SPLIT - Plesač može ostarjeti, ali umjetnik nikada ne stari, rekla je Ana Roje, slavna hrvatska primabalerina, koreografkinja i iznad svega baletna pedagoginja čija će monografija biti predstavljena u Splitu 17. listopada, upravo na stotu obljetnicu njezina rođenja.
Knjiga “Ana Roje”, Mladena Mordeja Vučkovića, plesača i baletnog kritičara, te Davora Schopfa, nastala je na inicijativu Bermuđanke Patricije Deane-Gray, Anine učenice, dugogodišnje suradnice i bliske prijateljice. Patricia, fascinirana Aninim pristupom baletnoj umjetnosti, s Anom je surađivala u Londonu, Bostonu, New Yorku i na Bermudima.
Zato nije slučajno što je monografija vrhunske umjetnice na 240 stranica prvo predstavljena u rujnu upravo na Bermudima, gdje je Ana prije pedesetak godina, osnivanjem Baletne škole, utjecala na izniman razvoj plesne umjetnosti. Nastanak monografije ne bi bio moguć bez pomoći Anine nećakinje, Irene Matiašić Roje, koja je o njoj skrbila do smrti, te arhivske građe koju su ustupili splitski i zagrebački HNK.
Priča o Ani Roje neodvojiva je od biografije njezina umjetničkog partnera i supruga Oskara Harmoša, no u knjizi je sačuvan tijek njezine karijere u cijelosti posvećen plesu.
Tijardović i Ana
Rođena na splitskom Manušu, Ana Roje je već kao djevojčica bila očarana plesom. U vrijeme dok je učila modistički zanat, sama, bez majčina znanja, javila se na audiciju u splitski teatar, priča Anina nećakinja Irena. Bez ikakve pripreme, plesala je vođena umjetničkim instinktom, a na glasoviru ju je pratio Ivo Tijardović. Čak i kad je glazba utihnula, ona je nastavila svoj scenski nastup i privukla pozornost maestra.
Proslavila se plešući u Tijardićevoj opereti “Kraljica lopte”, na Hajdukovu placu, u kolovozu 1926., u vrijeme kada je taj nogometni klub glazbom slavio 15. godišnjicu i postignute uspjehe. Nadarena mlada plesačica u gradu bez baletne tradicije nije mogla proći nezapaženo. Splitska općina, s tadašnjim gradonačelnikom Jakšom Račićem i banom Primorske banovine Ivom Tartagliom, uz pomoć nekoliko privatnih osoba, dala joj je stipendiju da ode Margariti Froman u Zagreb.
U tradiciji ruskog baleta
Tu započinje njezino školovanje u tradiciji ruskog baleta, što će kasnije temeljito usavršiti u Londonu kod legendarnoga pedagoga Nicolasa Legata, kojemu je postala i asistentica i nakon njegove smrti svjetski autoritet za njegova učenja.
No, prije odlaska u London, u Zagrebu se dogodio sudbonosni susret sa zagrebačkim plesačem Oskarom Harmošem. Oni zajedno vježbaju i priređuju plesne koncerte koreografskih minijatura. Plesni koraci vode ih u Beograd, potom u London. Od 1928. do 1959. dijele umjetnički, a započinju i - bračni život. Baletni par obilježio je povijesti zagrebačkog i splitskog baleta.
Zagrebački balet preuzeli su početkom Drugog svjetskog rata, koji je trebalo preživjeti, a ansambl obnoviti i razviti u poslijeratno doba. Potkraj 40-ih postavili su niz baleta, “Đavo u selu”, “Bahčisarajsku fontanu”, “Romea i Juliju” u koreografiji Margarete Froman, “Ohridsku legendu”, “Trnoružicu” i brojne druge koreografije.
U splitskom su Baletu napravili pravo čudo - od malog i nejakog ansambla, koji je postojao radi plesnih točaka u operama, pedesetih su godina stvorili snažan baletni tim s relevantnim repertoarom.
Ana i Oskar zauzimali su se za hrvatsku glazbu u svakoj prigodi. Postavili su i rado plesali Tijardovićevu “Dalmatinku” te Zajčev i Baranovićev “Svatovac”. Jedna od njihovih najatraktivnijih plesnih točaka bilo je završno kolo iz opere “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca.
- Dolaskom Ane Roje, splitski se balet nakon krize preporodio - prisjeća se Ivica Raunig, splitski baletni umjetnik koji je sa suprugom Gorjanom, Anininom učenicom, svjedočio, kako kaže, neviđenom usponu splitskog baletnog ansambla.U sebi je nosila nešto čime je znala pokrenuti ansambl. Na pozornici je naprosto zračila, imala je karizmu.
