FILMSKI FESTIVAL

VIDEO: MAKEDONSKA 'PETRUNIJA' NIJE BEZ MANA, NO IPAK JE ZANIMLJIVA I DOPADLJIVA Prikazan film koji je nastao u hrvatskoj koprodukciji

Promo

Riječ je o najboljem redateljskom ostvarenju Teone Strugar Mitevske, a najjači adut filma je zasigurno debitantica, glumica Zorica Nuševa

Natjecateljskim programom Berlinskog filmskog festivala u prva su četiri dana uvelike dominirale - redateljice. Dominirale su ne samo statistički. Nekoliko vrlo dobrih filmova mlađih ili sasvim mladih autorica nametnuli su se kao najzanimljivije što se u Berlinu moglo vidjeti tijekom prve trećine programa.

Jedan od tih filmova nastao je i u hrvatskoj koprodukciji. Riječ je o filmu “Bog postoji, njeno ime je Petrunija”, petom dugometražnom filmu makedonske autorice Teone Strugar Mitevske. Film koji je nastao u koprodukciji zagrebačke produkcijske kuće Spiritus Movens prikazan je u Berlinu u nedjelju, i doživio lijepu reakciju publike.

Balkanska egzotika

Onima koji pomnije prate zbivanja na post-YU filmskoj sceni, ime Teone Strugar Mitevske nije nepoznato. Riječ je o autorici koja je svojedobno nagrađena u Sarajevu, a u Berlinu su joj igrala tri filma, no ni jedan u konkurenciji. Strugar Mitevska svoje filmove producira u svojevrsnoj obiteljskoj radionici, njezina sestra Labina joj je redovno producent i jedna od glavnih glumica, a u produkciju je uključen i brat scenograf. Filmovi Strugar Mitevske u pravilu prebiru po najcrnjim zakutcima tranzicijskog socijalnog jada, a te teme ekonomske nepravde, nazadovanja i zatucanosti spaja s elementima folklora, etnografije, s podosta balkanske egzotike, jungovskih arhetipova i napadne metaforike. Riječ je, ukratko, o koktelu koji zapadna publika kod balkanskog filma voli.

Filmovi makedonske redateljice varirali su dosad u kvaliteti. Najnoviji - prikazan u berlinskom programu - nije se u konkurenciji našao slučajno. To joj je dosad najbolji film. Svoj uvriježeni stil ovaj je put znala nadograditi humorom i vizualno zanimljivim pripovijedanjem.

“Bog postoji, njeno ime je Petrunija” zbiva se u suvremenoj Makedoniji, u gradu Štipu gdje postoji običaj da svećenik na pravoslavni Božić baci u rijeku križ za kojim plivaju lokalni muškarci. Junakinja filma je Petrunija (Zorica Nuševa), neugledna, debela i nezaposlena diplomantica povijesti koja gubi dane valjajući se po krevetu ili obijajući ponižavajuće intervjue za posao. Nakon jednog od njih, Petrunija se zatekne kod mosta gdje se baca križ. Skoči u vodu i prva ugrabi križ, a kad shvati da joj ga muška rulja hoće oteti, pobjegne s njim doma. Sutradan je policija privede u postaju, a ono što slijedi izgleda kao tranzicijska parodija “Napada na policijsku stanicu”. U postaji su Petrunija, policajci, svećenik i križ, a vani je mužjačka masa koja hoće linčovati “bezbožnicu”. Svemu tome svjedoči i feministički nabrušena tv novinarka koju glumi redateljičina sestra Labina.

 

Scenarij filma (koji potpisuje sarajevska scenaristica Elma Tataragić) ima slabosti. Premisa filma povremeno ostavlja dojam nategnutosti, priča ima logičkih rupa, a scenarij pokatkad sklizne u agitatorstvo. Također, redateljica je i ovaj je put sklona bombastičnom simbolizmu, a čitava fabularna linija s novinarkom kao da ni ne služi ničem osim “crtanju” političke poante.

