Francois Truffaut snimio je 1959. svoj cjelovečernji prvijenac “400 udaraca”, dobio za njega nagradu za režiju u Cannesu, ali nije zaboravio svog malog protagonista Antoinea Doinela. Kako je odrastao, Jean-Pierre Léaud tumačio ga je najprije u omnibusu “Ljubav u dvadesetoj”, a zatim u filmovima “Ukradeni poljupci”, “Zajednički stol i postelja” i “Ljubav u bijegu”. Nije baš lako u velikim vremenskim razmacima (ukupno dva desetljećaa) smišljati priče u kojima se glavni lik i nekolicina pratećih ponavljaju, no Truffautu se posrećila zbilja briljantna filmska kolekcija: nema tu nekih posebnih dramskih obrata, tek stvari koje čine život - kako bi to rekli Francuzi - ali izložene nadahnuto, pametno i duhovito.
Dugoročni projekti
Takvih dugoročnih projekata već je bilo u povijesti kinematografije, Indijac Satyajit Ray u razdoblju od pet godina realizirao je svoju slavnu trilogiju o Apuu, uvijek s istim glumcima, škotski filmaš Bill Douglas sedamdesetih je godina također izmamio hvalospjeve sjajnom, autobiografski zadojenom trilogijom s filmovima “Moje djetinjstvo”, “Moja obitelj” i “Moj put kući”, a dokumentarce u kojima su se redatelji s razmakom od nekoliko godina vraćali nekadašnjem vrelu inspiracije teško je i pobrojati: među najambicioznijima je svakako projekt televizije Granada “Sedam nagore”, započet 1964., koji se usredotočio na 14 djece različitog socijalnog staleža i odlučio ih pratiti svakih sedam godina, sve do novog milenija (trajao je i duže, jer je posljednje izdanje snimljeno 2012.), a još je radikalniji njemački “Djeca Golzowa” koji je od 1961. do 2007. zabilježio ukupno 20 izdanja, pokazavši - između ostalog - kako su se njegovi protagonisti prilagodili prijelazu iz DDR-a u novu ujedinjenu državu.
Jedinstven pothvat
Nijedan od navedenih pothvata nije bio lagan, međutim, “Odrastanje” Richarda Linklatera u tom je pogledu jedinstveno. Američki filmaš koji je dotad imao uspjeha kako u nezavisnim tako i u regularnim holivudskim produkcijama (“Zabušant”, “Munjeni i zbunjeni”, “Prije svitanja”) odlučio je 2002. započeti filmski projekt koji će trajati punih 12 godina, prateći fikcionalne živote rastavljenih roditelja i njihovo dvoje djece.
Stalni redateljev suradnik Ethan Hawke pristao je igrati oca (ionako su se već tada dogovarali o snimanju nastavka “Prije svitanja”), Patricia Arquette obvezala se za ulogu majke, 7-godišnji Ellar Coltrane (imao je tada već izvjesnog glumačkog iskustva) dobio je središnju rolu sina, a Linklaterova kći Lorelei bila je njegova sestra. Distributerska kompanija IFC svake je godine uložila u projekt u nastanku 200 tisuća dolara, što je ekipi osiguralo nekoliko dana snimanja.
Štošta je moglo ispasti krivo. Redatelj je već zamolio Hawkea da dovrši film u slučaju njegove bolesti ili smrti, mali Coltrane mogao se zasititi filmske pustolovine kada je stasao u tinejdžera, no srećom nije bilo tako (“Dok je bio klinac, manipulirali smo njime, no kasnije je postao ravnopravni suradnik” - komentirao je Linklater), a na desetke baksuza znalo je zadesiti i puno konvencionalnije filmske projekte. Ipak, film je krajem prošle godine naposljetku završen, morao je promijeniti prvotni naslov “12 godina” u “Odrastanje”, jer je “12 godina ropstva” tada već bio glavni favorit za Oscara te je premijerno prikazan na Berlinaleu: tamo je dobio nagradu za režiju, no bilo bi pravednije da se zakitio Zlatnim medvjedom za najbolji film.
Naizgled obična drama
Nije to ispao osobit propust, jer je otkako se sredinom ljeta počeo prikazivati u američkim i svjetskim kinima (u nas je upravo stigao na repertoar, zasad ga možete vidjeti u zagrebačkom kinu Europa), dobio puno važnije komplimente. Američki kritičari nazivaju ga bez konkurencije najboljim filmom godine, prognoziraju mu nekoliko nominacija za Oscara, a Britanci su ga uvrstili u najvažnija ostvarenja ovog milenija.
Pretjerivanje? Nipošto. Iako je “Odrastanje” u osnovi razmjerno obična obiteljska drama koja usput prati i sazrijevanje glavnog lika Masona mlađeg, u početku dječaka - kasnije adolescenta, film nudi neusporedivo više.
Kada Masonova majka nakon niza pomoćnih poslova završi fakultet i postaje profesorica, nije to nikakva scenaristička dosjetka, Patricia Arquette doima se kao ozbiljnija osoba jer je tijekom snimanja prošlo toliko godina. Nema tu pomoći maske ni glumačke transformacije. Njezin bivši suprug (uvijek odlični Hawke, bar kada igra u Linklaterovim filmovima) isprva je nefokusirani infantilac da bi se preobrazio u zrelog obiteljskog čovjeka: i opet je protok vremena jedan od glavnih razloga zašto nas to fascinira. Ellar Coltrane obavio je najimpresivniji glumački posao, isprva je on dječak koji samo gunđa i mršti se na činjenicu da njegova majka suviše često mijenja životne partnere, radna mjesta i boravišta, da bi se zatim počeo baviti ključnim emocionalnim i egzistencijalnim pitanjima, zašto ljubavne veze koje započinje brzo krahiraju i - naposljetku - što sa sobom.
Bez simulacija
Linklater - koji je ponikao u američkom nezavisnom filmu - izbjegava holivudsku dramaturgiju, nema u filmu zaokruženih scena ni jakih dramskih akcenata (obiteljsko nasilje prikazano je u jednom kratkom prizoru u polumraku garaže), cjelina kao da je sastavljena iz dijelova koji je u drugim ostvarenjima obično izostavljaju, a trenutak - kako se naglasi u finalu - može biti važan kao i čitava epoha.
Možda se ovakav film moglo napraviti i simulacijom, no sama činjenica da je ona gotovo u potpunosti izostala, da su dramski slojevi dobrim dijelom iznikli iz načina produkcije, čini “Odrastanje” neizrecivo važnim filmskim pothvatom čiji će se značaj tijekom narednih godina samo povećavati.