VELIKE LJUBAVNE PRIČE

Alma Mahler - Inteligentna, ženstvena, ekscentrična femme fatale koja je gutala muškarce

    AUTOR:
    • Boris Perić

  • OBJAVLJENO:
  • 28.06.2010. u 07:00

Za jedne je bila seksom opsjednuta femme fatale, koja je svoje supruge i ljubavnike - a bilo ih je, posebice za njeno vrijeme, zavidno mnogo - redom tjerala u propast, za druge visoko obrazovana muza nekolicine najtalentiranijih umjetnika 20. stoljeća. “Kome je ona žena, taj mora umrijeti”, napisala je o njoj književnica Claire Goll.

“Bila je velika dama, a istodobno i kloaka”, nadodala je prijateljica Mariette Torberg. Za američkog kabaretista Toma Lehrera koji joj je, među inima, posvetio jednu ironičnu pjesmu, spadala je “u one ljude koji nas podsjećaju koliko smo sami malo postigli.” Biografi su isticali njezinu inteligenciju i ženstvenost, dakako, rame uz rame s ekscentričnošću, složivši se na kraju ipak da je posrijedi jedan od simboličkih likova povijesti 20. stoljeća. Jer, ono što svakako stoji jest činjenica da je Alma Mahler-Werfel bila žena naprosto magične privlačnosti.

Dokumentiran ljubavni život zavodljive Alme, rođene 31. kolovoza 1879. u obitelji renomiranog bečkog pejzažnog slikara Emila Jakoba Schindlera i njegove supruge, pjevačice Anne Berger, počeo je prilično rano, u nježnoj dobi od 17 godina, kad je Gustav Klimt, najznačajniji predstavnik austrijske secesionističke umjetnosti, prvi put prekoračio prag njezina obiteljskog doma. Almin otac, prema kojem je kao djevojčica gajila duboke i snažne osjećaje, tada je već bio mrtav, a majka u braku sa slikarom Carlom Mollom, inače Klimtovim intimnim prijateljem.

Poljubac iskusnog ženskara

Klimt se smjesta zaljubio u prijateljevu lijepu pokćerku, udvarao joj čak i na obiteljskom putovanju kroz Italiju, ali - osim par dubokih uzdisaja i Klimtova nestašnog poigravanja čvorovima Almine haljine nad mletačkim kanalima - ljubav im nije otišla dalje od jednog poljupca, premda je Alma po vlastitu priznanju bila spremna starijem umjetniku zauvijek pokloniti srce.

Ipak, poljubac što ga je, kažu, iskusni ženskar Gustav iznudio od nedužne Alme odjeknut će, poput mnogih njenih kasnijih eskapada, u bečkim umjetničkim krugovima kao kamen razdora, posebice nakon što će ga majka Anna nakon čitanje kćerina dnevnika staviti na sva zvona. Saznavši tako za romansu, nekadašnji Schindlerov asistent koji je, uzgred, intimnu vezu s Alminom majkom počeo još tijekom očeva života, zatražio je od Klimta da smjesta otputuje i prekine sve daljnje kontakte s djetetom.

“Alma je lijepa, pametna, duhovita”, branit će se Klimt u jednom kasnijem pismu Mollu: “Ne čini li ti se razumljivim da ti mozak u određenim trenucima više ne radi kako treba i postane konfuzan kad je riječ o njoj?” “Gustav Klimt”, zabilježit će pak Alma, u kojoj je otac zarana razbuktao ljubav prema glazbi i književnosti, “bio je prva velika ljubav u mom životu, ali ja sam bila još dijete, utopljeno u glazbi i daleko od života; što sam više patila od te ljubavi, to sam više tonula u vlastitu glazbu i tako je moja nesreća postala izvorom mojih najvećih blaženstava.”

Fatalni učitelj

Ljubav prema glazbi - dok se aktivno bavila skladanjem, Alma je potpisala stotinjak kompozicija i početak jedne opere - pretvorit će se ubrzo u ljubav prema učitelju glazbe Alexandru Zemlinskom koji je, poput mnogih drugih koji će uslijediti, bio spreman na sve samo da bude u Alminoj blizini: “Želim klečati pred Tobom, ljubiti Tvoju haljinu, obožavati Te poput svetinje.” Činjenica da Zemlinsky, s kojim će steći prva erotska iskustva, nije bio naročito atraktivan, mladu Almu nije osobito smetala, jer muškarci su iz njene vizure u prvom redu morali biti inteligentni, po mogućnosti genijalni i imati pred sobom veliku karijeru, naposljetku i zbog nje kao inspiracije.

