PRIČA JOSIPA NOVAKOVIĆA

'BILA JE KARIZMATIČNA, IMALA JE VANZEMALJSKI POGLED, INTELIGENTNA, NAČITANA...' Zašto se Marina s trideset i nešto godina bacila s prozora svog stana?

    AUTOR:
    • Josip Novaković

  • OBJAVLJENO:
  • 02.09.2018. u 21:55

Serija tekstova Josipa Novakovića o ljudima koje je susretao, s kojima se družio i prijateljevao. Svima je zajednička jedna stvar - iza njihova života krije se uzbudljiva priča

U životu steknemo nešto prijatelja, kao i neprijatelja, no susrećemo se i s mnogim sasvim nepoznatim ljudima. Neki put se tako kasnije sjetim nekog od tih neznanaca i upitam se jesam li ih uopće ikada sreo. Jesam li te ljude uspio upoznati ili zapravo nisam?

Unazad nekoliko mjeseci jedna me prijateljica upoznala s mladim Pakistancem u montrealskom metrou. Nju sam sretao redovito, a sada sam je zatekao u razgovoru s tim vrlo samouvjerenim čovjekom. Zanimao se gdje se po gradu može čuti dobra glazba. Pomislio sam, vidi lukavca, takvo pitanje najpametnije je postaviti nekoj lijepoj ženi. No, tada se i meni predstavio i upitao: “Govorite po ruski?”. Čulo se da odlično govori ruski, puno bolje od mene.

“Gdje si naučio tako dobro ruski?” upitao sam ga.

“Kod kuće, u Pakistanu”, odgovorio mi je. “Zanimala me ruska književnost pa sam puno čitao. Pročitao sam skoro cijelog Tolstoja na ruskom.”

“A što te dovelo u Montreal?”

“Imam nekoliko slobodnih dana prije nego što mi počnu obaveze”, reče.

“Kakve obaveze?”

“Studiram medicinu na Columbiji.”

“Što planiraš specijalizirati?”

“Rano je još o tome govoriti, ali vjerojatno kardiologiju.”

“Zašto si došao baš u Montreal?”

“Volim jezike, došao sam ovamo čuti kako se govori francuski, ali nikoga ništa ne razumijem”, odgovorio mi je.

“Dobro”, odgovorio sam mu. “Ovo je moja stanica, silazim”, rekao sam i digao se.

“Sve dobro”, reče on.

“I tebi, također”, rekoh. Rukovali smo se i ja sam izišao iz metroa. Bio je to ugodan razgovor, pomislio sam odmah. Neki ljudi doista su impresivni. Isprva mi se činio banalan, ništa nisam očekivao, ali onda me zainteresirao. Ali tko zna, je li on doista studirao medicinu na Columbiji? Možda je, zapravo, stigao iz Kirgistana ili neke od drugih nekadašnjih članica Sovjetskog Saveza, pa je tako i naučio taj svoj ruski. Sve je to bilo moguće, no vjerojatno mi je ipak govorio istinu. Doista je to bio impresivan, taj meni sasvim nepoznat čovjek čije ime nisam uspio zapamtiti. Naravno, nismo se više nikad vidjeli. Ostali smo jedan drugom zapravo sasvim nepoznati, iako se činilo da imamo dosta toga zajedničkog.

Odrastao sam u provinciji, u mjestu u kojem su se svi poznavali ili znali barem nešto jedni o drugima, tako da mi je taj koncept potpuno nepoznatih ljudi bio vrlo zanimljiv. Kad sam prvi put došao u Zagreb, sa četrnaest godina, upoznao sam dvojicu Indijaca koji su živjeli na nekom tavanu u Draškovićevoj ulici. Obojica su studirali medicinu. Izgledali su mi sretno, bili su zabavni, imali su predivno bijele zube i nudili su me dobrim čajem. Ne sjećam se više ničega drugog o tom susretu, ali kad sam ih spomenuo jednom svom rođaku, on me prekorio. “Pa oni su ti isti kao Cigani. Nemoj razgovarati s takvim ljudima. Vjerojatno i kradu.” Nije mi se to dopalo. “Nemoj tako”, rekoh mu. “Pa Indijci su baš bistri ljudi.”

