Do 1980. zaboravio sam kako je umro Čombe, naš mali frend iz frtalja, a ne kongoanski diktator. Od hrđavog čavla dobio je sepsu i otišao pred svima nama. Mi smo, napokon, stajali, skupa s Titom, na strani Lumumbe.
Odrastali na priredbama
Nadimke smo krali ponajviše sa sličica nogometaša iz Kanditova albuma. S njima smo se “kokali” - dva-tri suigrača, koji ih polažu na kamen, pa ih okreću upornim, i naizmjeničnim, lupanjem dlanova.
Sjetio sam se i dječaka iz jednog podruma u Rabarovoj, koji se nakon španunga, vruć, napio hladne vode i umro. Brzo smo zaboravljali na te smrti, kao da ih nije ni bilo. Sjećam se i jedne djevojčice koja je dobila šprih u oko, pa ostala bez njega. Barem po periferiji baratali smo ubojitim oružjima: špriherica, praćka, luk i strijela, najbolje od lijeske, pa one kuglice od kruha kroz kemijske olovke. Bili smo, zapravo, krvoločniji od klinaca iz “Gospodara muha”, bili smo gospodari malina, ribizla, hrušt-trešanja, pa čak jorgovana, njihaljki i klofer-štangi.
Po kuruzi na Trešnjevki propušili smo na “Dijamantu” iz Niša. Kupovali smo si “Vis” cigarete na komade. A nadimke su nam izbrisali TV prijenosi utakmica. Poslije “Životinjskog carstva”, i potrage za nedostižnim ara-papagajom, ostavili smo se i nogometaša.
Najbolniji udarac doživjeli smo 4. V. 1980., kada je u Ljubljani umro Josip Broz Tito. Mi smo bili njegovi pioniri: svi imamo doma one crnobijele fotografije s plavom titovkom i crvenom zvijezdom na glavi, s crvenom maramom zavezanom preko platnene, bijele košulje, ispeglane na pruge.
Svi oni koji su stajali u prvom redu na tim grupnim, razrednim fotkama, bili su “odrezani” ispod koljena. U plisiranim, tamnoplavim suknjama i u hlačama od štofa.
Odrastali smo na priredbama na kojima smo recitirali pjesme u njegovu čast, i slavu, dvaput godišnje, za 29. novembar (Dan Republike) i za 1. maj (Praznik rada). Najmanje. Poslije smo automatski postali njegovi omladinci.
Na stranu ružni tračevi o Titovoj borbi sa šećernom bolesti, pa i o tome da se Plavi vlak vozio prazan. Bila je to naša najveća životna predstava. Doduše, karmine, ali ipak. Više od “140 državnih delegacija” okupilo se na pogrebnoj ceremoniji u Beogradu. “Bio je to najveći diplomatski sastanak i medijski događaj ikada”, barem 20. stoljeća.
Strani izvori sugeriraju: “Samo je pogreb pape Ivana Pavla Drugog - u travnju 2005. - imao veći medijski odjek i okupio veći broj državnih delegacija”. Ali, to je već bilo iduće stoljeće, u kojem nije bilo zemlje naše mladosti.
Bili smo si jako važni, odlazio je čovjek koji je od zemlje seljaka na brdovitom Balkanu, od jeftine austrougarske provincije, stvorio identitet na karti svijeta, bez obzira na to da li se mjerio s famoznim “ne” Staljinu, samoupravljanjem ili pak s dosljednim svrstavanjem u nezavisne na VI. summitu nesvrstanih 1979. u Havani. Pritom su stradali mnogi nedužni, znao sam već tada, ako ni po čemu, onda po 1971.
Moj pokojni djed plakao je samo za dvojicom državnika. Za mladim, ubijenim američkim predsjednikom Kennedyjem i za Josipom Brozom, koji mu je bio, tako reći, zemljak iz nedalekog Kumrovca. To je pomalo čudno s obzirom na to da je djed bio daleko od Komunističke partije, od partizana i od ljevičara. To ću dijelom shvatiti mnogo kasnije, 90-ih u Drenskom Slatniku pokraj Đakova. Tamo me poslao TV urednik Obrad Kosovac, a na prijedlog kolege Nikole Kristića. U selu su živjeli “ustaški” doseljenici iz Zrinja, kod Hrvatske Kostajnice.
“Tito je bio dobar čovjek, on nas je spasio”, ponovili su mi već sredovječni ljudi, koji su se sjećali kako su ih, kao nedužne šmrkavce, optuživali zbog teških i neoprostivih zločina. Isto mi je govorio djed.
