“Put kojim je krenuo ministar Hasanbegović ozbiljno ugrožava hrvatski film, njegovo strpljivo građeno mjesto u Europi i teško stečenu neovisnost od politike.”
Tako završava priopćenje za medije koje su prošlog četvrtka uputili javnosti Hrvatska udruga producenata i Društvo hrvatskih filmskih redatelja, iznervirani neučinkovitošću - ili namjernim opstruiranjem - prema kinematografiji aktualnog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića.
Posljednji sastanak
Posljednji put su ga vidjeli na zajedničkom sastanku sredinom travnja, obećao im je redovite kontakte, od toga nije bilo ništa, a nije ni poslao ugovor za tekuću godinu Hrvatskom audiovizualnom centru: ispalo je da ministar čeka da se HAVC njemu javi, a trebalo je obrnuto.
Ukratko, amatersko petljanje kao i u slučaju financiranja pulskog festivala, kada je pretpostavljao da je to HAVC-ova obveza, iako je već ustaljena praksa da to obavlja Ministarstvo kulture (u pitanju smotra od nacionalne važnosti).
Zbog Hasanbegovićevog odugovlačenja filmska produkcija sve više kasni, nedavni rezultati HAVC-ova natječaja koji su zabavili mnoge jer su projekte dobili veterani Veljko Bulajić i Antun Vrdoljak, trebali su biti objavljeni još u studenom, a novi natječaj koji je upravo u toku očekivalo se početkom godine. Kasni se, dakle, skoro punih šest mjeseci, a kako je Hasanbegović u međuvremenu postao tehnički ministar kulture i ovisno o rezultatima predstojećih izbora velika je vjerojatnost da više nikad neće biti na toj poziciji, na eventualna preslagivanja treba dodati još toliko vremena.
Smjena e-mailom
Hasanbegović je, dakle, ukrao kinematografiji punu godinu dana. Još gore, ništa se ne radi na poticajima za skupe strane produkcije koje žele snimati u Hrvatskoj i zbog kojih mnogi tvrde da hrvatski film ne košta ništa: ulaganje u domaći film i dobit od stranaca svodi se na nulu.
Filmaše je također razbjesnilo i to što je pretprošlog petka, bez ikakvih prethodnih konzultacija, Hasanbegović razriješio Sanju Ravlić funkcije predstavnika Hrvatske u središnjem europskom filmskom fondu Eurimages. Ona je naš predstavnik formalno od 2010., njeno imenovanje potpisao je tadašnji ministar Božo Biškupić, no sa Strasbourgom komunicira još od ranije, otkako ju je u taj posao uputio pokojni Albert Kapović, osnivač HAVC-a. U razdoblju od 2004. pa do 2015. hrvatske su većinske i manjinske produkcije (ovisno jesu li naši filmaši glavni ili sporedni nositelji projekta) dobile ukupno 3 milijuna i skoro 300 tisuća eura, što je impresivna svota.
Dakako, nešto smo morali dati za članarinu, a i naši filmaši nemaju težinu poput velikih europskih redateljskih zvijezda, inače bi taj iznos bio daleko veći, no za jednu kinematografiju koja čvrsto drži srednju poziciju u tom okružju, to zbilja nije loš rezultat. Sanji Ravlić odluka ministra saopćena je e-mailom, nije bilo nikakvog oproštajnog razgovora i zahvale na dosadašnjim zaslugama, a na njezinu funkciju imenovan je Davor Švajić, prodekan za nastavu na Akademiji dramske umjetnosti i montažer.
Producente i redatelje posebno je razbjesnilo što je u pitanju osoba o kojoj se malo zna, on nema osobitog iskustva u takvoj vrsti posla, kako ga se Hasanbegović uopće sjetio trebalo bi posebno istražiti, a posljedice svega toga tek ćemo vidjeti, jer ovoga tjedna je već nova sjednica Eurimagesa.