S istom takvom netrpeljivošću prema Indijcima sreo sam se i u Rusiji. Tamo u apotekama ne žele držati lijekove koji se proizvode u Indiji. Nije mi to bilo jasno i to sam im i rekao. Pa vjerojatno je polovica Bayerovih kemičara podrijetlom iz Indije. Oni polako postaju najbolji znanstvenici na svijetu. No, dok sam joj to govorio, apotekarka me gledala kao da sam pao s Marsa.

Mene su, kao maloga, u Daruvaru, učili da ne razgovaram s nepoznatim ljudima - takav je kod nas bio običaj. Kad sam prvi put došao u Sjedinjene Države, osjetio sam veliko olakšanje. Znao sam otići na veliki Public Square u Clevelandu i pokušavao zapodjenuti razgovor s ljudima koje bih prvi put vidio u životu.

“Oprostite”, rekao bih, “Da li biste željeli malo porazgovarati sa mnom? Volio bih malo vježbati englesku konverzaciju.” Neki ljudi bi mi samo odmahnuli i nasmijali se, neki su mi govorili da sam lud, ali neki i nisu. U to vrijeme pio sam samo Coca-Colu, ni kapi alkohola. Tako da mi je jedan od onih kojima sam se obratio, čovjek duge kose i duge brade, odgovorio vrlo ozbiljno. “Moram te upozoriti”, rekao mi je. “Nemoj to piti. Kad se vratiš kući, izlij malo kole u čašu, spusti u nju čavao i ostavi ga tako. Nakon mjesec dana čavao će nestati. Zamisli što ta kola onda radi tebi.” U to vrijeme Coca-Cola je bila simbol Amerike, a pomisao da bi mogla biti otrovna, pa, može se reći da je i to nosilo stanoviti simbolički naboj.

Neki put se s nekim i upoznamo, a ostanemo i dalje stranci. Evo jednog primjera. Marina Novožilova. Upoznao sam je dosta davno, u Petrogradu, gdje je vodila American Corner u nekoj knjižnici, ili je to čak možda bilo u British Councilu. Bila je neobično karizmatična, crne kose i blistavih, svjetloplavih očiju. Doista je bilo nečega izvanzemaljskog u tom njezinu pogledu, izgledala je kao lik iz nekog znanstveno-fantastičnog filma. Rastajali smo se ispred metroa na stanici kod Nevskog prospektu i tamo mi je napisala svoju e-mail adresu, na papiru koji sam spremio u džep. Otišla je i ostavila me u stanju nekog neobičnog ushićenja. Malo nakon toga neka su se četvorica motala oko mene i u gužvi je došlo do naguravanja. Osjetio sam nešto u džepu, posegnuo rukom, okrenuo se i već u sljedećem trenu, kad sam ostao sam, novčanika u mom džepu više nije bilo. Požurio sam do hotela i odmah otkazao sve kreditne kartice. I baš kad sam s time bio gotov, potražila su me dva nepoznata tipa. “Jeste li vi Josip Novakovich?”, upitali su me.

“Da, jesam, otkud znate?”

“Našli smo vaš novčanik. Vidjeli smo da ste tražili po džepovima novčanik na peronu, ali ste ga očito sami u tom traženju ispustili. Mora da vam je virio iz džepa. Evo, vraćamo vam ga.”

Unutra je bilo pedeset dolara. “Ja bih vam rado u znak zahvalnosti želio sada pokloniti ovih pedeset dolara”, rekoh.