Kao ljubiteljica lijepe riječi Alma se, pak, zbližila s Maxom Burckhardom, tada direktorom bečkog Burgtheatra, koji ju je hrpimice opskrbljivao knjigama. Oduševljenje spisima Friedricha Nietzschea spojilo ih je kao “zavjerenike u duhu”, dok će se Nietzscheova rečenica “Koga ne možete naučiti da leti, naučite ga da brzo pada” u svijest lijepe i samosvjesne Alme urezati kao životni moto, od kojeg će patiti mnogi odabranici njena srca.

Zemlinsky, “mali, ružni gnom” kojem je Alma poželjela biti “škropionica u koju će izliti svoje izobilje”, ipak se nije mogao nositi sa sljedećim muškarcem koji će pasti kao žrtva njene privlačnosti. Gustav Mahler, poznati skladatelj, a od 1897. i ravnatelj Bečke dvorske opere, bio je zvijezda, premda spornog sjaja. Poput mnogih suvremenika, Alma nije dijelila razumijevanje za njegovu glazbu, cijeneći čak i vlastite skladbe boljima od njegovih, ali ga je kao dirigenta i ravnatelja smatrala neodoljivim.

Mahler, introvertirani, boležljivi mizantrop, koji je k tome bio dvadeset godina stariji od Alme, pokazao se njenom pukom suprotnošću, no nje se dojmila tvrdoglavost njegova udvaranja, čak i kad je tražio da se posveti samo još njemu, geniju. Alma, pisao je, treba da postane “onakva kakvu trebam… moja supruga, a ne moj kolega”, umjesto da sama sklada, treba da ima “samo još jedno zanimanje”, a to je - “da mene čini sretnim.” Sve to drugi Gustav njena života napisao joj je u jednom pismu od dvadesetak stranica, ne bi li joj ostavio priliku da se predomisli. Na majčin užas Alma je, međutim, prihvatila bračnu ponudu.

Alma je postala Mahlerova muza, on je njihov odnos pretočio u brojne skladbe, ona se brinula za kućanstvo i financije, napisavši o tom razdoblju kasnije: “Nisam više svirala klavir, ni pjevala, uopće se više nisam bavila ničime. Od svoje egzistencije i vlastite volje u potpunosti sam odustala.” Život u zajedničkom domaćinstvu, gdje se Alma i nakon rođenja dviju kćeri, Anne i Marije, osjećala degradiranom na razinu kućanice, činio ju je sve nesretnijom.

Mahler je izbjegavao društveni život, cijenio je strog dnevni ritam, a i činjenica da je bio Židov, konvertiran na katoličanstvo, pokazala se dodatnim kamenom spoticanja. Smrt petogodišnje kćeri Marije, zdravstveni problemi i učestala kritika bečkog tiska na račun njegova ravnanja Operom ponukali su Mahlera da gradu na Dunavu okrene leđa i 1907. prihvati angažman njujorškog Manhattan Opera Housea.



Čežnja za arhitektom

Dok je Mahler onkraj velike bare s izvedbom Wagnerova “Tristana i Izolde” slavio svoj prvi velik uspjeh, Alma se osjećala izoliranom i usamljenom. Tijekom šest mjeseci, što ih je bračni par potom proveo ponovno u Europi, Alma je uglavnom pohodila toplice i živjela odvojeno od supruga. Iz pisama, napominju biografi, proizlazi da je u to doba barem jednom pobacila.