Atraktivni projekt
Spomenuto priopćenje za medije nije izazvalo bog zna kakve reakcije, što i ne čudi, jer je poslano u jeku Europskog nogometnog prvenstva i raspada hrvatske vlade, ali je znakovita reakcija portala www.direktno.hr koji je objavio članak “Filmaši obmanuli javnost o smjeni Sanje Ravlić, istina je drugačija”. Očito, njegovi novinari u izravnom su kontaktu s Hasanbegovićem koji im je off-the-records objasnio u čemu je stvar.
Ravlićki je, naime, istekao mandat, a smušeno je natuknuto i da je ona gurala sporni danski dokumentarac “15 minuta: Masakr u Dvoru” (u tekstu je krivo napisano da se film zove “Masakr na dvoru”). Ništa od toga nije istina. Sanji Ravlić nije istekao mandat, ona je još godinama mogla biti na taj funkciji, ali je pravo ministra da je opozove ukoliko je nezadovoljan njezinim radom. Jednako tako će eventualni novi ministar kulture moći opozvati Dražena Švajića ukoliko mu se učini suviše inertnim, pa bez obzira što se time bavio tek nekoliko mjeseci.
Ravlićin je grijeh što je bila predsjednica HAVC-ove komisije koja je predložila “15 minuta: Masakr u Dvoru” za sufinanciranje u kategoriji manjinske koprodukcije. Treba priznati, projekt se činio atraktivnim, ali domaći koproducent Siniša Juričić iz Nukleus filma (veliki uspjeh ostvario je sudjelovanjem u bugarskom dokumentarcu “Posljednja ambulantna kola Sofije”, dok mu je kratki igrani film “Kokoška” Une Gunjak dobio Europsku filmsku nagradu) slabo je kontrolirao izbor sudionika u filmu i relevantnost podataka.
Film po završetku uopće nije odobren, Juričić je vratio novce i tehnički to više nije HAVC-ov proizvod, ali zašto se njegov logo našao na odjavnoj špici kada je film lani prikazan na Sarajevo film festivalu i RTS-u (odakle se i pojavio na YouTubeu), to je karakterističan problem te institucije: upliće se u previše toga i premalo toga kontrolira.
Sanja Ravlić pogodovala je također jeftinijoj nabavi dokumentarnih materijala na HRT-u za taj film, no to je uobičajeno kada su u pitanju manjinske koprodukcije. Djelatnik HRT-a Dražen Majić je to znao, ali je svejedno izazvao skandal ovog ožujka, koji je očito trebao Hasanbegoviću da sruši vrh HAVC-a. Naravno, reagirale su braniteljske udruge da hrvatska država financira antihrvatski film, no treba podsjetiti da je dio njih prije dvije godine nakratko poveo hajku i protiv sjajne ratne drame Kristijana Milića “Broj 55” kad je trebalo rušiti tadašnjeg direktora HRT-a Gorana Radmana.
Moj kolega Denis Kuljiš zasigurno je u pravu kad to naziva marginalnom aferom, međutim, tako nešto trebalo je Hasanbegoviću da bi smijenio ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara, kao simbol bivšeg režima. U sadašnjim političkim okolnostima to mu vjerojatno neće uspjeti, no rušiti Hribara i pritom upropastiti kinematografiju zbilja je sulud pothvat.
Ohrabrenje
Malo nas smatra da je Hribar idealan ravnatelj, drugi mandat u HAVC-u bio mu je suvišan, no treba priznati da je ta institucija - onako kako je postavljena i kako sada funkcionira - najsolidnija u cjelokupnoj današnjoj hrvatskoj kulturi. Hrvatski se film nametnuo kao najjači u regiji, ne bi škodilo da mu je gledanost u našim kinima nešto veća, no veliko je ohrabrenje da nakon “Svećenikove djece” i “Zvizdan” ima solidan odjek u svjetskim kinima, čime se prije nikad nismo mogli pohvaliti. Zašto kinematografija smeta Hasanbegoviću? Valjda zato što spretno pomiruje nacionalno i kozmopolitsko, ideološki je vrlo raznovrsna, a opet uopće nije pod njegovom kontrolom. Umjesto da to pokuša shvatiti i iskoristiti, on bi je najradije uništio, a to je odlika minornih političara.