Balet u Kaštel Kambelovcu
Istodobno s djelovanjem u splitskom teatru, Ana i Oskar 1953. pokrenuli su legendarnu prvu privatnu međunarodnu baletnu školu u Kaštel Kambelovcu, u ekskluzivnom ljetnikovcu iz 1911. konta Berta Cambija. Iz te škole regrutirani su vrhunski plesači.
- Još me i danas opsjeda čarolija Ane Roje - priča Željko Jureša, hrvatsko-britanski baletni umjetnik i jedan od učenika Anine škole. Prisjeća se da je upravo on bio Anin partner kada je poslijednji put plesala “Giselle”. Već je bila u pedesetim godinama, a on je imao samo 23. Zagonetnu snagu što je isijavala ne može zaboraviti.
Škola u Kaštelima radila je gotovo šest godina, sve dok Ana nije razotkrila Oskarove preljubničke avanture. Krajem pedesetih ostaje bez Oskara i škole, napušta zemlju, sve što je stvorila i za što je živjela. Odlazi na Bermude svojoj učenici Patriciji Deane-Gray. Punih sedam godina nije se vraćala u Hrvatsku.
- Nakon razvoda braka s Oskarom popunjavala sam praznine u njezinu životu. Skrbila sam se o hrani, odjeći, produkciji predstava, prijevozu, a Madame, kako sam je rado zvala, brinula je samo o umjetnosti klasičnog baleta - svjedoči Patricia.
- Njezini dani bili su jednostavni, jutarnji klas, ručak, popodnevni odmor, potom pokus ili predstava. Iako je uvijek nesebično davala svoje ogromno znanje, nije bila imućna kao što se mislilo - kazuje Patricia koja je zahvaljujući godinama suradnje s Anom uspostavila Bermudski građanski balet i baletnu školu na Bermudima.
Zaljubljena u Primošten
Mnogo se toga može reći o Aninu životu, njezinoj sudbini - dodaje Patricija koja i sama priprema knjigu o osobnom životu svoje velike učiteljice.
No, Ana, izuzetna umjetnica, bila je i - nomad, stalno putujući i mijenjajući gradove u kojima je živjela i radila, bez pravog doma. Nakon Bermuda sljedeće odredište joj je Boston, gdje osniva svoju baletnu školu.
Na poziv brata, dolazi na odmor u Hrvatsku, u Primošten. Zaljubljuje se u taj gradić, gdje obnavlja svoju nekadašnju školu iz Kaštel Kambelovca, na zemljištu u borovoj šumi uz more. Početak djelovanja te ljetne internacionalne škole u koju je uložila vlastitu ušteđevinu sedamdesetih godina označio je Anin definitivan povratak u domovinu. No, s oživljavanjem škole, Ani se vraća i Oskar.
Zajedno su radili do polovice 80-ih, kada se Oskar, zbog bolesti i ponovnog urušavanja odnosa s Anom, rastaje i vraća u Zagreb. Početkom Domovinskog rata, škola je zatvorena, a na mjestu nekadašnje baletne škole i danas stoji samo spomen-ploča koja čuva sjećanja na primoštenske dane velike umjetnice.
- U osmom desetljeću života Ana je bila gipka i držala klasove, sve dok se nije razboljela. Ana je oboljela od Alzheimerove bolesti i 17. ožujka 1991. godine umrla u Domu umirovljenika u Šibeniku
Bolesna, prisjećaju se susjedi sa splitskog Manuša, Ana je iz Primoštena znala bježati u Split, sjesti pred svoju rodnu kuću i tamo se prisjećati djetinjstva, baleta, života...
Iako Ana Roje nije napravila svjetsku plesačku karijeru, podukom najvećih balerina, kao što su Aleksandra Danilova, Alicija Markova, Tamara Tumanova, Natalija Krasovska ili pak Igor Juskevič, osigurala je mjesto u svjetskim plesnim enciklopedijama i leksikonima, ali i mjesto u sjećanjima svih svojih učenika, danas velikih baletnih majstora.
- Ljubav učitelja vrlo je slična roditeljskoj ljubavi. Učitelj uvijek mora biti spreman davati i ne očekivati ništa zauzvrat, osim radosti promatranja kako njegov učenik napreduje i dolazi do vrha - riječi su u koje je istinski vjerovala Ana Roje.