U mondenom štajerskom lječilištu Tobelbad Alma 1910. upoznaje talentiranog, ali još nepoznatog mladog arhitekta Waltera Gropiusa, koji će kasnije s Bauhausom postati mjerodavan za modernu europsku arhitekturu. Nakon godina s Mahlerom, u Almi kao da je eksplodirala nagomilana čežnja da je se kao ženu uzme ozbiljno. Afera s Gropiusom protegnula se kroz mnoge neobuzdane ljubavne noći, a kad je mladi arhitekt jedno ljubavno pismo “zabunom” adresirao na Almina supruga, srušio mu se čitav svijet. Sad je Gustav bio taj koji se bezuvjetno pokoravao Almi, samo da je zadrži uza se. Posvetio joj je svoju 10. simfoniju - “Za tebe živjeti, za tebe umrijeti, Almschi!” - tiskao i dao izvoditi njene skladbe, potičući je čak i da sama nastavi sa skladanjem. Alma je ostala sa suprugom, čije se zdravstveno stanje rapidno pogoršavalo, ali se potajice nastavila viđati s Gropiusom.

Freude, upomoć!

U to doba Mahler se, zdvojan i očajan, za pomoć obratio čak i Sigmundu Freudu, koji ga je u kolovozu 1910. u nizozemskom lječilištu Leyden primio na četverosatni razgovor. O tijeku seanse ne postoje dokumenti, no zna se da je Freud analizirao srž njihova odnosa, obilježenoga obostranom čežnjom za nadomjeskom majke, odnosno oca. U jednom pismu svojoj učenici Marie Bonaparte Freud je iznio dijagnozu: “Mahlerova žena Alma voljela je svog oca Rudolfa Schindlera i mogla je tražiti i voljeti samo taj tip muškarca. Mahlerova starost, koje se toliko bojao, bila je upravo to što ga je u očima žene učinilo toliko privlačnim. Mahler je volio svoju majku i u svakoj ženi tražio njen tip. Njegova majka bila je žalosna i napaćena i upravo je to on nesvjesno želio i od svoje žene Alme.” Na tom uvidu temeljili su se posljednji sretni trenuci u životu Gustava i Alme, a kad je Freud, bez imalo stida, nakon Mahlerove smrti u svibnju 1911. Almi ispostavio račun za kratku analitičku seansu, ona je bila užasnuta.

Uvjeren da je sa skladateljevom smrću napokon kucnuo njegov čas, Gropius se tih dana ljuto prevario. Namjerno ili ne, Almin očuh Carl Moll pobrinuo se da sudbina krene drugim smjerom, upoznavši na jednom ručku svoju pokćerku sa slikarom Oskarom Kokoschkom. Kratak susret ponukao je slavnog ekspresionista da Almi samo dva dana kasnije očaran ponudi brak, ali sve je ostalo na intenzivnoj umjetničkoj - i seksualnoj vezi. Nasrtljiv i ljubomoran, Kokoschka, koji je Almu želio samo za sebe, često je portretirao svoju ljubav, a na jednoj slici prikazao ju je u crvenoj spavaćici te sebe kako joj pruža ruku u znak zaruka. Ironiji sudbine za volju, upravo tu sliku Gropius je sasvim slučajno vidio na jednoj izložbi u Berlinu.

O emotivnoj vezi između Kokoschke i Alme arhitekt u tom trenutku nije imao pojma!

Ipak, Kokoschki nije bilo suđeno da Almu izvede pred oltar, kao što to prije njega nije pošlo za rukom ni skladatelju Franzu Schrekeru, ni Mahlerovom liječniku Josephu Fraenkelu, pa ni biologu Paulu Kammereru, koji je kao veliki štovatelj Mahlerove glazbe Almi ponudio mjesto asistentice na svom bečkom biološkom institutu, gdje je nekoliko mjeseci surađivala na eksperimentima s bogomoljkama, sve dok Kammerer nije otvoreno zaprijetio da će se ustrijeliti na Mahlerovom grobu uskrati li mu Alma svoju ruku. Godine 1914. Alma Mahler zapisala je u svoj dnevnik: “Nikad više neću biti robinja nekog muškarca, jer ću se ubuduće brinuti samo još za vlastiti boljitak i ostvarenje svojih ciljeva.”

Ostavljeni Kokoschka

Tijekom veze s Kokoschkom Alma je patila od siline njegove ljubomore, koja nije bila usmjerena samo protiv njenih prijatelja nego i protiv pokojnog Mahlera. Kad je 1912. zatrudnjela sa slikarom, odlučila se na pobačaj te iz sanatorija ponijela kući krvavu vatu, koju je otad stalno nosila uza se. “Ovo je moje jedino dijete i to će i ostati”, rezignirano je zaključio Kokoschka, posvetivši mu kasnijih godina velik broj crteža.

U neočekivanom obratu koji je uslijedio, Alma se ponovno prihvatila Gropiusa i udala za njega 18. kolovoza 1915. Gropius, u to doba vojnik poput Kokoschke, kojeg je Alma, predbacujući mu kukavičluk, natjerala da se u vojsku javi dobrovoljno, dobio je izvanredni dopust zbog vjenčanja. Iz braka s arhitektom proizišla je 1916. zajednička kći Manon, koja je u dobi od devetnaest godina umrla od dječje paralize. Kokoschki, koji je u međuvremenu teško ranjen na ruskoj fronti, što Almu, unatoč zagovoru arhitekta Adolfa Loosa, nije osobito ganulo, preostala je Almina lutka u prirodnoj veličini, što ju je, ne bi li lakše prebolio gubitak, dao izraditi kod minhenske lutkarice Hermine Moos. U jednoj ekscesnoj orgiji simbolički je “usmrtio” lutku 1919. u svom ateljeu u Dresdenu.

Dobra ljubavnica, loša žena

No, strast, koja je nekoć plamtjela između Alme i Gropiusa, nije se htjela ponovno razbuktati. Osim toga Alma, koja je nakon vjenčanja zablistala nimalo ukusnom izjavom da je Gropius “jedini muškarac koji se i rasno može mjeriti sa mnom”, doživljavala je brak sa i dalje nepoznatim arhitektom kao društveno nazadovanje. “Vrata čitavog svijeta širom otvorena za ime Mahler”, napisala je tim povodom, “zatvaraju se pred sasvim nepoznatim imenom Gropius.” A kad je saznala da joj je muž na vojnoj školi, gdje je bio unovačen, zadužen za nimalo elitnu izobrazbu pasa, razočarano je uzdahnula: “Moj muž ima da bude prvorazredan!”

“Naš brak nikad nije bio brak, u njemu je nedostajala žena”, napisao je Gropius u srpnju 1919. svojoj ženi: “Kratko vrijeme bila si mi prekrasna ljubavnica, a onda si otišla, ne mogavši s nježnošću i povjerenjem prebroditi bolest jedne ratne suše - a to bi bio brak.” Ipak, Gropius je krivnju za neuspjeh braka, službeno raskinutog u listopadu 1920., džentlmenski preuzeo na sebe, davši se teatralno uhvatiti na djelu s jednom prostitutkom ne bi li tako iznudio što brži razvod. U to vrijeme Alma je već otvoreno očijukala s deset godina mlađim praškim piscem Franzom Werfelom koji je, poput drugih umjetnika svog vremena, bio rado viđen gost u salonu kuće Gropius.

Pacifistička i socijaldemokratska uvjerenja njezina novog ljubavnika bila su joj, doduše, sasvim strana, ali kao muškarac i umjetnik izuzetno ju je privlačio. Kao i toliko puta ranije, Alma se latila uloge muze, tjerajući svoga mladog životnog suputnika doslovce da piše. Propisavši mu čak i količinu redaka što ih dnevno mora napisati, “čuvarica vatre”, kako joj je Werfel tepao, pomogla je talentiranom pjesniku da napravi presudan korak prema velikom, tiražnom romanu.

U dobi od pedeset godina Alma se u srpnju 1929. napokon udala za svog “muškarca-dijete”, židovskog pisca Franza Werfela, autora uspješnih kazališnih komada i romanesknih bestselera, koji je u to vrijeme već spadao među najčitanije pisce njemačkoga govornog područja. Bio je to njezin treći brak, koji će se održati sve do Werfelove smrti u kolovozu 1945. Koliko je u njemu bilo istinske ljubavi, tema je o kojoj će se biografi još dugo sporiti jer je Alma još u siječnju 1924. svom dnevniku povjerila: “Više ga ne volim. Moj život iznutra više nije povezan s njegovim. On se ponovno stisnuo u malog, ružnog, masnog Židova iz prvog dojma.”