“Ne, hvala, nemojte. Ne bismo to željeli. Drago nam je da smo učinili dobro djelo. To je dobra karma. Možda netko jednog dana i nama pomogne. Bolje ovako”, rekli su mi, nasmiješili se i otišli.

Doista lijepo iskustvo. Sada, kad sam ponovno rekonstruirao cijelu situaciju, doista, možda nisam do kraja gurnuo novčanik u džep kad sam spremao Marininu adresu. Ili su me ona četvorica ipak pokušala opljačkati? Nikad neću saznati što se zapravo dogodilo. Kao što nikad neću saznati ni tko su bili oni dobri ljudi. No, o Marini sam kasnije saznao više. Razmijenili smo dosta mailova. Ipak, od tada je prošlo dosta vremena.

Lani, kad sam bio nekoliko mjeseci u Bugarskoj, pokušavao sam se prisjetiti svojih poznanika u Petrogradu kojih je zapravo dosta. Palo mi je na pamet da bih iz Sofije do tamo mogao odletjeti na par dana. Letovi su bili vrlo jeftini. Stotinu i pedeset dolara povratna karta. Tako sam se sjetio i nje i javio joj se.

Marina mi se razveselila. “Da, predivno, moramo se naći kad dođeš!”

“Što si radila ovih zadnjih desetak godina?” pitao sam je.

“Svašta”, odgovorila je. “Trošim previše na liječnike i lijekove. Samo dođi, pa ćemo pričati. Nakon toga smo razmijenili podosta mailova. Zanimala ju je Bugarska, kao i Hrvatska, ali mi je navela i da joj je komplicirano dobiti putnu vizu i slobodne dane na poslu.

Par mjeseci nakon te naše guste korespondencije, prije nego što sam se vratio u Kanadu, ponovo sam posjetio njezinu Facebook stranicu. Našao sam na njezinu zidu jako puno lijepih želja za boljim životom, ali na onom svijetu. Njezina slika je, međutim, i dalje bila tamo. Kako sjedi na prozoru visokog crkvenog tornja, oslonjena o laktove, gleda van, u daljinu. Slika je bila pomalo zastrašujuća jer na njoj kao da se naziralo neko nagnuće, nagnuće za letom, za slobodom. U tih nekoliko mjeseci ipak sam odustao od planiranog puta i nakon toga više nikad nisam otišao u Rusiju. A ona je patila od duboke depresije, bez obzira na to što sam je ja zapamtio kao vrlo šarmantnu osobu, koja je sva blistala od ljepote. No, bila je usto ili nesretna ili ozbiljno poremećena. Očito je uzimala lijekove i tako pokušavala održati ravnotežu. Međutim, kad se popela na prozor, tu ravnotežu nije uspjela postići. Očito ju je ipak povuklo prema dolje.

Moram reći da nisam uspio saznati puno o njoj. Ostala mi je, zapravo, nepoznata. Kad se bacila s prozora svog stana na ulicu i poginula, bilo mi je jako žao, pa mi se neko vrijeme činila vrlo bliskom. Ali, zapravo, osim ovih nekoliko tragičnih detalja, nisam je uspio bolje upoznati. Znam da je živjela sama i da je imala trideset i nešto godina. Možda nikad nije uspjela dulje izdržati ni s kim, iako je bila vrlo inteligentna i vrlo načitana. Očito nije mogla izdržati ni sama sa sobom.

Žao mi je da nisam imao priliku s njom malo dulje porazgovarati. Osjećam stanovitu krivnju radi toga. Sljedeći put kad upoznam neku nepoznatu, ali fascinantnu osobu, potrudit ću se da barem zajedno popijemo šalicu dobroga čaja.

Nemam za kraj nikakav pametan zaključak, osim što mislim da bismo prema neznancima trebali biti dobri. Ljubimo neznance više od svojih bližnjih. Jer život bez njih, kao i život bez muzike, ne bi bio vrijedan življenja.

Preveo Saša Drach

Izdvajamo