Nakon što je izgubio posao u Institutu i honorarni posao u Hrvatskom književnom listu, Bušić nije mogao naći stalno zaposlenje. U početku 1970. otputovao je u Pariz, gdje mu je posredstvom Petra Šegedina francuski književnik Pierre Emmanuele, član Akademije i predsjednik PEN-a, dodijelio dvomjesečnu stipendiju. Upisao je postdiplomski Studij Europske zajednice - Zajedničko tržište na Sorboni.
Kad mu je prestala stipendija, pred kraj 1970. Vlatko Pavletić mu je poručio da Matica hrvatska pokreće tjednik u kojem bi mogao honorarno surađivati. Vratio se u Zagreb 9. 4. 1971.
Vođenje Hrvatskog tjednika
Iako je hrvatski narod u proljeće 1971., u hrvatskom demokratskom nacionalnom pokretu poznatijem kao “Hrvatsko proljeće”, u većini bio jedinstven u traženju ravnopravnosti u centraliziranoj i unitarističkoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, a dijelovi tadašnje vlasti u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, predvođeni partijskim prvacima Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, podržavali opravdane hrvatske zahtjeve, te promjene nisu Bušiću pružale mogućnost zapošljavanja i rada primjerenoga njegovu obrazovanju i iskustvu, u nekoj od znanstveno-istraživačkih institucija u Zagrebu.
Čak ni s obećanim poslom u Hrvatskom tjedniku, pokrenutom u travnju 1971. u okviru Matice hrvatske, jedne od hrvatskih kulturnih institucija koja je usmjeravala hrvatski otpor protiv jugoslavenskoga državnog unitarizma, nije išlo kako mu je obećano.
Prvi put se u tom tjedniku javio, gotovo mjesec i pol nakon njegova prvog broja, kraćim tekstom “Prometnice” u br. 7 (28. svibnja 1971.) u vezi s odazivom Splićana i splitskih poduzeća akciji za prikupljanje novčane pomoći za izgradnju pruge Beograd - Bar i tunela kroz Učku. Kraćim tekstom “Dominirajuća ‘mucavost’” - u vezi s odnosom prema hrvatskom jeziku na tadašnjoj Desetoj sjednici Saveza studenata Jugoslavije u Novom Sadu, javio se i u desetom broju HT-a (18. lipnja 1971.). Stalnim honorarnim suradnikom HT-a postao je od br. 11 (25. 6. 1971.), a od sredine lipnja 1971. i honorarnim urednikom Hrvatskoga tjednika u kojem su iz broja u broj objavljivani Bušićevi tekstovi.
Smrt koja snaži
On je 1. 12. 1971. u HT-u je dobio stalno zaposlenje. Već sami naslovi ukazuju na zanimljivost i mnoštvo njegovih tekstova: Smrt koja snaži. Obljetnica atentata na Stjepana Radića, Čudovišni pojac, Rasudbe Kosovske. S plenarnog zasjedanja CK SK Kosovo, Čudne brige i nebrige, Đakovački vezovi, Fraje i raspre postirske. Slučaj Vice Vukova otkriva dublja i složenija protuslovlja u životu Postira, Teško prodire novo. S prvog omladinskog sabora u Omišu, Krivci i okrivljeni. Događaj koji je uznemirio radnike poduzeća “Mobilia - Ivo Marinković” u Osijeku, Čudne kosovske brojidbe, Pridraga traži zaštitu. Nakon pet stoljeća izostalo blagdansko slavlje u Karinu, Zlouporaba “zloupotreba”. Prozirni pokušaji dušobrižništva za SR Hrvatsku, “Napredni” aprioristi, Tri pisma i post scriptum. U povodu našeg napisa: “Teško prodire novo…”, Tko i zašto piše u “Oslobođenju”. Povodom događaja u Šujici, Riječi i zbilja. Sa skupštine sindikata OKI-ja, Kadrovi. O nacionalnoj strukturi u službi javne sigurnosti, Samovolja pod zaštitom. Iz Osječkog regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, Napokon prvo saopćenje o Karinu, Internacionalizacija u školama, Optuženi tužitelji. Kako Milutin Baltić i još neki sindikalni funkcionari “rješavaju” životne probleme radničke klase, Mimarina donacija ponovno okradena, Nemirna dolina. U povodu isključenja Stanka Parmaća iz Saveza komunista, Zasjedanje sveučilišnog savjeta, Pravda koja to nije. U Makarskoj osuđeni na kaznu mladići koji su na klisuri hrvatske planine nacrtali hrvatski povijesni grb, Primošten bez Primoštenaca, Milicionar br. 22792, Na marginama prvog kongresa kulture, Starinci u novom zemanu.
Najčitaniji autor
Časopis “Život” i “Pismo sedmorice” hrvatskih književnika iz Sarajeva još uvijek uzbuđuje bosanskohercegovačku javnost, Nacionalne stukture u Bosni i Hercegovini, Vanjske i unutrašnje migracije Hrvatskog Naroda, Tko skriva kozje uši? Slijed događaja na hrvatskom sveučilištu, Prometnice, Dominirajuća “mucavost”, Lakše je nama, mi smo navikli, Isprika.
Bušić je objavljivao i u drugim glasilima: u Hrvatskom sveučilištu, Studentskom listu i u kalendaru Danica. Bušićevi tekstovi iz ukupne tadašnje hrvatske političke, gospodarske i kulturne problematike, a i šire, u HT-u bili su jedni od najčitanijih novinarskih tekstova toga vremena, a Bušić ne samo da je bio jedan od najčitanijih novinara nego je kao domoljub i državotvorac stekao veliki ugled u narodu, posebno među studentima i mladeži općenito. Kao takav, on se i kretao u društvu onih koji su osmišljavali, stvarali i predvodili tadašnje hrvatske državotvorne političke programe, posebno u studentskim redovima. Jedan od Bušićevih tekstova - Pridraga traži zaštitu - objavljen 3. rujna 1971. u 20. broju HT-a govori o srpskom premlaćivanju Hrvata hodočasnika u Karinu 2. kolovoza 1971. Zbog toga teksta Slavko Šijan iz Zagreba protiv Bušića je pokrenuo privatnu tužbu jer se u tom tekstu Šijana prokazuje kao jednoga od vrlo aktivnih pojedinaca koji se u Karinu 2. 8. posebno iskazao u premlaćivanju tamošnjih Hrvata. U vezi s tom tužbom u veljači 1973. u Okružnom sudu Zagreb vođen je sudski proces protiv Bušića.
Budući da je tužitelj odustao od optužbe, taj je kazneni postupak obustav-ljen 3. 3. 1973.
U vrijeme poznatoga studentskog štrajka od 22. studenoga do 3. prosinca 1971. Bušić je bio gotovo neprestano nazočan u prostorijama Predsjedništva Saveza studenata Zagreba u Studentskom centru u Zagrebu. Općenito se smatra da je dosta utjecao na tadašnja hrvatska studentska gibanja u prilog hrvatskoj slobodi i ravnopravnosti naroda u tadašnjoj jugoslavenskoj državnoj zajednici.
Uhićenje u kupalištu
Kada je cijelo uredništvo Hrvatskoga tjednika, nakon 21. sjednice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije 1. i 2. 12. 1971. u Karađorđevu, na kojoj je političko stanje u Hrvatskoj prikazano alarmantnim, podnijelo ostavku Uprav-nom odboru Matice hrvatske, da bi se s novim uredništvom omogućilo izlaženje Hrvatskog tjednika, koji je već tada postigao nakladu od oko 130.000 primjeraka, i Bušić je podnio ostavku 7. 12. 1971. Tako je Bušićeva suradnja u HT-u prekinuta u prosincu 1971., kada su počeli drastični politički progoni u Zagrebu i Hrvatskoj.
Bušić je uhićen 12. 12. 1971. u 10.30 u kupalištu u Nazorovoj ulici bez naloga za uhićenje. Istoga dana protiv njega je Sekretarijat javne sigurnosti grada Zagreba - Sektor za suzbijanje kriminaliteta podnio kaznenu prijavu jer je “kao novinar Hrvatskog književnog lista i akreditirani novinar Matice hrvatske u Hrvatskom tjedniku objavio niz članaka u kojima na tendenciozan i neistinit način prikazuje političko društvene prilike u našoj zemlji te tvrdnje o nacionalnoj neravnopravnosti”, da je, dok je bio u Parizu, dobio ponudu da radi u uredništvu lista Croatia iza kojeg je stajao poznati emigrant dr. Branko Jelić, da je radio na stvaranju Društva prijatelja Matice hrvatske “jer je ocijenio da kroz tu instituciju može nacionalistički djelovati”, a u “vrijeme studentskog štrajka od 22. 11. do 3. 12. 1971. godine Bušić se posebno aktivirao u kontaktiranju većeg broja lica iz Predsjedništva SS Hrvatske, te je zapaženo njegovo prisustvo u prostorijama Predsjedništva SS Zagreba i sa studentima štrajkašima dogovarao taktiku o sprovodenju štrajka”, čime je “izvršio krivično djelo iz člana 119. stav 1. i 2. KZ-a, izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske netrepljivosti, mržnje i razdora”.
Već sljedeći dan Bušić je u nazočnosti svoga odvjetnika Vladimira Marića pred istražnim sucem mr. Zlatkom Marko-vićem negirao razloge uhićenja i ustvrdio: “Ja sam stvarno pisac inkriminiranih članaka koji su mi predočeni. Medutim, ne smatram da bi u tim člancima, odnosno u njihovom sadržaju, navodio takve elemente koji bi imali elemente iz kriv. djela iz čl. 118. i 119. KZ”.
Bušić je tada još negirao da bi utjecao na zbivanja u okviru studentskog štrajka. Svoj boravak u Studentskom centru u vrijeme studentskog štrajka obrazložio je zaduženjem od uredništva Hrvatskog tjednika da prati i piše o tadašnjim zbivanjima na Hrvatskom sveučilištu.