Seks - glavna tema

Uslijedile su godine u kojima će surova politička stvarnost sustići isprva “apolitičnu” Almu Mahler-Werfel. Političkih razmirica supružnici Werfel imali su, doduše, i ranije jer je Alma gledala pozitivno na njemački nacionalsocijalizam, u kratkotrajnom austrijskom građanskom ratu 1934. simpatizirala se s austrofašistima, a u španjolskom s Francovom stranom, dok joj je suprug “navijao” za republikance.

Ipak, u društvima se, često i onkraj praga ekscentričnosti, klonila ozbiljnih tema. “Seks je bila glavna tema razgovora i najčešće bi se glasno analizirale seksualne navike prijatelja i neprijatelja, čemu je Werfel nastojao dati ozbiljnu i intelektualnu notu, zagovarajući svečano svjetsku revoluciju”, opisao je Almin zet Ernst Krenek njihove zajedničke posjete otmjenim berlinskim restoranima. “Anđeosku ljepotu” kćeri Manon, preminule 1935., Alma je, međutim, i dalje objašnjavala činjenicom da joj je otac, Walter Gropius, bio “arijske rase”.

Pripajanje Austrije nacističkoj Njemačkoj supružnike je zateklo za putovanju Italijom. Werfel se nije vratio u Beč, dok Alma isprva nije znala kako da se postavi prema novonastaloj situaciji. Ipak, sa Židovom Werfelom ona nije mogla živjeti u državi Adolfa Hitlera, kojeg je smatrala “pravim njemačkim idealistom”, premda bi tome znala dodati da je “nažalost bio glup”, a nacisti su dobro pamtili i da joj je prvi suprug bio židovskog podrijetla. Razmišljajući isprva o razvodu, naposljetku je odlučila da sa suprugom i preostalim novcem preko Italije i Francuske krene u američki egzil, gdje se Werfel i svojim romanima opet uspio književno etablirati, omogućivši prodajom filmskih prava sebi i supruzi komforan život u Beverly Hillsu. Ipak, Alma je u svom dnevniku o sebi i Franzu i dalje pisala kao o “dvoje ljudi koji nakon dvadeset godina zajedništva govore dva različita jezika” i čija je “rasna stranost nepremostiva”. Werfel se, pak, na njene neumjesne političke ispade uglavnom osvrtao rečenicama tipa: “Ne smijemo zaboraviti da je ona ipak žena.”

Priča o ljubavima Alme Mahler svakako ne bi bila cjelovita zanemari li se afera koja ju je tridesetih godina u Beču nakratko spojila s pristalim profesorom teologije i svećenikom Johannesom Hollnsteinerom. Mogućnost ljubavnog odnosa s katoličkim svećenikom, koji ostarjeloj dami nije bio nimalo nesklon, elektrizirala je Almu, jer mnogi su joj posvećivali pjesme i romane, kompozicije i slike, ali nitko još za nju nije bio služio misu. Kći Anna prisjetit će se kasnije majčinih ekstatičkih odlazaka u crkvu, kao i svećenikovih gotovo svakodnevnih posjeta tijekom Werfelovih dugotrajnih izbivanja, tijekom kojih bi joj objašnjavao kako je “čednost povezana jedino s talarom, a inače nije nužna”.

Ljubav, kavijar i pjenušac

Da izbjegnu otvoren skandal, Alma je unajmila mali stan gdje su se nesmetano mogli predavati ljubavi, kavijaru i pjenušcu. “On je rekao: Nikad nisam bio blizak ženi”, zapisala je Alma u svoj dnevnik: “Ti si prva i bit ćeš zadnja.”

Devetnaest godina nakon smrti svoga posljednjeg supruga Franza, Alma Mahler-Werfel umrla je 11. prosinca 1964. u New Yorku, a sahranjena je u Beču, kraj kćeri Manon. “Le grande veuve”, velika udovica, kako ju je nazvao Thomas Mann, izazvala je svojim dnevnicima, autobiografskim i biografskim zapisima čudesnu mješavinu privlačnosti, divljenja i odbojnosti koja je uvelike obilježila njenu javnu sliku i nakon smrti.

Izdvajamo