Tog ljeta, baš nekako kako smo Nina i ja otputovali za Prag i Krakov, dogodila se još jedna smrt što nas je pogodila na drugačiji način, premda se to ubojstvo dogodilo u dalekoj Americi, u Kaliforniji, o kojoj su Dead Kennedys godinu ranije izdali, možda, definitivni singl: “California Ueber Alles”.
Mi se nismo obazirali na teroristički napad što je na željezničkoj stanici u Bologni, 2. kolovoza, odnio 85 života, ranjavajući ih još 200. Odjednom nam je komunistički istok odgovarao zato što je bio siguran, barem od terorizma.
Nije nam smetao čak ni strogi pregled na granici Mađarske i Čehoslovačke. Po zidovima su bile ispisane crvene parole, baš kao kod nas. U dugom repu, u turističkom uredu u Pragu, zanovijetali su samo Amerikanci, i mi, kao bolji turisti, i ljudi, od naših domaćina.
Put u Poljsku
Bilo je to pomalo neobično, voziti se u vlakovima u suprotnom smjeru od većine. Protiv struje. Uvijek ti se čini da si napravio pogrešku ako ideš protiv nje. Ljeto nam je trebalo naplatiti zimski snijeg, žlopovicu, bljuzgu i vlagu s morem. A mi smo se vozili u suprotnom smjeru od Jadrana, prema Mađarskoj, Čehoslovačkoj (još uvijek) i Poljskoj.
Do povratka, zapravo, nismo ni znali da je 14. kolovoza bila ubijena Dorothy Stratten, kanadski model (r. 1960.). Bila je Playboyeva zečica, posebno mila g. Hefneru, vlasniku. Bila je djevojka filmskog redatelja Petera Bogdanovicha, koga smo voljeli, barem nas dvoje, zbog filma “Posljednja kino-predstava”. Vidjeli smo je prvi put u Playboyu, bila je prelijepa i umivena, kao što je, tada, pristojalo ovom izdanju. Mi u omladinskoj štampi kupovali smo ga skupa s francuskim Photoom, bila nam je to obligatna stručna literatura, još od 1976.
Mogućnost istoka
Zapamtio sam, tako, pomalo neobičan par pokojnika iz ljeta osamdesete: Josipa Broza, starca, i djevojku Dorothy. Bez obzira na razliku u godinama, oboje su dolazili iz nižih, zapravo ruralnih slojeva i postali vodeće osobe u svojim gradovima.
Pred Domom kulture u Varšavi smo računali imamo li dovoljno zlota da otputujemo na sjever, prema Gdansku, pa da napokon vidimo uživo tog famoznog Walesu.
Budio je naše nade, onako kako je Wojtyla budio vjernike. Kao mogućnost istoka, i s istoka, u jednome.
No, love nije bilo. Bila nam je gorka crna, poljska kava, pa smo se vratili. Vlakovi su još uvijek bili pretrpani. Putnici su se vozili u smjeru sjevera, gdje se događala povijest, nama tako daleka.
Hit ljeta - Šverko i ‘Ništa nova,ništa nova’
Gotovo je nevjerojatan broj šlagera sa Splitskog festivala što su pokazali vlastitu održivost do danas. Evo tek nizanke: “Nadalina” (Oliver Dragojević i Boris Dvornik), “Čuješ li me jel’ ti drago” (Novi fosili), “Piva klapa ispo’ volta” (Oliver), “Bepo Bagulin” (Tomislav Ivčić, Đani Maršan i Vedran Ivčić, trojica braće), “Ništa nova, ništa nova” (Radojka Šverko), “Lastavica” (Meri Cetinić). Dakako, zvijezde estrade nisu dolazile na tzv. duhanski put, pred Zvečku, Kavkaz i pred Blato.
Ovamo su dolazili pripadnici novog vala (Houra, Rundek, Stublić, Štulić i drugi), koji su i bez festivala bili sve slušaniji. Samo ‘80. Džoni Štulić snimio je ove hitove: “Gracija”, “Krvava Meri”, “Tople usne žene”, “Vrijeme odluke”, “Lijepe žene prolaze kroz grad” i druge.
Te godine na 25. Euroviziji pobijedio je Johnny Logan pjesmom “What’s Another Year”.