Fina crta humora

Unatoč tim problemima, film je dopadljiv, zanimljiv i lako se gleda. S režijske strane, ovo je daleko najzreliji rad makedonske autorice. Vizualno je pismen, sa zanimljivim kadriranjem i vizualnim gegovima, a ima i finu crtu humora. No najjači adut filma je zasigurno debitantica - glumica Zorica Nuševa. Riječ je o glumici koja je nešto poput makedonske Arete Ćurković: bucmasta, ali simpatična i temperamentna crnka oko čije se fizičke neuglednosti vrti čitava priča filma. Nuševa sjajno balansira između komičnog i tjeskobnog, praktički glumi samo očima, a redateljica je mudro procijenila da je treba kadrirati izbliza i pustiti kameru u njeno ekspresivno lice.

“Petrunija” je - ukratko - film koji ima mana, a neke od njih su u neku ruku “tipsko-balkanske”. Međutim, riječ je o filmu koji se može voljeti, tim više što se bavi temom koja je jednako hrvatska koliko i makedonska. S jedne strane ta je tema patrijarhata. S druge, to je usud generacije kojoj su sve šanse u životu pojeli “podobni” i “nećakinje”. Kad junakinja kao pripadnik te generacije prvi put nešto uspije izboriti svojom zaslugom, “sistem” joj i to želi uzeti, a ona ne da.

Osim makedonskog filma, u nedjelju je na Berlinaleu prikazan i povijesno-biografski spektakl “Mr. Jones” koji potpisuje poljsko-holivudska veteranka Agnieszka Holland. To je biografski film o velškom novinaru Garethu Jonesu koji je 1932. otišao izvještavati u SSSR kao simpatizer komunizma. U SSSR-u je, međutim, izmakao pažnji vlasti i na svoje se oči uvjerio u masovnu glad koja je u Ukrajini pobila desetine tisuća seljana. Nakon povratka, Velšanin je o onom što je vidio pisao i utjecao na ideološku mijenu mnogih istaknutih komunista, među ostalim i Georgea Orwella (koji se pojavljuje u filmu).

Povijesni spektakl

Film Agnieszke Holland spada u onu vrstu filmova kakvi su prije deset ili dvadeset godina dobivali Oscara za strani film. Riječ je o vrsno napravljenom, ali stilski konzervativnom kostimiranom spektaklu s besprijekornim glavnim junakom, nizom staljinističkih zlikovaca i masom raskošnih rekonstrukcijskih scena (film je nastao u poljskoj produkciji, uz koprodukciju Ukrajine za koju je glad 32/33 važan dio antiruskog narativa). Riječ je, ukratko, u Važnom Filmu na Veliku Temu od kakvih obično ne očekujete ništa osim skupe povijesne lekcije. Ipak, Holland je dovoljno dobra redateljica da i takvom filmu da krvi i mesa.

Dva najbolja filma berlinskog vikenda - međutim - nisu ni onaj makedonski, ni onaj Agnieszke Holland, nego dva filma mladih autorica njemačkog jezika. Prvi od njih je “Razbijač sistema” berlinske debitantice Nore Fingscheidt, a drugi “Tlo pod nogama” austrijske režiserke Marie Kreutzer.

“Razbijač sistema” bavi se 9-godišnjom djevojčicom s poremećajem ponašanja koja zbog agresivnih ispada luta od kuće i nefunkcionalne majke, preko domova, do psihijatrije. Najjača karika filma je fascinantna curica, glumica Helena Zengel.

“Tlo pod nogama” Austrijanke Kreutzer film je o poslovnoj menadžerici kojoj se život počinje slamati kad treba preuzeti brigu o shizofreničnoj sestri. Tu stereotipnu “kišni čovjek” situaciju Austrijanka je spretno nadogradila s ponešto jezivih, rubno hororskih motiva koji podsjećaju na Polanskog.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo