Nakon tri tjedna zatvora u Makarskoj, isključenja iz gimnazije u Imotskom i svih srednjih škola u Narodnoj Republici Hrvatskoj, Bušić je 1959. upisao četvrti razred u Splitu, gdje je i maturirao. I to nakon što je Vrhovni sud Hrvatske udovoljio molbi isključenih. Godine 1960. upisao je “čistu filozofiju i francuski” na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, no brzo se ispisao i upisao, na očevo inzistiranje, na Ekonomski fakultet. Diplomirao je u redovnom roku 1964. diplomskim radom “Moral i socijalizam”.
Zapošljavanje kod Tuđmana
Nakon završetka studija Bušić se je zaposlio 5. I. 1965. u poduzeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, konsolidaciju tla i projektiranja “Geoistraživanje - Elektrosond”, u Zagrebu, Kupskoj 2, od kojeg je zadnje godine studija dobivao stipendiju. Ubrzo je, slučajno, doznao za mogućnost zaposlenja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman, te je 22. veljače 1965. uputio Institutu molbu za zaposlenje.
Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. VI. 1965. potpisao je direktor Tuđman, čovjek s kojim je od tada Bušić bio sudbinski povezan sve do svoje smrti.
Za kratko vrijeme rada u Institutu Bušić je napisao priloge: Turistička privreda i njeni ekonomski i politički nedostaci, Ratne štete i Privredna reforma i njeni odjeci u suvremenim zbivanjima koji je trebao objaviti časopis Razlog. Budući da je Bušić uskoro bio uhićen, taj je rukopis povučen, iako je već bio u slogu.
Ni dva mjeseca nakon što se je zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, 9. VIII. 1965., Bušić je uhićen i pritvoren u Istražnom zatvoru Okružnog suda u Zagrebu u Petrinjskoj ulici br. 18.
Po Bušića su trojica udbaša predvođena Stevom Vukadinovićem došla u ured u Institutu (Opatička 10) i u nazočnosti dvojice svjedoka djelatnika Instituta od 9.45 do 10.30 sati pregledali Bušićev radni stol i sa sobom ponijeli sljedeće: “Bušić, B.: Zbiljnost i stvaralačke ozbiljnosti nove privredne reforme; Bušić, B.: Stanovništvo i privredni razvitak Hrvatske; Bušić, B.: Div, čovjek i ja; Bušić, fra Klement: Pjesme o Roši Harambaši; 4 notesa i jedna teka; pismo od Ivana iz Splita od 6. VII. 65.; 15 stranica rukopisa i 6 listića sa zabilješkama.”
Zlostavljanje u autu
Kada su obavili pretragu u uredu, odvezli su se u njegovu podstanarsku sobu u Vinkovićevoj ulici 8a, gdje su također obavili pretragu. Potom su ga u “suludoj” vožnji zagrebačkim ulicama, dok je vozač pjevao “Lijepu našu” i pjesmu “Još Hrvatska nij’ propala”, ostala dvojica u autu tukla. Tada su ga odvezli u Istražni zatvor Okružnog suda u Zagrebu u Petrinjskoj ulici br. 18.
Bušićevu uhićenju u kolovozu 1965., uz stalnu Udbu za petama, prethodili su neki vrlo zamršeni i zapleteni događaji u Zagrebu u koji su bili uključeni i neki Bušićevi prijatelji i znanci studenti, te i sam Bušić.
Još u drugoj polovici svibnja 1964. u Zagrebu je uhićen Bušićev prijatelj i student Filozofskog fakulteta Anđelko Mijatović, pisac ovih redaka. Povod njegovu uhićenju bili su leci koje mu je samoinicijativno na izmišljeno ime u proljeće 1964. slao iz Njemačke Ivan Majić iz Vitine (Hercegovina), njegov mlađi nižegimnazijski kolega u Klobuku, s kojim je prijateljevao u Zagrebu do proljeća 1963., kad je Majić “pobjegao” u SR Njemačku.
Pozitivno rješenje
Majić je zapravo od 1959. na području Hercegovine i u Zagrebu djelovao kao Udbin suradnik pod imenom “Javor”, na što nitko od njegovih kolega, znanaca i prijatelja nije mogao ni pomisliti.
Dobivene letke Mijatović je po uputi poslao na određena imena u Hercegovinu. Za te je letke znao Bušić i još neki kolege. Mjesec dana otprilike nakon poslanih letaka u Hercegovinu, Bušić je s Mijatovićem i s još dvojicom kolega (Rudolfom Arapovićem i Matom Nevistićem) sudjelovao u preuzimanju jednoga takvog pisma s lecima na Filozofskom fakultetu, a što je Udba pratila i čak fotografski snimala.
U sudskom procesu 9. - 25. ožujka 1966., u kome se sudilo Anđelku Mijatoviću, Ivanu Gabelici, Rudolfu Arapoviću, Zvonimiru Drkulcu, Bruni Bušiću i Marku Barišiću, zbog čitanja i davanja drugima na čitanje emigrantskog tiska (Mlade Hrvatske, Hrvatske revije) te sudjelovanja u razgovorima o stvaranju ilegalne protujugoslavenske organizacije, “čime je poticao na nasilnu promjenu državnog uređenja i na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije, te zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”, Bruno Bušić je, kao V. optuženi, osuđen na kaznu zatvora deset mjeseci uvjetno na dvije godine. Isti je dan, 25. ožujka 1966., pušten do pravomoćnosti na slobodu. Bušić se je žalio na presudu, ali i javni tužitelj!
Ubrzo nakon izlaska iz zatvora, 1. travnja, Bušić se je javio u Institut, vjerojatno u dogovoru s onima koji su mu tamo bili skloni, i sa znanjem direktora Tuđmana, dopisom u kome je objasnio svoj slučaj, s molbom da ga se zadrži i dalje na “dosadašnjem radnom mjestu”. Bušićeva je molba pozitivno riješena 27. travnja pa se je vratio na posao, a 3. listopada 1966. postavljen je na radno mjesto pomoćnog istraživača znanstvenoistraživačkog sektora u Odjelu socijalističke izgradnje.
Prvi bijeg u inozemstvo
Nakon Četvrtoga plenuma Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, održanoga na Brijunima 1. srpnja 1966., kada je s položaja potpredsjednika SFRJ smijenjen Aleksandar Ranković, odgovoran za rad Udbe i glavni predvoditelj unitarističkih snaga u Jugoslaviji, te ograničena moć Udbe, na partijskim su se sastancima iznosili podaci o dotadašnjem nepovoljnom položaju hrvatskog naroda u Jugoslaviji, najavljivana je liberalizacija i ravnopravnost republika, a bila je, između ostaloga, spominjana mogućnost preispitivanja dotad donesenih sudskih presuda osobama koje su upozoravale na sve navedene negativnosti. Međutim, od toga se ništa nije dogodilo, jer su u svim strukturama vlasti, pa i u sudskim, ostali kadrovi koji su provodili jugoslavenski centralističko-unitaristički sustav.
Budući da je Bruni Bušiću i njegovim drugovima 13. rujna 1966. dovršen kazneni postupak te mu 25. ožujka 1966. izrečena presuda od deset mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine, pretvorena u kaznu od deset mjeseci zatvora, te budući da u Institutu neki nisu dobro gledali na njega, a na sastanku osnovne organizacije Saveza komunista Instituta, održanom tih dana, nazivali ga “pogrdnim imenima”, Bušić se je odlučio na bijeg u inozemstvo.
Bijeg Brune Bušića i prijatelja mu studenta Rudolfa Arapovića, također osuđenog u istom procesu, s krivotvorenim putovnicama, organizirao je iz Beča emigrant Jure Knezović. Po njih je 24. listopada 1966. iz Beča vozilom došao jedan gradišćanski Hrvata.
Okružni sud u Zagrebu 28. X. 1966. obavijestio je Institut “da je krivični postupak protiv vašeg radnika Bušić Brune pravomoćno dovršen, te je isti zbog kriv. djela neprijateljske propagande iz čl. 118., st. 1. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci, u koju kaznu mu je uračunat pritvor i istražni zatvor od 9. VIII. 1965. do 25. III. 1966. Presuda je pravomoćna s danom 13. rujna 1966.”
Nakon što se u Institutu saznalo za Bušićev odlazak u emigraciju, 31. X. 1966. izdano je rješenje o prestanku njegova radnog odnosa u Institutu s danom 27. X. “zbog samovoljnog napuštanja posla”. Bušić je odjavljen 2. studenoga s prestankom radnog odnosa 25. X. 1966.
Kadrovska služba Instituta uputila je Okružnom sudu u Zagrebu prijepis Bušićeva pisma iz Beča tajniku Odjela Krmpotiću, “da taj prepis priložite Vašem spisu koji se odnosi na navedenog Bušića”. Nakon primitka Bušićeva pisma iz Beča, direktor Instituta dr. Tuđman obavijestio je o njegovu sadržaju Upravni odbor i Savjet Instituta i upoznao ih s nakanom da će kao direktor Instituta s čitavim slučajem upoznati Miku Tripala, tadašnjega sekretara Izvršnog komiteta CK SKH.
Po uputi direktora Tuđmana jedna skupina suradnika Instituta - Ivan Ićan Ramljak, general Nikola Kole Kajić, Dragutin Šćukanec i Šerif Šehović - sastavila je prijedlog predstavke Izvršnom komitetu CK SKH i Vrhovnom sudu, a konačno ju je redigirao direktor Tuđman, te potpisala 62 suradnika, “s molbom da se čitav slučaj preispita iz razloga koji su navedeni u predstavci”.
Ubrzo je, u prosincu 1966., u Beču, u posjetu Klubu gradišćanskih Hrvata boravila jedna skupina hrvatskih kulturno-prosvjetnih i javnih djelatnika - Lj. Jonke, I. Frangeš, M. Franičević, Z. Komarica i I. I. Ramljak.
Povratak u domovinu
Tada je direktor Instituta Tuđman dao uputu djelatnicima Instituta Komarici i Ramljaku da u Beču potraže Bušića, nagovore ga na povratak i u tamošnjoj jugoslavenskoj ambasadi mu srede potrebne povratne dokumente. Bušić je prihvatio taj poziv i nakon što mu je Komarica sredio povratne dokumente, zajedno s njim i Ramljakom vratio se tih dana vlakom u Zagreb.
Svakako, potaknut svim tim okolnostima, Bušić je putem Okružnog suda 29. XII. 1966. podnio zahtjev Vrhovnom sudu Hrvatske za izvanredno ublažavanje kazne. Vrhovni sud je 13. I. 1967., uzevši u obzir da se je slobodno vratio iz emigracije, da se dokazao u radu i da se je za njega zauzeo gotovo cijeli Institut, prihvatio Bušićev zahtjev i kaznu od deset mjeseci uvjetovao na jednu godinu.
Da Bušić u Zagrebu, očito, nije mirovao potvrđuje i njegovo dosta iscrpno pismo o nasiljima i zločinima Udbe nad uhićenicima i o općem odnosu u Jugoslaviji prema Hrvatima koje je, po njegovu svjedočenju, u siječnju 1967. uputio tadašnjim komunističkim prvacima u Hrvatskoj Vladimiru Bakariću i Miki Tripalu, napisano na osnovi tadašnjih spoznaja.
U tom tekstu Bušić je posebno progovorio o deformacijama u Službi državne sigurnosti. Upozorio je da su mnogi progonjeni “zbog nacionalizma” iako takvima sebe nisu smatrali, da se donedavno imenovalo nacionalizmom, šovinizmom i sličnim izrazima ono što je “bilo reagiranje na jedan drugi istinski nacionalizam i šovinizam, prikrivan pod posve drugim imenima i pojmovima”, da je velik broj mladih ljudi proganjan i osuđivan “radi navodnog nacionalizma” i “nakon svih pozitivnih promjena u društvu, osjećaju se ne samo društveno potisnuti, nego i fizički ugroženi” preporučio je da bi trebalo “razgovarati s mladim ljudima koji su ležali po zatvorima i logorima, osuđeni zbog antidržavne djelatnosti”, upozorio je na odnos prema hrvatskim učenicima u Hercegovini, gdje većinu nastavničkog osoblja čine Crnogorci, itd.
Nakon opširnoga prikazivanja zbivanja u Hercegovini u vrijeme Rankovićeve smjene 1966., naveo je da skupine studenata iz Crne Gore premlaćuju “usamljene pojedince” studente iz Hrvatske, kako izgleda da su jednoga studenta Crnogorci ubili u studentskom domu Nova Sava, da se svako osvrtanje na takve probleme smatra šovinizmom te da kad bi se na to jednom osvrnuo “Studentski list”, onda bi autor “vjerojatno odletio na Goli otok, da nije Srbin po narodnosti”.
Iako je ilegalno prešao granicu i vratio se u domovinu, po dostupnoj dokumentaciji može se zaključiti da Udba Bušića nije pozivala na “informativni razgovor” više od godinu dana. To je učinila tek u ožujku 1968., nakon što je direktor Instituta Tuđman 1967. prisilno umirovljen, a Udba, pod imenom Služba državne sigurnosti, i dalje, nakon Brijunskoga plenuma, nastavila pratiti one koje je pratila i prije toga.
Nakon što je poznati hrvatski književnik Zlatko Tomičić u travnju 1968. pokrenuo mjesečnik “Hrvatski književni list” (HKL), Bušić, tada još uvijek u radnom odnosu u Institutu, u njemu surađuje od 9. broja, za prosinac 1968., kao stalni mjesečni honorarni suradnik i urednik.
Hrvatski književni list
U svakom broju HKL, do broja 18. listopad 1969., Bušić je objavljivao prikaze raznih knjiga i časopisa te tekstove o posebnim političkim i drugim problemima, u ono vrijeme o vrlo teškim i “vrućim” temama: Narodnosni sastav iseljenika, Kultura i umjetnost na udaru birokracije, Raspodjela viška rada, Odbijeni amandmani, Tablica ipak valja, Radnička klasa i nacija, Rijeka. Razgovori i sentence o Rijeci, Žrtve rata, Ujezgrena misao, volja i energija naroda. Razgovor s kiparom Krunom Bošnjakom, Simpozij o Poljičkoj Republici, Nelikvidnost privrede ili nelikvidnost etatizma, Društveno-gospodarski razvitak grada Zagreba (I.), i Sudbina Mimarine donacije.
Iako je 19. broj HKL bio prelomljen, zbog Bušićeva članka Općenarodna obrana i jezik JNA, radnici tiskare “Ljudska pravica” u Ljubljani “da se ne izaziva nacionalna netrpeljivost” “odbili” su ga tiskati. (Priredio Ž. Ivanjek)