Započeo iransko-irački rat
još 4. travnja Robert Mugabe izašao na svjetsku scenu, na kojoj se drži sve do danas
još 21. III. predsjednik Carter obećao da će SAD bojkotirati središnji događaj ljeta: Olimpijadu u Moskvi
21. V. u svjetska kina dolazi V. epizoda Ratova zvijezda “Imperija uzvraća udarac”
1. VI. službeno počinje emitiranje Turnerova CNN-a
8. VII. u Poljskoj počinje val štrajkova, u Lublinu
16. VII. konvencija republikanaca u Detroitu imenuje Ronalda Reagana za predsjedničkog kandidata; proslavio se govornim pogreškama i sloganom prema kojem je SSSR “Imperij zla”
19. VII. - 3. VIII. održana ljetna Olimpijada u Moskvi
25. VII. umro glumac Peter Sellers, tzv. Pink Panther u nizu filmova
25. VII. umro Vladimir Visocki, ruski šansonijer, pjesnik i glumac
27. VII. umro svrgnuti iranski šah Muhamed Reza Pahlavi, u Kairu
7. - 31. VIII. Lech Walesa predvodi prvi štrajk u brodogradilištu u Gdansku
5. IX. pušten u promet tunel St. Gotthard u Švicarskoj, tada najduži cestovni tunel na svijetu (10,14 milja)
17. IX. osnovan nezavisni sindikat Solidarnost
19. IX. u kina dolazi Redfordov film “Obični ljudi”; njime će osvojiti svog prvog Oscara i još tri k tome
- 22. IX. počeo iransko-irački rat
- 21. XI. milijuni gledali epizodu sapunice “Dallas”, u kojoj su saznali tko je pucao u protagonista J. R. Ewinga; zvala se: “Tko je upucao J. R-a?”
- 18. XII. Aleksej Kosigin (r. 1904.) izabran za sovjetskog premijera
Otvoren Krčki most! Tada se još zvao Titov
Ivo Pogorelić na Chopinovu natjecanju u Varšavi “izazvao skandal”, što mu je donijelo mladenačku slavu
Ante Babaja snimio “Izgubljeni zavičaj” prema prozi Slobodana Novaka; K. Papić snimio “Tajnu Nikole Tesle”: O. Welles odigrao jednu ulogu
u promet pušten most kopno otok Krk, preko otočića Sv. Marko, s rasponom armirano-betonskog luka od 390 m., “što za 85 m premašuje raspon takvog luka mosta u Sydneyju”
(Pritom moram priznati da sam bio među rijetkim budalama koje su, više godina poslije, šetale oštrobridim kamenjarom Sv. Marka, na što sam natjerao snimatelja Silvestra Kolbasa (sada na ADU) i asistenticu Miljenku Miloš. Prošli smo 2-3 kilometra da bismo izbliza snimili mletačke ruševine za jednu od epizoda o “Albertu Fortisu”. Igrom slučaja nisu nas upikli poskoci, koji su na istom mjestu ubili neke graditelje, za što nisam znao, inače ne bih ni sam to poduzimao.)
nakon 85 dana, koliko je trajao popravak Ilice, od danas će njome poteći promet (3. IX.)
Večernjakova “Turistička patrola” proglasila Plitvice za pobjednika, a Rab jadranskim šampionom
u trgovinama nema bicikla i dijelova za njih
od jučer (2. IX.) u Zagrebu se, na nekoliko mjesta, izvodi predstava Dušana Jovanovića “Oslobođenje Skopja”; osvojila 8 nagrada na Sterijinu pozorju 1978.; producent CKD SSO Zagreba
u Dugave, “prvo zagrebačko naselje usmjerene stanogradnje”, svakog mjeseca dolazi po nekoliko stotina stanara
kolegica s komparativne Ana Lendvaj izvješćuje javnost da je u New Delhiju održan skup indijskih pjesnika koji su pisali o Titu; okupili se da proslave Krležin rođendan (7. VII.)
Mima Jaušovec izborila četvrtfinale Flushing Meadowsa
na TV-u je popularan njemački ljetni serijal “Igre bez granica”; “na prošlom susretu Jugoslaviju su predstavljali mladi iz Kragujevca”
3. IX. RTZ reprizirala VIII. epizodu Kerstnerovih “Gruntovčana”
u kinima klasik “Ben Hur”, “Slučaj Odessa”, “Kineski sindrom” i “Ratnici podzemlja”, zbog kojih sam prilično jalovo zavolio Waltera Hilla (uz natpis: FEST 80)
na Reviji pretpremijernih filmova: “Zmajev bijes”, “Labirint”, “Kazališna veza”, “Mlade žene” etc.