarodno tržište film skraćen preko dvadeset minuta), špijunira li sobarica gazdaricu ili je to obratno, međutim, vizualni stil je impresivan, dok su erotske scene među dvije protagonistice među najefektnijima koje ste vidjeli u suvremenoj kinematografiji.
11. Sirovo (Grave/Raw), redateljica: Julia Ducournau, Francuska-Belgija
Nije to prvi film o kanibalizmu u novije doba, ali je prvi koji je svoje protagoniste postavio u najsuvremenije okružje. Junakinja je vegetarijanka koja studira veterinu, mnoštvo je izazova uokolo nje no ona se isprva ponaša kao da svemu može odoljeti, sve dok ne prevladaju nagoni. Redateljica dobro razumije značenje i ulogu boja i to sjajno koristi. Film se ne preporučuje gledateljima osjetljivima na prizore krvarenja.
12. Izgubljeni grad (The Lost City of Z), redatelj: James Gray, SAD
Ovakvi se filmovi danas više ne rade. Evokacija životopisa fanatičnog istraživača (u pitanju je Englez Percy Fawcett) koji je u prvim desetljećima 20. stoljeća uvjeren da je na tragu nestale civilizacije u Amazoniji tako je nakrcana detaljima, kao da je napravljena za dobre poznavatelje tog razdoblja i te vrste ljudi. Prekrasno snimljena (veliki Darius Khondji), sliči starim razglednicama kakve se drže još samo u podrumima.
13. Trgovački putnik (Forushande), redatelj: Asghar Farhadi, Iran-Francuska
Dobitnik Oscara za najbolji strani film možda to zahvaljuje Trumpovoj administraciji, koja je Irancima zakomplicirala dobivanje viza za Hollywood, međutim, i bez toga bi bio u vrhu ovogodišnjeg kinorepertoara. Iznimno intrigantna prerada “Smrti trgovačkog putnika” Arthura Millera povlači neočekivane paralele s originalom, koje se pojašnjavaju tek u završnici.
14. Paterson (Paterson), redatelj: Jim Jarmusch, SAD-Francuska-Njemačka
Jednostavnost kojom je kultni američki nezavisnjak stekao mnoštvo poklonika i donekle je zapustio u recentnim radovima ponovno plijeni u ovoj humornoj drami o vozaču autobusa koji je usput i pjesnik, ali ne pravi kopije svojih radova. Zove se kao i gradić u kojem živi i linija autobusa koji vozi. Ima tu i ponešto uzbuđenja, ali isključivo na jarmuschevski način.
15. Nevoljen (Neljubov), redatelj: Andrej Zvjagincev, Rusija-Francuska-Njemačka-Belgija
Najbolji od nekolicine vrlo dobrih istočnoeuropskih filmova koje smo vidjeli ove godine (u vrhu su i rumunjski “Matura”, bugarski “Slava” i mađarski “Tijelo i duša”). 12-godišnji dječak s razlogom je traumatiziran razvodom roditelja, jer ga ni otac ni majka ne žele povesti svojim novim partnerima. Vrlo estetizirano i neugodno ostvarenje.
5 najboljih filmova iz regije
1. Agape, redatelj: Branko Schmidt, Hrvatska
Vrlo delikatan film o pedofiliji među svećenicima. Zapravo, možda to i nije tema nego homofobija, jer glavni junak (Goran Bogdan), svećenik izrazito modernih nazora, koji priprema srednjoškolce za krizmanje, nema po svoj prilici nikakvih seksualnih kontakata sa svojim učenicima, ali to što je s njima tako blizak izaziva podozrenje. A opet, teško je ignorirati očitu ljubomoru koju svećenikov bivši miljenik (izvrsni Denis Murić) pokazuje prema njegovom novom izabraniku (podjednako sugestivan Pavle Čemerikić), kao i to da se potonji odbija uključiti u učiteljev krug, što očito uznemirava junaka, impresioniranog dječakovim obrazovanjem i kultiviranošću. Film slojevito balansira između ta dva pola, diskretno naznačuje što bi se tu sve moglo dogoditi, ali ništa ne eksplicira. Krajnje neobično kada je hrvatski film u pitanju, jer su se sličnim postupkom u novije vrijeme poslužili jedino Hana Jušić u svom prvijencu “Ne gledaj mi u pijat” i Zvonimir Jurić u “Koscu”.
2. Kratki izlet, redatelj: Igor Bezinović, Hrvatska
Bez obzira što se navodi da je inspiriran novelom Antuna Šoljana, ovo je prvi hrvatski “slackerski” film koji puno više duguje Richardu Linklateru nego li našem književnom klasiku. Junaci su mladi ljudi koji tulumare po Motovunu, a kad im to dosadi kreću u nemoguću ekspediciju, traže samostan s rijetkim freskama koji vjerojatno i ne postoji. Zlatna arena u Puli veliko je priznanje filmu.
3. Muškarci ne plaču, redatelj: Alen Drljević, BiH-Slovenija-Njemačka-Hrvatska
Tema ne obećava puno, već smo se nagledali bivših boraca koji se pokušavaju izliječiti od ratnih trauma, pogotovo u dokumentarcima, međutim, u prvijencu bosanskog redatelja to ipak dramski vrlo dobro funkcionira. Glumci su uglavnom izvrsni, pogotovo Leon Lučev, Boris Isaković, Emir Hadžihafizbegović i Ermin Bravo, a poneki propust ne smeta vrlo dobroj cjelini.
4. Ime Dobrica, prezime nepoznato, redatelj: Srđa Penezić, Srbija
Ovo je neka vrsta bajke za odrasle, junak je muškarac kojeg su od djetinjstva naučili da bližnjima treba samo činiti dobro, pa bez obzira kako zapravo bili zločesti. Slavko Štimac odlično drži priču, korišteni su čak i inserti iz ranog razdoblja njegove karijere, no film je zapravo odlično režiran i pedantno cizeliran: prava rijetkost u suvremenim balkanskim produkcijama.
5. Uzbuna na Zelenom Vrhu, redateljica: Čejen Černić, Hrvatska
I filmovi za djecu zaslužuju mjesto na top listi najboljih. Pred nastavak filma “Koko i duhovi” odlikuje se odličnim radom s glumcima, kako malima tako i velikima, spretnim spojem akcije i humora te efektnim lokacijama. Osobito su dobro pogođeni odnosi između Koka i njegove četvorice prijatelja, tako da se nijedan od njih previše ne izdvaja.