Nije bilo represije
Istoga dana je istražni sudac mr. Zlatko Marković prema odredbama ZKP-a odredio pritvor Bruni Bušiću u vezi s čl. 118. i 119. KZ. Žalbu Bušićevu i njegova branitelja odvjetnika Marića od 14. prosinca 1971. Vijeće Okružnog suda u Zagrebu odbilo je dan poslije kao neosnovanu.
Tadašnju istragu protiv Brune Bušića vo-dio je istražni sudac Marković u nazočnosti Bušićeva branitelja odvjetnika Marića. Tada protiv Bušića, kao ni protiv dru-gih, u istrazi, osim tadašnjih uobičajenih, nisu primjenjivane posebne represivne mjere.
Gotovo šest mjeseci nakon uhićenja, 2. lipnja 1972., Okružno javno tužiteljstvo u Zagrebu podiglo je optužnicu protiv Brune Bušića zbog toga što je 1.) “posredstvom Šćukanec Dragutina pristao da za novac surađuje sa Vuglen Stephenom, stranim državljaninom... suradnikom obavještajne službe jedne strane države, na način da u SFRJ za njega prikuplja i dostavlja mu informacije, podatke i službene dokumente političkog i gospodarskog karaktera... dakle stupio u službu strane obavještajne organizacije”; 2.) “tokom 1969. god. kao novinar i član uredničkog vijeća mjesečnika Zajednice samostalnih pisaca TIN u Zagrebu ‘Hrvatski književni list’, a tokom 1971. god. kao stalni suradnik novina za kulturna i društvena pitanja ‘Hrvatski tjednik’ u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu objavio niz članaka u kojima je kontinuirano omalovažavao poslijeratni socijalistički razvoj našega društva polazeći od kontrarevolucionarne nacionalističke separatističke platforme masovnog pokreta, odnosno općeg narodnog pokreta i preporoda u SRH, iznosio lažne tvrdnje da je Hrvatska u okviru SFRJ potiskivana, ugnjetavana i izložena neravnopravnosti, da se guši nacionalna svijest Hrvata i njihov jezik, da je postojeći sistem samoupravnog demokratskog socijalizma neodrživ, da postoji tendencija drugih socijalističkih republika u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji da zatiru nacionalnu svijest Hrvata koji u njima žive i time izazivao nezadovoljstvo, pomutnju, netrepljivost, razdor i mržnju među narodima Jugoslavije, a posebno među srpskim i hrvatskim narodom, kao i nepovjerenje u predstavnička tijela i njihove organe Socijalističke Republike Hrvatske i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nastojeći stvoriti u javnosti uvjerenje da je za hrvatski narod jedini politički izlaz da se Hrvatska izdvoji iz SFRJ i organizira kao samostalna država”, te nakon što su navedeni sporni tekstovi objavljeni u Hrvatskom književnom listu, Hrvatskom tjedniku i Studentskom listu g. 1969. i g. 1971.
Dvije godine zatvora
Sporni tekstovi u pismima upućenim Dragutinu Šćukancu 2. srpnja i 19. kolovoza 1970., konstatira se da je Bušić “dakle, napisom pozivao i poticao nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji čime je počinio kriv. djelo protiv naroda i države špijunažom opisano i kažnjivo po čl. 105., st. 2. u vezi st. 1. KZ, a dijelom opisanim pod toč. II. i III. kriv. djelo protiv naroda i države neprijateljskom propagandom opisanim i kažnjivim po čl. 118., st. 1. KZ, a sve u vezi čl. 46. KZ”.
Presuda je Bruni Bušiću, Dragutinu Šćukancu i dr. Franji Tuđmanu izrečena 13. 10. 1972. Bruno Bušić je kao prvooptuženi zbog objavljenih tekstova u Hrvatskom književnom listu, članka Odbijeni amandmani, br. 12, iz travnja 1969. i recenzije knjige dr. Franje Tuđmana “Velike ideje i mali narodi”, br. 17, iz rujna 1969.; u Studentskom listu članaka Općenarodna obrana i jezik JNA i Savezni budžet i državnost republika, br. 18 i 19, iz lipnja 1971.; članaka u Hrvatskom tjedniku Čudne brige i nebrige; br. 14, iz srpnja 1971.; Pridraga traži zaštitu; br. 20, iz rujna 1971.; Na marginama I. kongresa kulture, br. 29, iz studenog 1971. te zbog teksta Činjenica je da se velikosrpski imeprijalizam nije nikad nalazio u gorem geopolitičkom položaju, a da hrvatski narod nikad nije istodobno tako propadao u pismu upućenu Dragutinu Šćukancu 19. 8. 1970. iz Pariza u kojima je tobože “pozivao i poticao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”, osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije godine i zabranu javnog istupanja u tisku, na radiju, televiziji i javnim skupovima u trajanju od dvije godine.