Marina Rajčić/CROPIX
Knjiga “Ana Roje”, Mladena Mordeja Vučkovića, plesača i baletnog kritičara, te Davora Schopfa, nastala je na inicijativu Bermuđanke Patricije Deane-Gray, Anine učenice, dugogodišnje suradnice i bliske prijateljice. Patricia, fascinirana Aninim pristupom baletnoj umjetnosti, s Anom je surađivala u Londonu, Bostonu, New Yorku i na Bermudima.
Zato nije slučajno što je monografija vrhunske umjetnice na 240 stranica prvo predstavljena u rujnu upravo na Bermudima, gdje je Ana prije pedesetak godina, osnivanjem Baletne škole, utjecala na izniman razvoj plesne umjetnosti. Nastanak monografije ne bi bio moguć bez pomoći Anine nećakinje, Irene Matiašić Roje, koja je o njoj skrbila do smrti, te arhivske građe koju su ustupili splitski i zagrebački HNK.
Priča o Ani Roje neodvojiva je od biografije njezina umjetničkog partnera i supruga Oskara Harmoša, no u knjizi je sačuvan tijek njezine karijere u cijelosti posvećen plesu.
Tijardović i Ana
Rođena na splitskom Manušu, Ana Roje je već kao djevojčica bila očarana plesom. U vrijeme dok je učila modistički zanat, sama, bez majčina znanja, javila se na audiciju u splitski teatar, priča Anina nećakinja Irena. Bez ikakve pripreme, plesala je vođena umjetničkim instinktom, a na glasoviru ju je pratio Ivo Tijardović. Čak i kad je glazba utihnula, ona je nastavila svoj scenski nastup i privukla pozornost maestra.
Proslavila se plešući u Tijardićevoj opereti “Kraljica lopte”, na Hajdukovu placu, u kolovozu 1926., u vrijeme kada je taj nogometni klub glazbom slavio 15. godišnjicu i postignute uspjehe. Nadarena mlada plesačica u gradu bez baletne tradicije nije mogla proći nezapaženo. Splitska općina, s tadašnjim gradonačelnikom Jakšom Račićem i banom Primorske banovine Ivom Tartagliom, uz pomoć nekoliko privatnih osoba, dala joj je stipendiju da ode Margariti Froman u Zagreb.
U tradiciji ruskog baleta
Tu započinje njezino školovanje u tradiciji ruskog baleta, što će kasnije temeljito usavršiti u Londonu kod legendarnoga pedagoga Nicolasa Legata, kojemu je postala i asistentica i nakon njegove smrti svjetski autoritet za njegova učenja.
No, prije odlaska u London, u Zagrebu se dogodio sudbonosni susret sa zagrebačkim plesačem Oskarom Harmošem. Oni zajedno vježbaju i priređuju plesne koncerte koreografskih minijatura. Plesni koraci vode ih u Beograd, potom u London. Od 1928. do 1959. dijele umjetnički, a započinju i - bračni život. Baletni par obilježio je povijesti zagrebačkog i splitskog baleta.
Zagrebački balet preuzeli su početkom Drugog svjetskog rata, koji je trebalo preživjeti, a ansambl obnoviti i razviti u poslijeratno doba. Potkraj 40-ih postavili su niz baleta, “Đavo u selu”, “Bahčisarajsku fontanu”, “Romea i Juliju” u koreografiji Margarete Froman, “Ohridsku legendu”, “Trnoružicu” i brojne druge koreografije.
U splitskom su Baletu napravili pravo čudo - od malog i nejakog ansambla, koji je postojao radi plesnih točaka u operama, pedesetih su godina stvorili snažan baletni tim s relevantnim repertoarom.
Ana i Oskar zauzimali su se za hrvatsku glazbu u svakoj prigodi. Postavili su i rado plesali Tijardovićevu “Dalmatinku” te Zajčev i Baranovićev “Svatovac”. Jedna od njihovih najatraktivnijih plesnih točaka bilo je završno kolo iz opere “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca.
- Dolaskom Ane Roje, splitski se balet nakon krize preporodio - prisjeća se Ivica Raunig, splitski baletni umjetnik koji je sa suprugom Gorjanom, Anininom učenicom, svjedočio, kako kaže, neviđenom usponu splitskog baletnog ansambla.U sebi je nosila nešto čime je znala pokrenuti ansambl. Na pozornici je naprosto zračila, imala je karizmu.
Balet u Kaštel Kambelovcu
Istodobno s djelovanjem u splitskom teatru, Ana i Oskar 1953. pokrenuli su legendarnu prvu privatnu međunarodnu baletnu školu u Kaštel Kambelovcu, u ekskluzivnom ljetnikovcu iz 1911. konta Berta Cambija. Iz te škole regrutirani su vrhunski plesači.
- Još me i danas opsjeda čarolija Ane Roje - priča Željko Jureša, hrvatsko-britanski baletni umjetnik i jedan od učenika Anine škole. Prisjeća se da je upravo on bio Anin partner kada je poslijednji put plesala “Giselle”. Već je bila u pedesetim godinama, a on je imao samo 23. Zagonetnu snagu što je isijavala ne može zaboraviti.
Škola u Kaštelima radila je gotovo šest godina, sve dok Ana nije razotkrila Oskarove preljubničke avanture. Krajem pedesetih ostaje bez Oskara i škole, napušta zemlju, sve što je stvorila i za što je živjela. Odlazi na Bermude svojoj učenici Patriciji Deane-Gray. Punih sedam godina nije se vraćala u Hrvatsku.
- Nakon razvoda braka s Oskarom popunjavala sam praznine u njezinu životu. Skrbila sam se o hrani, odjeći, produkciji predstava, prijevozu, a Madame, kako sam je rado zvala, brinula je samo o umjetnosti klasičnog baleta - svjedoči Patricia.
- Njezini dani bili su jednostavni, jutarnji klas, ručak, popodnevni odmor, potom pokus ili predstava. Iako je uvijek nesebično davala svoje ogromno znanje, nije bila imućna kao što se mislilo - kazuje Patricia koja je zahvaljujući godinama suradnje s Anom uspostavila Bermudski građanski balet i baletnu školu na Bermudima.
Zaljubljena u Primošten
Mnogo se toga može reći o Aninu životu, njezinoj sudbini - dodaje Patricija koja i sama priprema knjigu o osobnom životu svoje velike učiteljice.
No, Ana, izuzetna umjetnica, bila je i - nomad, stalno putujući i mijenjajući gradove u kojima je živjela i radila, bez pravog doma. Nakon Bermuda sljedeće odredište joj je Boston, gdje osniva svoju baletnu školu.
Na poziv brata, dolazi na odmor u Hrvatsku, u Primošten. Zaljubljuje se u taj gradić, gdje obnavlja svoju nekadašnju školu iz Kaštel Kambelovca, na zemljištu u borovoj šumi uz more. Početak djelovanja te ljetne internacionalne škole u koju je uložila vlastitu ušteđevinu sedamdesetih godina označio je Anin definitivan povratak u domovinu. No, s oživljavanjem škole, Ani se vraća i Oskar.
Zajedno su radili do polovice 80-ih, kada se Oskar, zbog bolesti i ponovnog urušavanja odnosa s Anom, rastaje i vraća u Zagreb. Početkom Domovinskog rata, škola je zatvorena, a na mjestu nekadašnje baletne škole i danas stoji samo spomen-ploča koja čuva sjećanja na primoštenske dane velike umjetnice.
- U osmom desetljeću života Ana je bila gipka i držala klasove, sve dok se nije razboljela. Ana je oboljela od Alzheimerove bolesti i 17. ožujka 1991. godine umrla u Domu umirovljenika u Šibeniku
Bolesna, prisjećaju se susjedi sa splitskog Manuša, Ana je iz Primoštena znala bježati u Split, sjesti pred svoju rodnu kuću i tamo se prisjećati djetinjstva, baleta, života...
Iako Ana Roje nije napravila svjetsku plesačku karijeru, podukom najvećih balerina, kao što su Aleksandra Danilova, Alicija Markova, Tamara Tumanova, Natalija Krasovska ili pak Igor Juskevič, osigurala je mjesto u svjetskim plesnim enciklopedijama i leksikonima, ali i mjesto u sjećanjima svih svojih učenika, danas velikih baletnih majstora.
- Ljubav učitelja vrlo je slična roditeljskoj ljubavi. Učitelj uvijek mora biti spreman davati i ne očekivati ništa zauzvrat, osim radosti promatranja kako njegov učenik napreduje i dolazi do vrha - riječi su u koje je istinski vjerovala Ana Roje.
|
Je li Anu ipak volio najviše?
Oskar Harmoš, Anin dugogodišnji plesni i bračni partner, završio je tragično. Izgorio je u vlastitu stanu otprilike godinu dana nakon Anine smrti. Priča kaže da je požar koji ga je usmrtio prouzročio plamen svijeće koju je svake večeri prije spavanja palio za Anu. Koliko je istine u toj priči, nitko više ne može reći, ni Oskar, ni Ana koja je po svojoj želji pokopana u rodnom Splitu. |
Marina Rajčić/CROPIX